Uzgoj - osnove
Da bismo uzgojili biljke moramo znati što biljkama za život treba, no da bismo ih uzgajali održivo potrebno je proširiti vidike. S ciljem postizanja održivosti i samoodrživosti težit ćemo relativno
zatvorenom i otpornom eko-sistemu u kojem postoji ravnoteža između elementarne mase koja se izvozi iz njega i one koja se uvozi. Eko-sistem se ne može apsolutno zatvoriti, no da bi se smanjio utrošak
energije i povećala održivost, izvoz/uvoz treba minimizirati, tj. što više lokalizirati ciklus uzgoja, konzumacije i fertilizacije.
Za rast i razvoj biljaka potreban je povoljan medij, potrebni su povoljni klimatski uvjeti i potrebni su nutrijenti. Biljke nutrijente uzimaju uglavnom u obliku iona (električki nabijenih
čestica), na tri načina:
- presretanjem - direktnim kontaktom sa nutrijentima (vrlo mali broj nutrijenata se apsorbira ovim putem),
- protokom tvari - kada nutrijenti putuju zajedno s vodom, npr. tokom transpiracije biljke (osobito važna metoda za mobilnije nutrijente, npr. dušik),
- difuzijom - kada se nutrijenti uravnotežavaju transportom sa mjesta veće koncentracije na mjesto manje koncentracije (osobito važna metoda za relativno imobilne nutrijente u tlu - poput fosfora i
kalija, nutrijente niske koncentracije, i koji su potrebni u velikim količinama).
Transpiracija je proces kojim se voda transportira iz tla preko korijena do puči odakle se molekule vode u obliku pare otpuštaju u atmosferu. Puči ili stome su mali otvori ili usta za
izmjenu plinova, koncentrirani na donjoj strani lista.
Mobilni elementi u biljkama (dušik, magnezij, klor, bor, fosfor, kalij, ...) su oni koji se lako mogu transportirati sa jednog mjesta na drugo, npr. sa starijeg na novo tkivo
biljke. To nije slučaj za imobilne elemente. Oni se ne mogu transportirati do novog tkiva sa starijeg u slučaju nedostatka minerala, i njih biljka uzima isključivo iz neposredne blizine korijena
ili, indirektno, iz neposredne blizine hifa gljiva s kojima je biljka u simbiozi.
Mobilni elementi u tlu su oni koji se lako kreću kroz tlo i lakše su dostupni biljkama. Uočite da manje mobilni ili relativno imobilni elementi u tlu (poput fosfora) mogu biti mobilni unutar biljke.
Poznati esencijalni elementi za rast, razvoj i reprodukciju biljaka prikazani su u tablici \tbl14.
| Bazni nutrijenti | Ugljik (C), vodik (H), kisik (O) |
| Primarni makronutrijenti | Dušik (N), Fosfor (P), Kalij (K) |
| Sekundarni makronutrijenti | Kalcij (Ca), Magnezij (Mg), Sumpor (S) |
| Mikronutrijenti | Željezo (Fe), Mangan (Mn), Cink (Zn), Bakar (Cu), Bor (B), Molibden (Mo), Klor (Cl), Nikal (Ni) |
Table \tbl14: Esencijalni elementi za rast i razvoj biljaka
Osim ovih elemenata, biljka koristi i mnoge druge elemente (npr. natrij, kobalt, silicij, vanadij), no oni se ne smatraju esencijalnim za uzgoj, iako utječu na zdravlje. Bazni elementi čine najveći
dio mase biljke, no njih biljka uglavnom uzima iz zraka i vode pa o njima ne treba posebno brinuti. Ostale elemente biljka uzima iz tla iako i neki od njih mogu doći iz atmosfere. Kisele kiše, na
primjer, mogu donijeti sumpor, a dušik mogu iz zraka u tlo fiksirati bakterije od kojih neke (Rhizobia, Frankia) određenim biljkama dušik predaju direktno, ulazeći s njima u
simbiozu.
Prema studijama kultura koje se najviše konzumiraju (kukuruz, pšenica, riža) najvažniji
faktor koji utječe na urod je fertilizacija dušikom, slijedi ju vlažnost pa minimalna temperatura. No, iako makronutrijente biljka koristi u većim količinama, za uspješan rast, razvoj
i zdravlje/otpornost biljke bitno je da je prehrana biljke uravnotežena mikronutrijentima. Svi ovi esencijalni elementi već postoje u prosječnom glinenom tlu, no u prosjeku ne i u idealnom omjeru i ne
sa jednakom dostupnošću. A dostupnost nutrijenata ovisi o strukturi, pH vrijednosti i kapacitetu tla za izmjenu iona (nutrijenata) - što pak ovisi o sastavu tla.
U klasičnoj poljoprivredi, a često i onoj organskoj, naglasak se stavlja na prinose, a to u prijevodu znači da se naglasak stavlja na one nutrijente koji će osigurati rast i razvoj biljke, a to su
bazni elementi i makronutrijenti (naročito primarni). To ne znači nužno da biljke iz takvog uzgoja neće imati dovoljno, za razvoj potrebnih, mikronutrijenata, no u takvom uzgoju se obično biraju i
sorte koje daju visoke prinose. A rezultat veće biomase je veći udio ugljikohidrata u odnosu na proteine, što čini biljku manje otpornom i manje hranjivom, što onda i konzumente čini manje otpornim
na bolesti nego što bi mogli biti. Zato se takve biljke neizbježno tretiraju pesticidima, fungicidima i sl., a konzumenti antibioticima, proteinskim dodacima i sl. Konzumenti u ovom slučaju su vegani i
vegetarijanci - bilo da se radi o ljudima ili drugim životinjama (kojima se onda hrane ljudski mesožderi/svejedi). A oni koji ne uzimaju proteinske dodatke jednostavno moraju više jesti kako bi
zadovoljili potrebe za proteinima, što onda vodi do pretilosti (osim u slučaju ektomorfa, kojima metabolizam vrlo efikasno razgrađuje i ugljikohidrate i proteine, bez znatnog skladištenja). Iako
se čini
da jedući industrijsku hranu možete zadovoljiti sve potrebe za esencijalnim nutrijentima, to će teško biti nutrijentima uravnotežena prehrana, a kad se uzme u obzir da previše jednog nutrijenta
može inhibirati apsorpciju drugog, postaje jasno da vam u tijelu određenih nutrijenata može manjkati, iako ih možda u samoj hrani ima dovoljno. Poznato je, na primjer, da je većina industrijske
hrane zapravo bezukusna ili je slabog okusa (upravo zbog razrijeđenosti mikronutrijenata) pa se redovito konzumira u kombinaciji sa začinima, poput soli i šećera. No to vodi do još veće
neravnoteže, jer te soli ili šećeri inhibiraju apsorpciju ionako već razrijeđene koncentracije mikronutrijenata, a inhibiraju se i makronutrijenti u određenoj mjeri (što možda neće biti problem jer
tih nutrijenata inače ima u većim količinama). Dakle, s takvom prehranom, organizam iz hrane uzima energiju, ali se pregršt nutrijenata bitnih za zdravlje/imunitet jednostavno iz crijevnog
ekosistema ispire te izbacuje u urinu i izmetu. To čini vaše izlučevine jako dobrim gnojivom, no vas ostavlja psihofizički neuravnoteženima - ovisnima i ranjivima, s relativno velikim potencijalom za
kronične bolesti.
Ono što je, dakle, esencijalno za što se treba pobrinuti u kontekstu održivog uzgoja, nisu direktno esencijalni elementi, nego kvalitetno tlo. Ako to nemate, prvo što je poželjno napraviti je to
tlo zapustiti (ako već takvo nije), tako da na njemu izraste poštena organska masa, sa različitim vrstama bilja, među kojima su naročito poželjne mahunarke (jer ulaze u simbiozu
sa Rhizobia bakterijama koje fiksiraju dušik).
Ako je tlo teško i izrazito zbijeno, onda ga je poželjno prije toga i obraditi (preorati/usitniti).
U mom vrtu, na primjer, raste više vrsta grahorice i djeteline, a tu je i bagrem (sve su ovo mahunarke). To će pomoći da se stvori zaliha dušika, odnosi da se lokalna biomasa obogati proteinima te
izbjegne korištenje sintetičkog gnojiva.
Kod gnojidbe tla sintetičkim gnojivima (npr. nitratima/fosfatima) može doći do zasićenja i negativnog utjecaja na biljke. To nije slučaj kod prirodne fiksacije nutrijenata jer je ona
samoregulirana. Npr. u slučaju veće koncentracije dušika, na korijenju mahunarki se neće formirati kvržice s bakterijama koje fiksiraju dušik, sve dok se koncentracija dušika u tlu ne smanji.
Slično je s koncentracijom drugih nutrijenata. Određene vrste gljiva će, na primjer, u nedostatku fosfata, početi lučiti kiselinu za razgradnju minerala koji sadrže fosfor, no razgradnja
se smanjuje s povećanjem koncentracije a u slučaju zasićenja razgradnja prestaje.
Općenito, poželjno je prirodi osigurati samoregulaciju na svim razinama jer naše uplitanje je, barem dugoročno, često kontraproduktivno, naročito u pogledu samoodrživosti.
Da bi mogli početi uzgajati na glini, tlo treba usitniti, barem do dubine 20 cm, a izraslo bilje možete iskoristiti kao malč (ako je gušći, može ostati i kao živi malč, osim eventualno na mjestu
sadnje). Diverzitet samoniklog bilja osim što osigurava malč, povećava otpornost i urod (osim u siromašnim tlima gdje može postojati natjecanje za resurse, no u održivom uzgoju tla ne bi trebala
biti siromašna). Zadržavanju vlažnosti pomoći će i specifična konfiguracija terena ali i sadnja grmlja i drveća koje nikako ne treba zanemariti u održivom uzgoju, jer osim hlada (i fiksacije dušika
u slučaju vrsta poput bagrema) fiksiraju ugljik u tlo te pumpaju vodu i nutrijente iz dubljeg tla u površinski sloj, što je također faktor koji može znatno utjecati na urod. Diverzitet bilja i
drveća osigurat će i diverzitet gljiva koje sprečavaju eroziju tla, pomažu zadržavanju vode, razlažu toksine, a biljkama pružaju nutrijente i daju specifičan okus.
To su osnove za početak uzgoja. Dalje u ovom poglavlju bit će još nekih smjernica, no cjelovita rješenja i detalji bitni za održivi i nutrijentima bogati uzgoj istražena su i opisana u kasnijim
poglavljima.
Prilagodba terena
U slučaju nepovoljnije klime i tla, oblik terena i sastav tla morat će se prilagoditi biljkama.
Na primjer, sadnja na brdu obično omogućuje dobru drenažu i protok zraka, no većina povrća nema duboko korijenje pa generalno ne podnosi dobro sušu koja ovdje može biti veći problem. Uz to, ako
težimo samoodrživosti vrta, želimo naše uplitanje, pa tako i zalijevanje, dugoročno svesti na minimum a ako je moguće i posve ga izbjeći.
Tu dosta pomaže malč (pokrov od organskog materijala), no da bi maksimalno iskoristili potencijal hvatanja oborinskih voda možemo formirati gredice (redove za sađenje) u valovitom obliku tako da
prate izohipse. S donje strane gredica na brdu možemo iskopati kanale koji će zadržavati vodu, no bolje rješenje, naročito kod lošeg tla, je izdizanje
gredica, npr. Hügelkultur metodom, kojom se
mijenja i sastav tla.
Fig. \fig1: Valovite izdignute gredice: a) tlocrt b) bokocrt
Na mjestu gredica se iskopaju kanali dubine oko 30 cm (širine i dužine po želji i mogućnostima). U kanal se ubacuju drveni materijali poput krupnog granja, komada drveta i manjih trupaca. Na to se
dodaju organski materijali poput sijena, lišća, slame, kartona i sl. koji će tvoriti sloj od 4-6 cm iznad granja. Na kraju se dodaje kompost ili kvalitetnija zemlja. Po završetku bi gredice trebale
biti izdignute iznad tla i tvoriti brdašca, kao na slici \fig2.
Fig. \fig2: Hügelkultur gredica
Kvalitetno tlo se generalno može naći u šumama a ova metoda donekle emulira formiranje tla u šumi pa bi, radi što veće održivosti bilo dobro u vrtu posaditi i koje drvo (pogotovo ako uzimamo
drveće, tlo, lišće i sl. iz šume - treba vratiti Zemlji jednako ako mislimo uistinu biti održivi).
Metoda Hügelkultur poboljšava uzgojni medij, povećava površinu za bilje girifikacijom tla (što koristi i sama priroda - npr. u kori mozga, brdovitim šumama) te povećava prinos sa
svakom godinom, a u određenim slučajevima može čak i eliminirati potrebu za zalijevanjem (dodani drvni materijal upija i zadržava vodu poput spužve, a tu vodu onda biljke mogu iskoristiti tokom
sušnog razdoblja).
Metoda je naročito pogodna za sadnju na brdima i sušnim područjima, dok na drugim područjima može imati i negativan utjecaj na biljke. Imajte na umu da će raspad organske mase na tek izgrađenoj
gredici u početku povlačiti dosta dušika iz tla (koji će se s vremenom vratiti u tlo). Da li će to biti problem za posađene biljke ovisi u kojem je stadiju raspada dodani materijal, koje je
vrste, koliko ga ima te na kojoj je dubini. Općenito, lakše drvo - poput breze i jabuke, je poroznije pa ima i veći kapacitet za zadržavanje vode, ali i brže se raspada (što znači da troši i više
dušika). Razgradnja troši više dušika i ako su komadi drveta manji (zbog veće ukupne površine) ili svježiji. Ključno je da je deblji materijal na dovoljnoj dubini (da iznad debljih komada ili
trupaca ima bar 25-30 cm tla) te da nije pregusto raspoređen kako ne bi sprječavao korijenje bilja da prodire dublje u tlo. Idealno je prve godine saditi biljke koje ne traže puno
dušika ili gnojiva općenito (npr. krumpir ili mrkvu, a ne kukuruz, tikve i salate), naročito ako u tlo nije dodano dušikom bogato gnojivo.
Dubina i razmak sadnje
Iako se kod uputa za sadnju često navode dubina sadnje i razmak za kulture, te podatke treba shvatiti uvjetno.
Krumpir se npr. uopće ne mora ukapati, može se jednostavno položiti na golo tlo i prekriti malčom slame, iako će rezultati ovisiti o uvjetima (npr. o stadiju raspada malča).
Za sitno sjeme, poput onog mrkve, uobičajeno je iskopati redove pa sjeme posijati cijelom dužinom a onda kasnije prorjeđivati kulturu kako bi preostale biljke ojačale. Općenito, biljke koje
razvijaju gomolje ili deblje korijenje poželjno je saditi na većem razmaku ili prorjeđivati nakon sadnje. Veći razmak poželjan je i ako je tlo siromašnije, no ako je tlo bogato hranjivom možete
slobodno zanemariti podatke o razmacima između biljaka/redova - pa tako možete i veće sjeme (npr. sjeme graha) sijati u redovima poput sitnog (bez iskapanja rupa za svaku pojedinu sjemenku). Podaci
o razmacima uglavnom se odnose na konvencionalnu i industrijsku poljoprivredu gdje se intenzivno obrađuje tlo, koristi teška mehanizacija i sintetičko gnojivo a ekosistem se reducira na
uzgajane monokulture. Ovdje pak težimo suradnji s prirodom, a u istoj su razmaci između biljaka prirodno varijabilni.
Jesen i zima
U jesen je dobro tlo pokriti slojem malča. Može se to napraviti i zimi, pogotovo ako se pokriva već odstajalim materijalom, ali bolje je prije.
Prvo stavljanje malča će prvenstveno služiti za čuvanje vlage, regulaciju temperature te smanjenje rasta korova.
U standardnim kontinentalnim uvjetima malču će trebati oko godinu dana da se počne znatnije raspadati dok će se potpuno raspasti u roku 3 godine. Uz dosta vlage i dobrog provjetravanja bit će to puno
prije, no nije realno očekivati veće poboljšanje tla (obogaćivanje nutrijentima) kod prve sadnje. Stoga, ako je tlo lošije, prilikom prve sadnje ne bi bilo loše popraviti tlo (npr. miješanjem sa
kvalitetnijom zemljom ili kompostom).
No to nije nužno kada se malč postavlja dosta prije sadnje - tlo će se nakon stavljanja malča vrlo brzo mijenjati, zbog znatno više vlage u tlu bit će i znatno više kišnih glista u njemu pa tlo
vrlo brzo postaje rahlije i bogatije.
Ključnu ulogu u razgradnji materijala imaju mikrobi a njihova aktivnost, između ostalog, ovisi o temperaturi. Tako i debeo snježni pokrivač tokom zime može pomoći razgradnji jer sprečavanjem
smrzavanja tla osigurava kontinuiranu aktivnost mikroorganizama.
Proljeće
Odgrnuti malč samo toliko da napravimo uske redove ili rupe u koje će se sijati ili saditi.
Bitno je da iznad posijanog sjemena nema većeg grumena zemlje koji bi sprečavao izlazak biljke.
Malč je poželjno sačuvati na zemlji koliko god je moguće.
Biljke možemo sijati na otvorenom ili u zatvorenom prostoru pa eventualno presađivati sadnice na otvoreno.
Razlog inicijalne sadnje u zatvorenom su kontrolirani uvjeti, prvenstveno osiguranje od niskih temperatura (mraza)
jer se često radi o biljkama koje nisu autohtone na ovom području i nisu prilagođene nižim temperaturama (a na koje su
najosjetljivije u fazi klijanja i nicanja, odnosno ranog razvoja).
No, domestikacija biljaka i pretjerana briga oko njih dugoročno čini te biljke slabijim i manje otpornim na stres
i bolesti, pa je, u smislu samoodrživosti, poželjno da biljke ne rastu predugo u zatvorenom prostoru.
Sintetička biologija bi mogla pomoći prilagodbi osjetljivijih biljaka na hladniju klimu tako da se potpuno izbjegne sadnja
u zatvorenom. Iako možda ne još u komercijalnoj upotrebi (zbog nepovoljne cijene/prinosa), već postoje, na primjer,
modificirane
sorte rajčice, duhana i krumpira koje su znatno otpornije na hladnoću i smrzavanje (otpornost se ovdje postiže genetskom modifikacijom biljaka čime one dobivaju mogućnost ekspresije gena koji
kodiraju za tzv.
anti-freeze proteine), a
u istom
kontekstu proučavaju se i modifikacije paprike. Ipak, genetske modifikacije nisu bez kontroverzi te bez transformacije svijesti globalne populacije i uz silu patenata koji se obično vežu uz
iste teško da se tu može očekivati nešto dugoročno dobro i/ili dobro za svakoga.
Isto vrijedi i za medvjeđi luk, no on nema klasičan izgled luka i može se zamijeniti s otrovnim biljkama.
A možda ga nećete morati niti zasaditi, to je samonikla biljka i u našim krajevima - ja sam npr. vlasac našao u svojoj šumi bagrema i samo ga berem po potrebi.
Prve godine rasta, kao i kod ostalih lukova, izraste lučica i dugi plavkastozeleni šiljasti listovi a druge godine se stvara šuplja stabljika na vrhu koje se pojavljuje tučak sa
cvjetovima. Cvjetovi su kod vlasca lila ili blago ljubičaste boje, a cvatnja se odvija tokom svibnja i lipnja.
Početak cvatnje ovisi o vremenskim uvjetima. U zadnje vrijeme biljke općenito znaju početi cvasti ranije nego što se to navodi u literaturi.
Fig. \fig11: Vlasac u cvatnji
Lukovica je mala (oko 10 mm) pa je najbolje istu ostaviti u zemlji (u svakom slučaju, poneku treba ostaviti da se razmnožava) a koristiti samo listove. Listovi se mogu brati tokom cijelog trajanja
vegetacije, a učestalom berbom se potiče novo stvaranje listova i odgađa cvjetanje biljke pa možemo imati kontinuiranu i dugu berbu.
Miriše na češnjak a okus je često blag (sličan mladom luku), no može se naići i na primjerke s vrlo jakim okusom češnjaka. Može se jesti i kad procvjeta (uključujući pupoljke i cvjetove) no
stabljike su tada čvrste i tvrde te gube aromu a okus postaje gorak.
Dodaci u poglavlju Kupusnjače. Revizija podataka o dubini sadnje, te manje izmjene drugdje.
Kupusnjače = Brassicaceae
Kupusnjače su dvogodišnje biljke pa ih preko zime ostavljamo u zemlji pokrivenoj malčom, no u slučaju ranih sorti koje nisu tako otporne na hladnoću, ili u slučaju planinskih krajeva sa hladnim
i dugotrajnim zimama, prezimljuju u zatvorenom, korijena utrapljenog u pijesak. Na proljeće, čim vremenske prilike dopuste, izdvajaju se najbolje i sade natrag u vrt.
Druge godine razvija se visoka stabljika, tipično sa žutim cvjetovima a onda i izduženim plodovima. Cvatnja traje i do 2 mjeseca. Komuške (plod sa sjemenkama) ostaviti da dozriju na biljci. Ako ih
poberemo ranije neće dozoriti i sjeme će biti slabe kvalitete.
Tokom razvoja zahtijevaju ujednačeno višekratno tjedno zalijevanje, ukupno 2-5 cm.
Kupus
Sije se na dubinu do 2 cm (2-3 sjemenke), razmak 30-80 cm - ovisno o sorti, u gušćem sklopu razvijaju se manje biljke ili manje glavice. Zahtijeva kvalitetno tlo, inače formacija glavice
izostaje te se formiraju samo visoki izboji sa cvjetovima/sjemenkama. Također zahtijeva i redovito zalijevanje, naročito u vrijeme zavijanja glavice. Ima velika zahtjeve za dušikom i
kalijem. Dok niske temperature obično nisu problem, temperature iznad 25 °C djeluju štetno na rast i razvoj glavice. U monokulturi na istu površinu se sije nakon 3 godine.
Kelj
Izdržljiviji je od kupusa, bolje podnosi visoke i niske temperature, sušu i mraz. Bogat je vitaminima, mineralima i antioksidansima. Jedna od boljih vrsta za uzgoj je Sibirski kelj, vrsta
lisnatog kelja koja može preživjeti i najžešće zime. Prvi mraz kelju poboljšava okus, te što je dulje na hladnoći to je slađi i blažeg okusa (škrob se pretvara u šećer) pa je kraj zime najbolje
vrijeme za berbu. Dodatna pogodnost je što tada praktički nema štetnika, a ako štetnici i obrste listove prije zime, do berbe će izrasti novi. Listove lisnatog kelja je najbolje brati
ujutro (dok je više vlage) a beru se postupno, od donjih prema gornjim (koji se mogu motati i formirati nešto što nalikuje glavici), kako bi biljka nastavila rasti i proizvoditi nove
listove. Najbolje je brati kad je zelenilo (listovi, glavice) čvrsto i hrskavo (a tada je kelj nutritivno i najbogatiji) - ako se ostavi predugo nakon potpunog sazrijevanja u toplijim
uvjetima, može postati vlaknast. Mlađi listovi imaju blaži okus, dok stariji mogu biti gorki.
Listove je najbolje konzumirati svježe no mogu se držati u hladnjaku do tjedan dana, a suhi i u zamrzivaču (cijeli ili isjeckani).
Sadi se na dubinu do 2 cm, razmak 40-60 cm, na istu površinu nakon 3-4 godine (u monokulturi). Ovisno o sorti i dužini vegetacije, može se sijati i uzgajati tokom cijele godine. Mlade biljke
se moraju redovno zalijevati (i svakodnevno u slučaju suše). Ima visoke zahtjeve za kvalitetnim tlom (rahlo tlo sa visokim udjelom humusa) te preferira blago kisela tla. U lošim uvjetima
glavica se kod glavatog kelja neće ni formirati, eventualno samo visoki izboji sa cvjetovima.
Mahunarke
Mahunarke ne vole velike vrućine. Ono što ih razlikuje od ostalog povrća je mogućnost fiksacije dušika (prevođenja plinovitog dušika iz zraka u oblik koristan biljkama) preko kvržičnih
bakterija na korijenu. U takve biljke spadaju: grašak, grah, lucerna, soja, djetelina, grahorica.
Grašak
Botanički, grašak se, kao i druge mahunarke, svrstava u voće, ali ga se u kulinarstvu tretira kao povrće. Treba sunčano mjesto, veći hlad može znatno smanjiti urod.
Klija 8-10 dana (ako su povoljni vremenski uvjeti) i brzo raste.
Ne može samostalno održavati svoju stabljiku uspravno pa ga moramo nekako poduprijeti (osim ako se radi o niskoj sorti). Možemo koristiti
štapove, granje, mreže ili staviti špagu između dva štapa iznad reda pa kako grašak raste tako dodavati nove špage na većoj visini.
Sije se vrlo rano i ima kratko vrijeme vegetacije (može se saditi i više puta u godini) pa mu korov može nanijeti vrlo malo štete, zato ne
treba pretjerivati u čišćenju (stabljika graška je jako osjetljiva, najviše na mjestu gdje izlazi iz zemlje).
Mahune se beru kad nabubre, odnosno čim se formiraju zrna zadovoljavajuće veličine. Tad su sjajno zelene, a zrna su mlada, sočna i mirisna kad se skuhaju. Ako već za par dana propustite
pobrati potpuno formirane mahune graška, one već počinju biti svjetlije i hrapavije, a plodovi više nisu tako slatki i duže se kuhaju.
Ako mahune izgledaju previše nabubrene, može biti da je došlo do viviparije (preuranjenog klijanja zrna), što ćete primjetiti po preuveličanom zrnu, naročito sa raspucanom vanjskom ovojnicom. Takva
zrna je najbolje odmah upotrijebiti ili zasaditi.
Dio biljaka ostavimo da dođe do potpune zrelosti i poberemo za sjeme. Treba jedino paziti da ne dođemo prekasno u berbu
jer kada sazrije, grašak sam otvara mahune i odmah se sam posije. Da bi se sijao ponovno iste sezone nije potrebno čekati da se sjeme potpuno osuši, bitno je samo da postane tvrdo, odnosno
nejestivo bez kuhanja.
Grašak okruglog, glatkog zrna (P.s. var. vulgare) najčešće je rani i niski. Optorniji je na hladnoću i dozrijeva malo
ujednačenije. Onaj naboranog zrna (P.s. var. medulare) treba malo više temperature na početku vegetacije ali berba
duže traje.
Kasni kultivari su uglavnom srednje visoki i visoki te se obično podupiru granjem kako bi se viticama hvatali za
grančice.
Iz mog iskustva, nije svejedno kakve potpore koristite. Jednom prilikom sam kao potpore pokušao iskoristiti grane višnje, pa sam i poticao biljke graška da se hvataju za njih, no grašak ih je
izbjegavao i radije se hvatao za tanke i nestabilne vlati trave. Situacija nije bila puno bolja ni kad nije bilo korova. Da li iz nekog razloga ne voli višnju ili ova sorta graška (starinski bijeli
poluvisoki) preferira žive biljke kao potpore nije mi jasno (no ne bih se čudio). Čini mi se da bi, u ovom slučaju, konstrukcija jednostavno morala biti kompleksnija, tako da se grašak na istu naslanja i tako nema
izbora nego da se hvata za nju. No ne volim baš siliti biljke na neprirodna rješenja, pa sam grašak pustio na miru. A mislim da nisam time ni nešto puno izgubio, čini se da mu ne smeta hvatanje
za korov ili za drugi grašak - svaki koji se uhvatio za nešto živo dobro je uspijevao. U svakom slučaju, ovo je još jedan dobar primjer relativnosti korova.
Za razliku od prva dva obična zelena graška, grašak šećerac ima tamnosmeđa kvrgava zrna i ne stvara tvrdi sloj unutar mahune. Zbog toga se cijele mahune kuhaju ili jedu sirove.
Na duže vrijeme grašak je najbolje skladištiti u zamrzivaču, najbolje do 8 mjeseci, jer nakon toga kvaliteta zrna znatno opada. Prije zamrzavanja grašak je preporučljivo blanširati, a potom
osušiti. Blanširanje će deaktivirati enzime koji vode do sazrijevanja graška te tako pomoći da zrna zadrže okus, boju i teksturu.
Grašak se stavi u kipuću vodu na 1-2 minute a onda u posudu sa ledenom vodom na nekoliko minuta (kako bi se prekinulo daljnje kuhanje). Nakon toga se ostavi malo na sobnoj temperaturi da se
posuši, a potom zamrzava.
Grah = Phaseolus vulgaris
Minimalna temperatura za klijanje i nicanje graha je, ovisno o sorti, 7-14 °C, no najbrže niče na 18-23 °C. Optimalna temperatura za
cvatnju i zametanje plodova je oko 23 °C (20 - 28 °C). Kad nikne ne može duže podnijeti niske temperature. Može propasti pri -0.5 - 1 °C. Neke sorte mogu podnijeti do -3 °C ali kraće vrijeme.
Obični grah (Phaseolus vulgaris) je visokokalorična namirnica, sadrži gotovo sve esencijalne aminokiseline pa je i dobra zamjena za meso.
Razlikujemo niski i visoki grah, visoki može narasti i preko 2 m pa je dobro napraviti konstrukciju za
penjanje (to može biti kukuruz, posađen prije na istu gredicu).
Obični grah se, kao i grašak, ostavi da se potpuno osuši na biljci i tek tada kupi za sjeme.
Mahune graha su također jestive no za jelo se beru mlade (dok sjemenke još nisu dozrele). Naravno, nezrele sjemenke se
ne mogu iskoristiti kao sjeme. Najbolji grah za mahune je grah mahunar no i mahune graha zrnaša se mogu jesti ali treba ih
brati dok su jako mlade i meke jer kasnije postanu prežilave.
Osim toga, jestivi su listovi (mladi se mogu jesti i svježi) i vrhovi stabljike koji se otkidaju kad biljka dostigne punu veličinu (što navodno pomaže i da mahune prije nabubre), jedu se uvenuli
i mogu biti vrlo ukusni s ponešto maslaca i bijelog luka.
Grah se ne zasijava sam pa, ako ga ne koristimo za mahune, nije nužno žuriti sa branjem, no nije preporučljivo ni previše čekati jer se s vremenom povećava vjerojatnost viviparije. Ako grah u
mahunama nabubri (što znači da je upio vodu i sprema se za klijanje) ne vrijedi ga spremati za kasniju sadnju - mora se odmah zasaditi. Nabubreno zrno od jednostavno većeg zrna se kod šarenog graha
može razlikovati po šarama - ako su šare zamućene (rastegnute) i blijede grah je nabubrio. Nabubreni grah može biti i mekši po dodiru.
Ako imamo velike količine, možemo ga čistiti tako da ga stavimo u velike plahte, izgazimo da se odvoji ljuska i
protresamo na blagom vjetru.
Prema narodnoj predaji, odnosno stoljetnom promatranju vremenskih prilika, zadnji rok kada se može pojaviti mraz su
tzv. smrznuti (ledeni) sveci, 12.,13. i 14 svibnja, ali mogućnost mraza postoji čak i do 19.svibnja. Zato se grah
sije tako kasno, da bi u to vrijeme tek možda počeo nicati i tako ne bi propao od hladnoće. Naravno, to ne znači da
će uvijek u to doba jako zahladiti i da ne možete ranije posijati nešto i tako imati raniji urod, ali i s ranijom
sjetvom riskirate da biljke propadnu uslijed mraza ili hladnih vjetrova. Osim navedenog, grah se ne preporučuje sijati
prije jer ako je zemlja prehladna i prevlažna, sjeme može u takvim uvjetima istrunuti. U toploj zemlji grah će prije
niknuti i biti otporniji na kasnije eventualne pojave bolesti.
Da bi mahunarke prije niknule, mogu se namočiti u vodi noć prije. Grah ne morate namakati ukoliko je zemlja dovoljno
vlažna. Ako je sušno proljeće i ako ne namočite grah noć prije, nicanje se može odužiti. Namočeni grah preko noći
nabubri i prije klija od suhog, a ponekad se desi da već drugi dan tako namočeno zrnje počne klijati. Podnosi pH tla od 5 - 8, no optimalna vrijednost je 6.5 - 7.5.
Ključnu ulogu u proizvodnji proteina i mobilizaciji inorganskih minerala (koji su bitni za zdravlje i fertilitet) ima kalcij, kojeg obično manjka u kiselijim tlima pa nije čudno da proteinima
bogate mahunarke bolje uspijevaju na manje kiselim tlima.
Prozračnost tla je dosta važna jer kompaktirana i pH nepovoljna tla otežavaju stvaranje kvržičnih bakterija a time i fiksaciju
dušika što koči razvoj biljke.
Niski grah ne treba potpore i možemo ga saditi uz biljke koje se polako razvijaju. Tako se najčešće sije među
kupus, kelj, prokulicu ili cvjetaču. Među krumpir se obično sadi u vrijeme kada se krumpir zadnji put zagrne.
Grah traži bar 8-10 sati direktnog sunca, manje od toga vodi do izduženosti biljaka i smanjenog prinosa.
No, s druge strane, osjetljiv je i na visoke temperature. Grah u cvatnji podnosi najviše 31-32 °C. Pri većim
temperaturama javlja se palež najmlađih i najosjetljivijih biljnih organa (pri
čemu su otvoreni cvjetovi manje osjetljivi od cvjetnih pupoljaka) te biljke često i odbacuju tek oplođene
cvjetove. Rezultat visokih temperatura je tako slab urod, sa najviše 2-3 mahune po biljci, dok je u normalnim
uvjetima tipičan urod 10-25 mahuna po biljci (broj primarno ovisi o tome koliko se vode izgubljene kroz evapotranspiraciju
nadomjesti). Da bi se efekt ublažio poželjno je djelovati preventivno - prije cvatnje osigurati da je tlo oko biljke
dobro malčirano suhim malčom te opskrbljeno hranjivima. Niske vrste tu mogu biti u prednosti jer cvatu prije visokih pa mogu razviti plodove prije početka velikih vrućina. Opadanje cvjetova mogu
prouzročiti i niske temperature, manje od 13 °C.
Zrele mahune dobro je što prije pokupiti, jer inače smanjuju vjerojatnost razvoja novih mahuna.
Vrijeme vegetacije (od sadnje do zrelih plodova) graha je 60 - 120 dana, ovisno o vrsti i uvjetima.
Čuva se na suhom i prozračnom mjestu uz relativnu vlažnost manju od 50% te optimalnu temperaturu od 5 - 10 °C.
Postoje vrste graha koje su dosta otpornije na sušu, no imaju i nešto manje sjemenke. Jedna od takvih je Azuki
grah (Vigna angularis). To je niska vrsta graha a sije se isto kao i klasične vrste. Cvjetovi su žuti a mahune
uske - slično grahorici. Ovaj grah stalno cvate na vrhu stabljike sve do prvih mrazeva tako da na istoj stabljici
tokom cijelog ljeta postoje mahune za branje. Obilan urod tokom dužeg razdoblja tako kompenzira nešto sitnije zrnje, naročito
u sušnim godinama. Zbog velike otpornosti na sušu možemo ga pustiti i da se sam zasije (naročito ako nema opasnosti od hladnoće). Ovu i
slične vrste iz porodice Vigna nije preporučljivo previše zagrtati jer višak vlage može potaknuti širenje gljivičnih bolesti. Osjetljiviji je i na hladnoću od običnog graha, pa tako već na
temperaturama manjim od ~15 °C može doći do truleži. I zrno i lišće Vigna graha je izrazito bogato proteinima. Prije kuhanja, zrno ne treba namakati no namakanje oko sat
vremena prije kuhanja će smanjiti vrijeme kuhanja. Listovi se mogu koristiti kao špinat.
Oštrolisni grah (Phaseolus acutifolius) je praktički otporan na sušu, raste i u pustinji. Vlaga je potrebna za klijanje, no naknadno veće
zalijevanje može i inhibirati razvoj.
Zanimljiv je i meskit (Prosopis spp.), spada u istu porodicu (Fabaceae) kao obični grah, no raste kao stablo u sušnim područjima, po svojstvima vrlo
sličan bagremu, no plodovi su veći i upotrebljiviji, odlični za izradu bezglutenskog brašna (pri čemu se melju i suhe zrele sjemenke i mahune). Tu je i rod Parkia, koji uključuje
stablo gorkog graha (Parkia speciosa) sa vrlo zdravim velikim sjemenkama i dugim mahunama (raste u tropima i konzumira se naširoko u jugoistočnoj Aziji), a vrijedi spomenuti i
afrički bagrem (kao što je Parkia biglobosa) koji se uglavnom koristi kao začin.
Nametnik na kojeg je dobro obratiti pozornost je grahov žižak. Više napada niski grah, a odlaže jajašca u poluzrele
mahune već u vrtu, pa da vas ne bi iznenadili žišci u grahu nekoliko mjeseci nakon berbe, najbolje je suhi grah staviti
na par dana u zamrzivač (pri temperaturi od -18° C ugibaju sve ličinke žiška) ili 30 dana na 0 do -4 °C, zatim posušiti
na suncu i spremiti na suho mjesto. Tako tretirani grah zadržava klijavost i može se saditi bez problema.
Osim graha, žižak napada i druge mahunarke - sjeme grahorice, lupine, leće, graška i boba.
Najgori štetnik je pak smrdljivi martin, koji pravi štetu na svim nadzemnim dijelovima biljke, te, što je najgore, isisava sadržaj zrna mahunarki (u najgorem slučaju biljka može izgledati kao poslije
udara tuče). Smrdljivi martin čak preferira mahunarke od ostalog povrća, no i tu postoje razlike. Čini se da mu Vigna grah nije najatraktivniji za polijeganje jajašaca (
više
voli soju, na primjer). No manje sisanja ne znači i manje grickanja, jer zelene mahune Vigna graha znaju napadati gusjenice.
Mokro čišćenje
Sočni dio ploda sa sjemenom se izvadi, stavi u posudu s malo vode na nekoliko minuta ili 12-24 sata na sobnoj temperaturi da fermentira. Nakon toga se sjeme prebaci na cjediljku i ispire pod mlazom
vode, te potom osuši. Fermentacija nije nužna, no njome se uništavanju bakterije i gljivice koje mogu uzrokovati bolesti na sjemenju. Slično vrijedi za sjemenke rajčice, no za fermentaciju će
trebati 2-3 dana (ostavljati sjemenke u vodi duže od toga nije preporučljivo jer može doći do preuranjenog klijanja ili truleži).
Kada se na vriježi ostavi jedan ili više plodova da dozriju (počnu žutjeti), ta vriježa će odumrijeti. U suprotnosti, ako redovito beremo plodove, biljka će stvarati nove. Zato obično
beremo krastavce redovito sve do kraja sezone, a onda s najbujnijih i najrodnijih biljaka ostavljamo dio plodova da dozori za sjeme.
Lubenica
Lubenica zahtijeva dugotrajnije veće temperature za uzgoj (naročito tokom sazrijevanja plodova) te je vrlo osjetljiva na niske temperature. Minimalna temperatura potrebna za klijanje je
oko 15-18 °C, optimalna oko 21-30 °C (ako su temperature suboptimalne klijanje je vrlo usporeno te može proći i preko mjesec dana da biljka izbije na površinu), a optimalna temperatura za rast i
razvoj je od 21 - 32 °C. Pri temperaturama ispod 10 °C gubi okus, biljka počinje žutjeti i teško se oporavlja, a ako je temperatura nekoliko dana iznad 32 °C dolazi do opadanja ženskih
cvjetova (koji se inače prepoznaju po izbočini na bazi) i propadanja pupova (opadanje muških cvjetova je pak prirodno i ne treba zabrinjavati). Najbolje uspjeva u bogatim i pomalo
pjeskovitim (rastresitim) tlima uz pH tla 5.0 - 5.5 no podnosi i manje kisela tla. Korijen može ići i do 2 m u dubinu. Da bi se osigurale veće temperature tla poželjno je tlo dobro
malčirati. Uz veće temperature traži i dosta hranjiva. Pri visokim temperaturama poželjno je svakodnevno zalijevati a u zadnjem stadiju razvoja (2-3 tjedna prije zriobe) gotovo prekinuti
zalijevanje (da ne bi došlo do pucanja plodova).
Slabije razvijeni ili bolesni plodovi se obično uklanjaju kako bi se biljka potakla da razvija manje većih i sočnijih plodova umjesto više manjih. Period od sadnje do berbe je, ovisno o sorti i
uvjetima, od 80 - 120 dana.
Kao i dinja, lubenica poslije berbe neće dalje sazrijevati pa se za jelo bere potpuno zrela. Zrelost se obično utvrđuje pregledom donje strane lubenice (koja dodiruje tlo). Lubenica je potpuno
zrela kad taj dio (u početku bijele boje) poprimi kremasto žutu boju (što je indikator gubitka klorofila pa tako i zrelosti). Drugi dobar indikator zrelosti je smeđa osušena kovrčava vitica koja
se nalazi najbliže lubenici. A ako se cijela biljka suši, plodovi vjerojatno neće postati ništa zreliji pa ih je najbolje ubrati prije nego propadnu.
Skladišti se na hladnijem mjestu, najbolje pri temperaturi od oko 10 °C.
\ch_added
Tikvica
Minimalna temperatura za klijanje je oko 12 °C, optimalna 14 - 22 °C, za rast i razvoj oko 27 °C.
Ne podnosi mraz. Korijenje ide do 50 cm dubine pa ima velike zahtjeve za vodom, no inače ne zahtijeva posebnu brigu. Redovitim branjem (najbolje zavrtanjem ploda) potičemo cvjetanje i povećavamo
prinos. Visoke temperature i manjak vode mogu dovesti do opadanja cvjetova. U povoljnim uvjetima, jedna biljka može biti dovoljna za potrebe cijele obitelji. Najbolje ih je brati prije nego
prijeđu 12 cm dužine jer kasnije gube određena pozitivna kulinarska svojstva, no ta granična dužina zapravo ovisi o sorti. Termički se obrađuju u većim komadima kratko na jačoj vatri, osim u
slučaju spravljanja pirea ili guste juhe. Jestivi su i cvjetovi, peteljke te mladi listovi (mogu se koristiti kao špinat ili sušiti za začin). U hladnjaku može stajati oko 10 dana. Može se
skladištiti u zamrzivaču do 3 mjeseca ali ju je potrebno narezati i blanširati prije toga. Plodovi će dozrijevati tokom ljeta i dobar dio jeseni, obično do studenog, kada počinju propadati zbog
vlage i niskih temperatura.
Pomoćnice
Mnoge biljke iz ove obitelji (poput rajčice, paprike, patlidžana, peruanske jagode) su trajnice, no uzgajaju se kao jednogodišnje
biljke zbog klimatskih uvjeta.
Tako ih svake godine u rano proljeće uzgajamo iznova iz sjemenki a u kasnu jesen unište ih mrazovi.
Da ne bi sadili iz sjemena svake godine, biljke možemo spremiti na zimovanje.
Prije nego ih jači mrazevi unište (otprilike krajem listopada, pratiti prognozu), biljke se izvade iz zemlje.
Sa korijenja se makne većina zemlje i svo korijenje malo prikrati - na taj način biljkama usporavamo rast i biljka uzima
manje hranjiva iz tla. Time potičemo i stvaranje novih korijenovih izboja dok biljka počne dalje rasti na proljeće. Nakon toga
potrebno je prikratiti i stabljiku. Svo lišće, cvjetove i pupoljke treba ukloniti. Pravilo je da se ostavi toliko dugi nadzemni
dio – stabljika koliko je dugačak i korijen. No ako se stabiljka ostavi i malo duža nije velika greška.
Nakon toga se biljke posade u tegle. Pri tome je bitno da zemlja ima što manje hranjivih tvari, da se biljka ne potiče na rast nego
na zimski san.
Tegle s biljkama se spremaju u slabo grijanu prostoriju preko zime. Ne treba biti puno svjetla a zalijeva se u malim
količinama, maksimalno 1-2 puta mjesečno.
Rajčica = Solanum lycopersicum
Sadi se na dubinu 0.5 - 1 cm u razmacima od 80 - 100 cm. Uvriježeno mišljenje je da treba puno sunca no sasvim dobro može uspijevati i zasjenjena, ako ne i bolje u određenim okolnostima (npr. u
slučaju ekstremnih temperatura). Temperature manje od 10 °C znatno usporavaju razvoj, dok pri većim od 35 °C dolazi do propadanja pupova/cvjetova. Na temperaturama iznad 29 °C sazrijevanje plodova
znatno usporava. Pri razvoju vegetacije poželjno je da su dnevne i noćne temperature ujednačene. Zato se obično sadi u zatvorenom (najbolje od 3-4 mjeseca, ovisno o sorti, odnosno dužini
vegetacije) pa presađuje kada prođu mrazovi i niže temperature, no tada se može i vani posijati za kasniju berbu.
Prilikom presadnje visoke rajčice poželjna je dublja sadnja, što znači da se dio stabljike koji je bio iznad zemlje sada zatrpava (pri tome se listovi pri dnu mogu otkinuti). Najbolje je biljku
jednostavno položiti na tlo horizontalno pa tako zatrpati a vršni dio saviti u vis (tu pomaže potpora od malča), iako će se biljka i sama vrlo brzo ispraviti. Naravno, nakon presadnje potrebno je
biljku dobro zaliti. Razlog dublje sadnje je poticanje biljke na razvoj novog korijenja (iz zatrpane stabljike) što će ojačati biljku i povećati prinose.
Sjeme se vadi iz potpuno zrelih i zdravih plodova.
Najčešća bolest rajčice je plamenjača i ona se prenosi sjemenom kao i neke druge poput koncentrične pjegavosti. Gljivice mogu biti na površini ili unutar sjemenke. Namakanjem u vodu zagrijanu
na 50 °C kroz 20 min. može se suzbiti plamenjača sa sjemenki iako neće zaštititi mlade biljke od naknadne zaraze iz tla. Biljke možemo preventivno tretirati čajem od preslice.
Vrlo otporne vrste, pa i na plamenjaču, koje se mogu brati sve do kasne jeseni (do prvog mraza): mali crveni jabučar, razne vrste koktel rajčica, Litchi rajčica (Solanum sisymbriifolium).
U prirodi, rajčica je grmolika biljka, grane se šire vodoravno na sve strane te ukorjenjuju pri dodiru s tlom (što sugerira i da se može relativno lako razmnožavati reznicama). Tako se može i uzgajati
u krajevima bez puno vlage koja pogoduje širenju gljivičnih bolesti, poput plamenjače. U protivnom, osim ako se radi o niskoj (determinantnoj) vrsti, treba osigurati potpornje (npr. drvene
kolce) na koje ćemo vezati rajčicu tokom rasta.
Kad počnu rumeniti plodovi više neće znatnije rasti i tada se već mogu brati jer, za razliku od većine ostalog povrća, rajčica će, poput većine voća, nastaviti sazrijevati i nakon branja (pri čemu
je najbolje da je na sobnoj temperaturi). Ranijim branjem se može smanjiti rizik od štetočina i pucanja a plodovi su pogodniji za skladištenje i transport, no plodovi koji sazrijevaju na biljci u
procesu i dalje primaju nutrijente u određenoj mjeri pa će imati i bogatiji okus.
Zreli plodovi na biljci mogu popucati, pri čemu pucanje može biti vertikalno (od vrha do dna) ili horizontalno (u obliku jednog ili više koncentričnih krugova oko vrha). U slučaju vertikalnog
pucanja radi se o pretjeranom zalijevanju, dok se u drugom slučaju radi o nepravilnom zalijevanju (poželjno je zalijevati manje i češće, odnosno osigurati konstantnu umjerenu vlažnost tokom
formiranja plodova, umjesto da se izmjenjuju periodi suše i velike vlage).
Ako je biljka u kvalitetnom, nutrijentima bogatom i malčiranom tlu, te raste na mjestu zaklonjenom od vjetra, moguće je branje plodova debelo u jesen. Imao sam rajčice (a čak i lubenice) u takvim uvjetima i preživljavale
su višestruka spuštanja temperature do 0, pa i do -1 (budući da je mjesto zaklonjeno, vjerojatno je temperatura na istom bila barem malo veća od toga jer plodovi se nisu smrzli). Ali svakako treba
pratiti prognozu te prije dugotrajnijih niskih temperatura pobrati sve rajčice koje su dovoljno razvijene da mogu nastaviti sazrijevanje nakon branja. Mogu se rajčice jesti i nakon smrzavanja no
tada su kašaste i okus je nešto drugačiji (to vrijedi i za lubenice, općenito za voće bogato vodom). Problem kod jesenskog uzgoja, osim nižih temperatura koje usporavaju razvoj i sazrijevanje, može
biti i veća vlaga pa je preporučeno saditi na povišenim gredicama. Dobra vijest je manjak stjenica, no gusjenice (ličinke leptira/moljaca) mogu biti problem. Općenito možda nije slučaj, ali po mom
iskustvu, ako imaju izbor, gusjenice tokom ljeta tamane lisnato povrće (poput kelja), a kasnije tokom jeseni buše rupe u zelenim plodovima rajčice i sličnog povrća (paprike, patlidžana) - što možda
nije neočekivano jer im, za razliku od izgriženog lista, izbušeni plod pruža zaklon od hladnoće. Tu i blizina kukuruza može imati veliku ulogu jer neke od često prisutnih gusjenica - osim što
napadaju kukuruz, prezimljavaju u stabljici kukuruza.
Paprika
Paprike i patlidžani su vrlo zahtjevne povrtlarske kulture za naše krajeve. Zato se obično sade u zatvorenom od 2-3 mjeseca pa eventualno presađuju na otvoreno sredinom svibnja, kada bi biljka
trebala biti dobro razvijena, sa bar 3-4 dobro razvijena lista (osjetljiva je i na stres te vremenske uvjete i prilikom presađivanja). Presadnice nije preporučljivo saditi u hladnu zemlju, poželjna
temperatura je barem 10 °C, u protivnom dolazi do stresa. Teško podnosi nagle promjene dnevne i noćne temperature (listovi žute i opadaju), pa je poželjno i da je sadno mjesto dobro zaštićeno od udara
vjetra, no dobro ventilirano. Korijen paprike se slabo razvija te je potrošnja vode velika, pa je i posađene presadnice svakako poželjno dobro zaliti i malčirati. Za prihranu se koriste gnojiva
bogatija fosforom (za ukorjenjivanje) a kasnije kalijem/dušikom, a sa gnojidbom se prestaje s početkom cvjetanja i plodonošenja.
Pošto se paprike mogu jesti i kad nisu potpuno zrele, da bi dobili zrelo sjeme, trebamo znati točne karakteristike pojedine sorte, npr. kakve je boje u punoj zrelosti. Najveći broj sorti prolazi
kroz cijeli semafor od zelene preko žute do crvene, ali ima i žutih i žuto narančastih. Sjeme jednostavno uzmemo iz zrelih plodova i ostavimo nekoliko dana da se prosuši.
Sorte paprike poželjno je razmaknuti bar 30 m ako želimo spriječiti križanje.
Kultivare sitnih plodova zovemo feferoni.
Chili
Chili papričice uzgajaju se poput obične paprike no još su osjetljivije te slabije klijavosti. Za uspješan uzgoj potrebno je paziti da noćne temperature ne padnu ispod 10 °C, a sjemenke nije
preporučljivo saditi na dubinu veću od 5 mm jer biljka možda neće imati dovoljno energije da se probije kroz tlo. Prije sijanja sjemenke se mogu umočiti u vodu do 24 h kako bi se klijanje
ubrzalo. Tokom klijanja zemlju je potrebno držati vlažnom pa se, dok biljka ne izraste, preporučuje malčiranje i izoliranje sadnog prostora prozirnim materijalom kako bi se spriječio gubitak
vlažnosti. Svakako je poželjno i da postoji nekakva ventilacija (u protivnom može doći do razvoja plijesni) a u tu svrhu se mogu izbušiti rupe u pokrovnom materijalu (obično se koristi
plastični celofan, no postoje i druge opcije).
Krumpir = Solanum tuberosum
Krumpir je odličan izvor kompleksnih ugljikohidrata, a iste je poželjno redovito konzumirati jer je to izvrsna hrana za mozak ali i za mikrobe. Tako redovitom konzumacijom održavamo i
mikrobiom u crijevima zdravim.
Krumpir je po tome i bolji od žitarica. Studije pokazuju, na primjer, da krumpir
znatno povećava populaciju bakterija iz roda Bifidobacterium, a većinu vrsta iz tog roda tvore korisne bakterije, koje se često nalaze i u probioticima, poput kefira.
Prvi sjemenski krumpir (gomolj iz kojeg niče klica) možemo kupiti u sjemenari no i konzumni krumpir će poslužiti (pri čemu je bolje birati one iz organskog uzgoja jer je manja vjerojatnost
da su tretirani inhibitorima klijanja).
Klice znaju izrasti i iz oguljene kore krumpira pa se i one mogu koristiti za sadnju. Nemojte se iznenaditi ako iz komposta koji sadrži odbačene kore izrastu mladice krumpira. Ipak, takav krumpir
bi se mogao sporije razvijati.
Dobro podnosi kiselije tlo. Tlo mora biti dobro drenirano, dosta rahlo i osunčano (bar 6 h). Preporučuju se pjeskovita tla s dodatkom razgrađene organske materije, bez previše dušika (naravno, kao
i kod ostalih biljaka dušik je potreban za razvoj nadzemnog zelenila pa nije dobro ni da ga manjka). Ovisno o sorti i duljini vegetacije, korijenje seže od 30 - 130 cm u dubinu. Sadi se do 20 cm u dubinu, u
suho i zagrijano tlo.
S pijeskom ne treba pretjerivati, optimalna količina za poboljšavanje teksture tla je 20 - 50 %, ovisno o tlu (50% za tipično glinom dominirano tlo) - jedini razlog dodavanja pijeska je
sprečavanje zadržavanja vode zbog slabe otpornosti ove biljke na trulež. Iako pomaže kod uzgoja krumpira i korjenastog povrća (poput mrkve), pijesak smanjuje kapacitet za izmjenu
kationa (pozitivnih iona) između biljke i koloida tla te previše pijeska vodi do ispiranja nutrijenata. Dakle, ako je drenaža dobra a biljke nisu pretjerano osjetljive, generalno ga ne treba
dodavati u tlo. Osim toga, ako je količina pijeska manja od optimalne imat će i negativan učinak na tlo (pretvarajući ga praktički u beton). Dodavanje pijeska u tlo za popravljanje teksture
dakle vjerojatno neće biti idealno rješenje u većini slučajeva. Bolje rješenje je dodavanje organske materije - u tlo i na tlo. Idealno tlo bi tako trebalo sadržavati oko 5 - 10 % organske
tvari po masi, što je u prijevodu obično 25 - 50 % po volumenu prilikom miješanja ako govorimo o nepotpuno razgrađenoj materiji (u slučaju glinom dominiranog tla ne treba štedjeti).
Potencijalna prednost pjeskovitog tla, odnosno tla sa malim kapacitetom za izmjenu kationa, je što u slučaju potrebe za korekcijom fertiliteta zahtijeva manju aplikaciju nutrijenata (npr. kalcija u obliku vapnenca).
Kapacitet za izmjenu kationa možemo shvatiti kao količinu rezerve nutrijenata u tlu. Pri izmjeni kationa, biljka mijenja ione vodika (H+) za katione drugih
elemenata (uključujući esencijalne elemente poput Ca2+, Mg2+ i K+) koji su inače vezani (adsorbirani) za negativno nabijene čestice tla (koloide), čime se
smanjuje pH tla. Do smanjenja pH dolazi i bakterijskom produkcijom iona vodika (prilikom razgradnje organske materije ili prehranom eksudatima izlučenim iz korijenja bilja), a kationi otpušteni s
koloida u soluciju tla u tom procesu mogu dalje biti apsorbirani korijenjem biljaka no mogu biti i isprani iz tog sloja tla. S više pijeska veća je vjerojatnost za ispiranje. Kapacitet za izmjenu
kationa je proporcionalan veličini (površini) koloida. Kod gline je taj kapacitet puno veći od onog pijeska, dok je kapacitet humusa dosta veći od kapaciteta gline. Osim humusa, dodatak poroznog
drvenog ugljena, zbog velike koloidne površine, također može povećati kapacitet za izmjenu kationa. Kapacitet tla ovisi i o geološkoj starosti pa izrazito stara glina može imati izrazito
nizak kapacitet.
Prilikom vađenja krumpira, kada otvorimo rovicu, vidimo da li se radi o biljci sa bogatim ili slabim urodom i
da li je možda neka bolest napala gomolj. Ako su gomolji zdravi i prinos dobar, iz te rovice odaberemo
krumpire čija je veličina primjerena za sadnju i spremamo za sadnju iduće sezone (obično se spremaju sitniji, od veličine šljive do veličine jajeta). Kako bi najduže trajao skladišten, važno
je da se nadzemna stabljika osuši i uvene te da plod stvori tvrđu koricu prije skladištenja. Zato se krumpir obično vadi oko 1-2 tjedna nakon sušenja cime. U slučaju da su gomolji zadovoljavajuće
veličine nije potrebno čekati sušenje stabljike da bi se korica gomolja počela stvrdnjavati, ona se može odrezati, čime se također potiče stvrdnjavanje.
Kasne sorte krumpira mogu formirati rizome na više vertikalnih nivoa. U tom slučaju, da bi se stimulirao razvoj novog korijenja i tako povećao prinos gomolja, oko izrasle stabljike se obično
nagrće zemlja, do 30 cm visine. To je najbolje raditi postepeno - npr. kada biljka izraste 15 cm, zagrne se tako da na vrhu ostane viriti samo par listova, a za otprilike 2 tjedna, kada naraste
još toliko, zagrne se još jednom. Zagrtanje iznad 30 cm nema smisla, a osim toga pretjerano zatrpavanje lišća može znatno smanjiti fotosintezu što nikako nije dobro za razvoj gomolja.
Umjesto zemljom, pak, može se zagrtati slamom i sijenom. Pod prijetnjom ekstremnih temperatura (mraza) biljka se može i cijela zagrnuti kako ne bi došlo do stradavanja - stabljika s lišćem
smrzava na -1 do -2 °C a mogu se smrznuti i gomolji, rast gomolja potpuno prestaje na niskim temperaturama ali i na temperaturi većoj od ~29 °C.
Svaka se sorta vadi u različito vrijeme: rane se vade već krajem travnja, srednje koncem ljeta dok se kasne mogu vaditi u rujnu ili listopadu. Poželjno je da se krumpir ne vadi za vrijeme
vrućina kada je tlo vruće jer mu se time znatno skraćuje trajnost. Oštećene je nabolje potrošiti odmah jer brzo počnu propadati.
Zlatice koje napadaju biljku dovoljno je kupiti 2-3 puta tjedno. Ali ako one i do kraja pojedu nadzemni dio tokom sezone, ne znači da nema gomolja, samo neće biti veliki. Zlatice inače
prezimljavaju u zemlji a do stabljike biljke znaju hodati, u čemu ih može sprečiti dobar malč. Osim toga, zavlače se u zemlju i tokom najtoplijeg dijela dana, pa ako im je to onemogućeno napustit
će usjev. Vjerojatnost pojave zlatica se tako može znatno smanjiti ako se krumpir ne sadi u zemlju nego se prilikom sadnje stavlja na golo tlo pa prekriva malčom - slamom ili sijenom.
Kod takve
sadnje, najbolje je krumpir potpuno prekriti već odstajalim malčom debljine 10 - 15 cm, a kad stabljika izraste 10 - 15 cm dodati još svježeg malča tako
da viri oko 3 cm stabljike. To se ponovi još jednom kada stabljika izraste dodatnih 10 - 15 cm. Tjedan dana nakon što biljka procvate, mladi krumpiri se mogu vaditi. Ne treba čupati cijelu
biljku, samo razgrnuti malč i pokupiti gomolje. Manje možemo ostaviti i ponovno zagrnuti slamom da dalje rastu, a tjedan dana nakon što se posuši cima, povade se i oni. Sadnja krumpira pod
slamom/sijenom ima velike prednosti (manje zlatica, puno manje posla, nema remećenja homeostaze tla, manje zalijevanja), no prinosi su obično nešto manji (ovisno o stadiju raspada malča).
Kao malč, odnosno za zagrtanje krumpira je dobro koristiti prosušenu koprivu jer je zlatica osjetljiva na njeno žarenje (zagrtanje koprivom bi tako moglo pomoći i za krumpir posađen u zemlju).
I otrovna unakrsnolisna mlječika (
Euphorbia lathyris) u blizini krumpira bi mogla pomoći jer navodno
odvraća
zlatice i voluharice.
- debeli, kožnati i gorki novi središnji listovi,
- promjer korijena veći od 10 cm,
- tekstura dijela korijena iznad zemlje smeđe boje slična tankoj kori drveta,
- spužvast, šupalj ili neobično vlaknast korijen pod pritiskom (svježi korijen je vrlo čvrst i tvrd).
2-3 tjedna prije berbe se obično prestaje sa zalijevanjem. Za zimnicu, najbolje vrijeme berbe je rana jesen. Pri skladištenju korijena, listovi se skrate na 2-3 cm a neoprani korijen se
sprema u sanduke/posude s pijeskom, tresetom ili piljevinom, može i sa ostalim korjenastim povrćem ili krumpirom. U podrumu ili hladnom mjestu, do 4 °C, potrajat će do 5 mjeseci.
Konzerviranje cikle
Kuhanje:
- oprati korijenje u vodi,
- u većem loncu, posoljenu vodu ugrijati do vrenja,
- staviti ciklu u proključalu vodu i kuhati 45-60 minuta (ovisno o veličini) - kuhana je kad se može probosti vilicom,
- kuhanu ciklu oguliti.
Umjesto u vodi, cikla se može kuhati i na pari - kako bi se bolje očuvali termolabilni sastojci.
Domaća ukiseljena cikla se sprema bez posebnog konzervansa, u umjeru vode i octa 3:1, uz dodatak soli (1 jušna žlica na 2.5-3 l vode) i eventualno šećera (3.5 jušne žlice na 2.5-3 l vode). Koristi se
alkoholni ili jabučni ocat, no često se radi i poseban ocat, tako da se 200 g kolutova luka prokuha sa pola litre alkoholnog i pola litre aceto balsamico octa, uz dodatak 30 g soli
i 70 g šećera (ova količina je dovoljna za konzerviranje 2.5 kg kuhane cikle).
Konzerviranje:
- kuhanu ciklu narezati na ploške ili naribati na trakice,
- spremiti u sterilizirane tegle i preliti malo prokuhanom smjesom od octa, vode i soli (i opcionalno šećera) - ispuniti cijelu teglu,
- ostaviti nekoliko minuta dok se smjesa ne slegne a zatim preliti eventualno nepokrivenu ciklu.
Neki koriste i 4-5 puta više soli, a za slatku verziju i bar 4-5 puta više šećera (cikla gubi slatkoću kuhanjem).
Salata
Sije se obično u hladnije doba godine - rano proljeće ili jesen. Salate (i općenito biljke sitnog sjemena) obično trebaju određenu količinu svjetlosti za klijanje pa se sjeme sije vrlo plitko ili
se uopće ne zatrpava.
Može se sijati u vlastite gredice, no preporučljivo je sijati na rubove postojećih gredica mahunarki, kupusnjača, mrkve, luka i sl. Ukoliko se na jesen sadi luk ili češnjak, idealna kombinacija je
posaditi salatu na rubove tih gredica. Iduće godine se tako može dio salate i ostaviti da ode u sjeme, a da ne smeta svojim većim rastom češnjaku na toj gredici.
Salate obično ne trebaju više od 3-4 sata sunca i nije poželjno da su cjelodnevno na suncu. Kod većih vrućina mogu pustiti stabljiku i procvjetati a tada listovi više neće biti ukusni.
Kod uzgoja lisnatog povrća ključna je konstantna vlažnost. Umjesto tjednog dubljeg zalijevanja, lisnato povrće (salata, kupusnjače, špinat, celer, peršin) obično zahtijeva ujednačeno
navodnjavanje u više navrata, od 2.5-5 cm tjedno. To, odnosno plitko korijenje, ih čini pogodnim za hidroponski uzgoj.
Hidroponski uzgoj ima svoje prednosti, a ako imate mogućnosti razmislite i o većim plutajućim vrtovima, jer još su stari Asteci svojim "magičnim" plutajućim
vrtovima (tzv. chinampas) pokazali da jedan takav vrt od 30 m2 može prehraniti jednu osobu cijelu godinu. Za usporedbu, današnja
industrijska agrikultura zahtijeva 1800-2800 m2 za isti urod.
Kod branja salate, listovi se režu 3-4 cm iznad baze tako da mogu narasti novi. Najbolje ih je brati ujutro, a za što dulje očuvanje svježine salata se skladišti potpuno suha. Listove je najbolje
odmah nakon branja potopiti u vodi na 5-10 minuta (neki u vodu dodaju i malo octa da ubiju bube), dobro osušiti, staviti u posudu u tanjem sloju s papirnatim ubrusima na vrhu te spremiti u
hladnjak.
Matovilac
Sije se na jesen, a na proljeće se pusti da procvate. Sjeme brzo ispada i rasijava se pa se bere dok nije potpuno zrelo, zamota u
plahtu ili vrećicu i ostavi na sjenovitom i prozračnom mjestu pod krovom da dozori do kraja i osuši se.
\ch_added
Žitarice
Žitarice svakako ne treba zanemariti. Uz krumpir, predstavljaju najbolji izvor ugljikohidrata (čine oko 2/3 mase), a osim toga kod nas mogu dobro uspijevati i bez posebne brige - neke
i bez gnojidbe. Budući da s povećanjem CO2 biljke proizvode više ugljikohidrata (iako to obično povlači razrjeđivanje ostalih nutrijenata), žitarice (i krumpir) bi s tim
povećanjem mogle povećavati i masu, pod uvjetom dovoljne osunčanosti i povoljnih vremenskih prilika. Optimalan pH tla za većinu žitarica je 6 - 7.2.
Kukuruz
Minimalna temperatura za klijanje je oko 8 °C, optimalna veća od 10 °C, a za rast i razvoj 20-28 °C. Temperature niže od 1 °C redovito vode do propadanja, no uz dobru prehranu (kalijem i
fosforom) može preživjeti i kratkotrajne temperature do -3 °C. Optimalna dubina sadnje je 3-5 cm. Ako je posađen preplitko korijenski sustav će se slabije razvijati, pa postoji i dobra vjerojatnost
da će ga nevrijeme ili jača kiša srušiti (opasnost od čega se pak smanjuje gušćom i brojnijom sadnjom). Dosta je osjetljiv na sušu tokom cvjetanja, oplodnje i formiranja zrna. Imajte na umu da se
kukuruz oprašuje vjetrom, što znači da se obavezno sadi u redovima ili grupama. Ako se sadi u redovima, barem 3 reda će vjerojatno biti potrebna za pristojan urod. Za branje je spreman kad svilenkaste
niti na vrhovima postanu tamne, suhe i krhke, a zrna ispuštaju mliječnu tekućinu kad se probuše.
Sjeme je poželjno držati u zamrzivaču do sjetve (radi kukuruznog moljca).
Kukuruz spada u rijetku skupinu biljaka koje koriste C4 proces fiksacije ugljika (tek oko 3% biljaka je C4). Dobro je znati da C4 biljke mogu proizvesti više
ugljikohidrata (šećera) od C3 biljaka u uvjetima visoke osvjetljenosti i povišene temperature. Također, ovakve biljke su otpornije na sušu zbog efikasnije potrošnje vode.
Pšenica
Minimalna temperatura za klijanje je 5-8 °C, a optimalna za rast i razvoj 14-20 °C. Kada ima 2-3 lista, ako je dobro ukorijenjena i ishranjena, može podnijeti i do -20 °C, a prekrivena snježnim
pokrivačem i niže temperature. Vrijeme sjetve ozime pšenice (inače optimalno u listopadu, ali s klimatskim promjenama kasnija sadnja postaje bolja) igra veliku ulogu u otpornosti na mraz. Vrlo rana
i vrlo kasna sjetva nisu dobre jer biljke često budu oštećene od mraza.
Kao i većina biljaka, pšenica je C3 biljka. To znači da se može dobro okoristiti povećanim CO2 u atmosferi, no takve biljke teže podnose vrućine i sušu. Preporučuje se stoga sadnja u hladnijem
razdoblju, od 10-12 mjeseca.
Bere se kad su jezgre tvrde i lomljive, no može se ubrati nešto ranije pa sušiti na zatvorenom, što obično povećava kvalitetu jer se izbjegavaju višestruki ciklusi
sušenja i vlaženja. Sušenje se vrši u tankim slojevima do 12 cm visine (ovisno o količini vlage, s prevrtanjem po potrebi) i ne smije se vršiti na temperaturi većoj od 40 °C. Prije skladištenja se
zamrzava na oko 48 sati kako bi se uništila jajašca žižaka i insekata. Čuva se na tamnom, hladnom, suhom i prozračnom mjestu, najbolje u hermetički zatvorenim posudama (u kojem slučaju vlažnost zrna
mora biti minimalna kako ne bi došlo do gubitka klijavosti). Odlična je za izradu brašna.
Čišćenje pšenice
Pšenicu treba očistiti prije sušenja ili izrade brašna. Može se čistiti zrakom tako da se sipa iz jedne posude u drugu pri čemu iznad posude struji zrak (vjetar na
otvorenom ili vjetar ventilatora) - zrna su teža od ostalog materijala pa ih vjetar neće otpuhati. Drugi način čišćenja je prosijavanje korištenjem metalnih sita (obično dva - jedan s okruglim
rupama koji propušta jezgre, drugi - s duguljastim procjepima, koji ih zadržava). Ako su jezgre očišćene od ovojnica a sadrže otpadni materijal, možemo ih i potapati u vodi. U vodi će jezgre
potonuti na dno (no možda će trebati i dvije vode da se sve odstrani). Vodu s otpadom treba odstraniti i staviti jezgre na sušenje.
Izrada brašna
Razlikujemo bijelo i integralno brašno. Za integralno brašno se koristi cijelo zrno (vanjska ovojnica - mekinja, unutarnja ovojnica - klica, te jezgra - endosperm), dok se za bijelo koristi samo
jezgra. Brašno se dobije mljevenjem zrna, a za to se može koristiti mlin za brašno, mlinac za kavu ili blender. U slučaju integralnog brašna, jezgra se obično melje odvojeno od ostalih dijelova, a
zatim se sve pomiješa. Koliko ćete mljeti i kojim sitom zatim prosijavati ovisi da li želite meko (sitnije) ili tvrdo (krupnije) brašno.
Integralno se može skladištiti na 3 mjeseca, a obično 8 mjeseci.
U kućnoj proizvodnji obično se pravi integralno brašno, bez prethodnog odvajanja ovojnice jer je ručno odvajanje prenaporno. No iz toga se onda prosijavanjem može dobiti sitnije i dovoljno bijelo
brašno (za kolače, bijeli kruh, itd.). Ipak, ručno prosijavanje je dugotrajno pa također može biti vrlo naporno. Tu može pomoći kombiniranje sita s uređajima poput klipnih pila, čime
se 45-minutno
prosijavanje može svesti na svega nekoliko minuta ili manje.
Imajte na umu da je u proizvodnji kruha količina proteina u pšenici ključna. Da bi sadržavala dovoljno glutena za izradu poštenog kruha, pšenica
mora sadržavati 14% proteina ili više (takva pšenica se još naziva i teška pšenica), zato je bitno kvalitetno uzgojno tlo.
Slama od pšenice, sterilizirana (prokuhana) i isjeckana, pomiješana s micelijem koristi se za uzgoj gljiva, poglavito bukovače.
Suncokret
Minimalna temperatura za klijanje je 3 °C, optimalna 28 °C, a za rast i razvoj 20-25 °C. Može izdržati i temperature do -6 °C. Otporan je na sušu zbog dubokog korijena. Preporučljivo ga je saditi
uz vlažne zidove jer korijenje izvlači vlagu iz istih. Osim toga izvlači i teške metale iz tla, uključujući radioaktivni cezij-137 i strontij-90 - njime su se upravo radi toga sadila područja
oko Černobila i Fukushime (nakon što izvuče radioaktivne elemente, suncokreti se odbacuju kao radioaktivni otpad). Pepeo biljke sadrži puno kalija i kao takav je
idealno gnojivo za vrt. Srčika sadrži salitru i to je čini odličnim potpaljivačem. Latice se mogu koristiti za čaj. Sjeme se suši na manje od 10% vlage jer ima puno ulja i kvari se. Sjemenke su
suhe kad se lako odvajaju od cvjetne glave te su tvrde i hrskave. Voli neutralna tla. Koristi se obično za izradu ulja, posebno sitnosjemeni suncokret. Vrlo je privlačna biljka za pčele, ali i za
ostale korisne insekte pa je sadnja preporučljiva čak i ako se ne koristi u prehrani.
Prženje i namaz (maslac) of sjemena suncokreta:
- po pola šalice sjemenki dodavati u plastičnu vrećicu, istu polegnuti tako da su sjemenke u jednom sloju,
- zapečatiti vrećicu i oklagijom nježno prijeći preko sjemenki, tako da se rastvore ljuske,
- ubaciti sjemenke u posudu s vodom, ljuske će se dići gore a jezgre će potonuti na dno,
- pokupiti ljuske i izbaciti vodu
- za pečenje u pećnici, zagrijati prethodno na 180 °C i posložiti jezgre sjemenki otprilike u jedan sloj,
- peći 10-15 minuta u pećnici (ili 5-10 minuta pržiti u tavi na srednjoj vatri), povremeno protresti/promiješati tako da jezgre jednoliko posmeđe bez izgaranja, nakon pečenja/prženja ostaviti
malo da se ohladi,
- pečene/pržene jezgre sjemena (230 g) se sitno izmelju (u blenderu, prvo pulsno, onda 4 puta po ~1 minutu - ovisno o snazi blendera, svaki puta sastrugati sadržaj dolje), tako da se dobije konzistentna
kremasta smjesa, umiješa se otprilike 1 žlica meda (ili šećera, javorovog sirupa ili drugog zaslađivača), 1 žlica ulja po potrebi (ulje nije potrebno ako se koristi pečeno/prženo sjeme - jezgre već
sadrže ulje koje se ispušta tokom pečenja/prženja) i prstohvat soli.
Za maslac se mogu koristiti i sirove sjemenke ali će imati nešto gorći okus (što se može popraviti zaslađivačem), drugačiji miris i blijedo sivu boju. Da se dobije čokoladni namaz, mogu se u
zadnjoj etapi miješanja dodati 2-4 žlice kakaa ili pola šalice rastopljene čokolade.
Sjeme, sirovo ili pečeno/prženo, može stajati 1 godinu u zamrzivaču. U ostavi, sirovo sjeme može stajati 2-3 mjeseca, pržene/pečene jezgre 3-4 mjeseca, a pržene/pečene jezgre s ljuskom 4-5 mjeseci.
Maslac u staklenki traje nekoliko tjedana u hladnjaku ili 4 mjeseca u zamrzivaču.
\ch_added
Korisne biljke u vrtu
Diverzitet je koristan u vrtu, ali još je bolje ako nije ograničen na vrste koje koristimo isključivo za prehranu. Kadifica (Tagetes spp.), na primjer, posađena uz povrće će izlučivanjem
određenih fitoncida zaštititi korijenje povrća od nematoda, a osim toga ne zahtijeva nikakvu brigu (sama se i zasijava pa ju ne treba ni saditi svake godine). Isto vrijedi i za
neven (Calendula officinalis), čiji se cvjetovi i listovi mogu i jesti sirovi. Ove biljke posebno povoljno djeluju na rajčicu, te u blizini kupusa (koji često pati od nematoda), luka i
mrkve. Kadifica pomaže i u zaštiti krumpira od zlatice. Neven i korijander su možda i bolji od luka u tjeranju mrkvine muhe, a privlače poželjne insekte. Dobra biljka za privlačenje korisnih insekata
je i kopar. Invazivne gusjenice leptira kupusara (Pieris rapae, Pieris brassicae) koje napadaju kupusnjače će, ako je posađen u blizini, preferirati
dragoljub (Tropaeolum majus) - koji se negdje koristi i kao povrće jer su listovi i cvjetovi jestivi, ukusni i ljekoviti. Mravinac (origano, divlji mažuran) i lavanda mirisom odvraćaju
mrave (koji mogu napraviti štetu na korijenju, pa tako i krumpiru, naročito ako je mravinjak na sadnom mjestu) i druge nepoželjne insekte. Paukov cvijet (Cleoma spinosa) je biljka iznimno
privlačna smrdljivom martinu pa može znatno smanjiti štetu od ovog kukca na ostalom bilju. Otporna je i na sušu tako da ne zahtijeva dodatnu brigu.
Općenito, sadnja cvijeća i začinskog bilja među povrćem je poželjna, između ostalog i jer privlači korisne kukce. A u istu svrhu može poslužiti suncokret ili heljda, kao i određeno samoniklo
bilje, poput stolisnika, divlje mrkve i divljeg pastrnjaka/peršina, različka, mišjakinje, čestoslavice, koprive, zlatnice, mlječike i grahorice.
Sjeme
Odabiranje najboljeg
Oponašajući prirodnu selekciju, čuvamo sjeme s onih biljaka koje daju najbolje plodove, imaju najbujniji rast ili neke druge kvalitete.
Na primjer, čuvanjem sjemena biljaka koje prve dozrijevaju možemo postići da ta sorta uvijek rodi ranije.
Povremenim uzgojem sorti iz drugog podneblja i dopuštanjem križanja s onim koje trajno uzgajamo možemo dobiti zanimljive rezultate, no obično rezultati nisu tako dobri.
Parenjem rodbine smanjuje se diverzitet genoma jer se povećava vjerojatnost da će dvije alele gena biti identične. Tako dolazi do izražavanja recesivnih karakteristika koje znaju biti štetne ili
nepoželjne. No, kod biljaka to ne predstavlja toliki problem, iz više razloga:
- biljke u životnom ciklusu izmjenjuju haploidne (1 set kromosoma) i diploidne (2 seta kromosoma) višestanične generacije. Haploidna generacija će izražavati
recesivne karakteristike, a one štetne se onda prirodnom selekcijom izbacuju iz lokalne genetike, tako da eventualno uparivanje identičnih alela neće predstavljati problem (barem u slučaju gena
koji se koriste i u jednoj i u drugoj generaciji) što se tiče rasta, razvoja i opstanka,
- većina biljaka je nedeterminantnog rasta i razvoja, što znači da im oblik i veličina nisu fiksirani genetikom nego se prilagođavaju okolini (npr. za razliku od viška udova na životinjama, više
grana na stabljici obično ne predstavlja nikakav problem),
- većina biljaka proizvodi velike količine sjemena, ali prirodnom selekcijom se štetni fenotipi filtriraju pa otprilike isti broj potomaka doživi zrelost kao i kod životinja.
Dakle, lokalne sorte prirodnom selekcijom održavaju otpornost i imaju stabilnu genetiku, a križanje s drugim sortama to može ugroziti. Iz navedenog je jasno da ni parenje rodbine kod životinja ne
mora biti loše - sve dok je broj potomaka velik i ne remeti se prirodna selekcija (koja genetiku čisti od štetnih alela). Čovjek pak zna remetiti prirodnu selekciju pa silom održavati na životu
hibride koji bi u prirodi sami teško preživjeli. To povećava posao i energiju kod uzgoja pa se treba zapitati koliko je održivo.
Čuvanje sjemena
Zlatno pravilo je čuvati sjeme na što sušem (optimalna količina vlage je oko 10%) i što hladnijem mjestu bez većih fluktuacija temperature/vlage, a važno je i da bude u mraku. Najbolje ga je
skladištiti u staklenkama, odnosno u hermetički zatvorenim posudama sa što manje kisika. Neki pak preporučuju skladištenje u papirnatim ubrusima zbog straha od vlage, no vlaga ne bi trebala biti
problem ako su spremnici dobro osušeni i zatvoreni.
Vrste čija klijavost traje 1-3 godine: mrkva, luk, grah, peršin, kukuruz.
Vrste čija klijavost traje do 5 godina: bosiljak, kupusnjače, celer, salata, paprika, rajčica.
Vrste koje zadržavaju klijavost više od 5 godina: endivija, blitva, cikla, cikorija, krastavac, tikva, lubenica, neven.
Naravno, sjeme može proklijati i nakon mnogo više godina, no vjerojatnost za to opada s godinama.
Anoksični
uvjeti uz niske temperature znatno produžuju klijavost, tim više što je vlažnost manja. Inače, prisutnost vlage u anoksičnim uvjetima dovodi do fermentacije i gubitka klijavosti.
Sjeme se na duže vrijeme (10 godina i više) može čuvati zamrznuto no mora biti dobro osušeno prije zamrzavanja i preporučljivo ga je
zaštititi od vlage pohranom u hermetički zatvorene posude ili stavljanjem upijača (apsorbera) vlage na dno posude zamrzivača.
Sjeme je najbolje sušiti na zraku, ne preporučuje ga se sušiti u pećnicama jer se može presušiti.
Suho sjeme puca i lako se lomi, ako se savija ili je meko, nije dovoljno suho.
Kao upijači vlage mogu poslužiti:
- vrećice silica gela,
- suha riža,
- mlijeko u prahu.
Između sjemena i upijača vlage poželjno je staviti papirnati ručnik.
Čuvanje dvogodišnjih biljaka
Optimalne uvjete za čuvanje većine vrsta imaju hladni vlažni podrumi. Krumpir se tako može čuvati bez dodatne
zaštite, a mrkvu, ciklu, peršin, celer, pastrnjak, repu možemo staviti u vlažni pijesak.
Krajem listopada ili početkom studenog, povrće se očisti od blata, odrežu se listovi oko 1 - 2 cm iznad
korijenovog vrata, i slaže između slojeva pijeska tako da se međusobno ne dodiruje.
Ne mora se sve trapiti, a ako želite sačuvati i nadzemni dio biljke (npr. peršinov list), možete presaditi biljku u posudu koju, u slučaju
peršina, možete ostaviti i vani.
Pijesak ne smije biti potpuno suh ali ni previše mokar kako povrće ne bi trunulo (možemo malo zaliti ako je korijenje
malo omekšalo i smežuralo se). Tako može stajati oko 6 mjeseci. Na proljeće, čim vremenski uvjeti dopuste, vadi se iz
trapa i sadi u vrt.
Trap se može napraviti i na otvorenom, na malo povišenom dijelu zemlje.
Svo povrće koje spremamo u trap mora biti suho, neoštećeno i bez lišća.
Na tlo se položi suha slama u debljini oko 20 cm po površini ovisnoj o količini povrća koju ćemo trapiti.
Na slamu slažemo korijenasto povrće u oblik stošca. Pri tome je važno is sredine trapa [horizontalno] provesti cijev
za zrak (promjera 5-10 cm) ako se radi o većoj količini povrća. Kod velike hladnoće cijev treba zatvoriti slamom, a pri
temperaturi > 0° C možemo staviti samo mrežicu (za zaštitu od miševa).
Kada je povrće složeno, oko stošca treba ostati oko 20 cm zemlje prekrivene slamom. Tada se sve obloži dodatnom suhom
slamom u debljini 20-30 cm, a nakon toga zatrpa zemljom. Zemlju za to uzimamo kopanjem jarka nekih 20 cm od tla prekrivenog
slamom. Štihovi zemlje se slažu oko kupa od slame tako da se preklapaju, poput crijepa na krovu. Svaki red zemlje treba
nagaziti. Na vrh se doda još dosta zemlje kako bi se kiša lagano slijevala u jarak bez prokišnjavanja do povrća.
Trap otvaramo po potrebi kada je temp. > 0° C, najbolje prvo na južnoj strani (uzmemo povrća za 2-3 tjedna), a kasnije otvaramo
sa svih strana i svaki put vadimo manje povrća, odnosno, za kraće vrijeme.
Tijekom ožujka se trap do kraja raskopa i pokupe ostaci povrća jer, s dolaskom toplog vremena, povrće počinje trunuti.
Ako imamo veću količinu korjenastog povrća koje nije prikladno za trapljenje zbog oštećenja, treba ga odmah očistiti, oprati
i naribati na rezance, pa osušiti ili ukiseliti, a od mrkve, peršina, pastrnjaka i celera možemo napraviti domaću vegetu tako
da sitno samljevenom povrću dodamo 10% morske soli, dobro izmiješamo i napunimo staklenke.
Krumpir, ako nije u trapu, dobro je svaki tjedan promiješati, jer se na taj način usporava izbijanje klica.
Smrzavanje je najlošiji oblik čuvanja plodova, jer duže uskladištena u zamrzivaču, hrana gubi vitalnu energiju koja je potrebna
organizmu radi imuniteta.
Sušenje prije sadnje
Sjemenke generalno treba sušiti da bi se izbjegli problemi sa plijesni, truljenjem, štetnicima i bolestima.
Sjeme treba biti zrelo prije sušenja i sadnje (sjeme dobre kvalitete obično se dobiva tijekom berbe). Nezrelo sjeme
će imati nižu klijavost i neće moći apsorbirati vodu, a i osjetljivije je na štetnike i bolesti. Većina sjemena bilo koje biljke cvjetnice obično nije zrela sve dok cvjetovi ne počnu umirati, a sjemenke
se osuše. Kada izgleda da se plod lako odvoji od biljke, sjemenke su obično dovoljno zrele. No, u većini slučajeva dozrijevanje sjemena ne prestaje nakon berbe, a pošto zrelost povećava klijavost i
obično rezultira jačim biljkama, nije loše nakon berbe plod ostaviti neko vrijeme na sobnoj temperaturi. Sjeme chili paprike tako ima najbolju klijavost ako se ostavi u plodu 14 dana nakon
berbe. Slično vrijedi i za rajčicu, lubenicu, patlidžan i krastavac.
Sjeme treba sušiti na prozračnom mjestu i u vremenu kad je sunce blago. Pri tome, sjemenke ne moraju biti potpuno čiste od ploda jer osušeni gel više ne inhibira klijanje.
Ako sjeme ne pohranjujete za drugu sezonu nego sadite odmah, sušenje kod nekih biljaka i nije potrebno (npr. paprike).
Sjeme nije preporučljivo dehidrirati na visokim temperaturama jer vjerojatno neće proklijati.
Općenito se suši sjeme cvijeća, povrća, grmlja i manjeg drveća. Sjeme drveća poput hrasta i kestena nije tolerantno
na sušenje i obično se sadi svježe.
Sitnije sjeme će se isušiti na 8 - 10% vlage preko noći, dok će za veće sjeme možda trebati i nekoliko dana.
Sadnja sjemena
Dubina sjetve ovisi o veličini sjemena. U pravilu sjeme se sije 2-3 puta dublje od veličine sjemena, a obično je bolje posaditi
preplitko nego preduboko (neke sorte kupusa npr. trebaju svjetlo da bi proklijale pa ih ni ne treba zakapati).
Vrlo krupno i krupno sjeme (tikve, graha, graška, lubenice, krastavca, dinje, cikle, špinata, pastrnjaka) sije se na
dubinu 3-4 cm, srednje krupno (kupusnjača, paradajza, paprike, crnog luka) na dubinu 2 - 3 cm, a sitno i vrlo sitno
sjeme (mrkve, peršina, salate, celera) na dubinu 0.5-1 cm.
Osim veličine sjemena, dubina sjetve ovisi o teksturi i strukturi zemljišta, vlažnosti sjetvenog sloja i vremenskim
prilikama u vrijeme sjetve. Ako je zemljište teško, zbijeno i loše pripremljeno, onda se primjenjuje plića sjetva.
Dublja sjetva se izvodi ako je zemljište lako, rastresito i suho, ako je klima aridna ili ako se poslije sjetve
očekuju mrazevi koji mogu oštetiti mlade biljke.
Dodatak u poglavlju Sadnja sjemena. Manje izmjene drugdje.
Sjeme može proklijati i bez zakapanja u zemlju, no svakako je poželjno da se takvo sjeme nalazi u gnijezdu u
malču i da se istim malo prekrije (proporcionalno veličini sjemena) jer većina sjemena zahtijeva tamnije okruženje
a i manja je vjerojatnost da će ga nešto pojesti, tj. premjestiti.
Ipak, to uglavnom nije najbolje rješenje za visoke biljke, odnosno veće sjemenke, koje će možda teško i proklijati ako
malč nije dovoljno gust, tj. dovoljno odstajao. Takve sjemenke najbolje je dodatno zasuti pijeskom ili šljunkom.
Ako je vegetacija gusta ili je tlo dobro malčirano, korisne životinje (npr. gliste) znaju biti vrlo blizu površini pa
je to dodatan razlog za izbjegavanje kopanja rupa.
Zaštita od bolesti
Neke bolesti koje se prenose sjemenom možemo suzbiti tako da sjeme potapamo u vodu zagrijanu do temperature koja ubija
gljivice i bakterije, a ne smanjuje klijavost. To djeluje recimo za suzbijanje suhe truleži i pjegavosti kupusa, sivu
pjegavost celera i neke druge bolesti koje se prenose sjemenom. Sjeme se stavlja u platnene vrećice, zaveže i potapa u
vodu kao kod kuhanja čaja. Temperatura vode mora biti precizno određena i različita je za svaku vrstu, kao i trajanje
namakanja.
- 15 min na 50 °C – radič,
- 20 min na 50 °C – krastavac, rajčica, brokula, cvjetača, kelj, mrkva,
- 25 min na 50 °C – patliđan, špinat, kelj pupčar, repa,
- 25 min na 20 °C – kupus,
- 30 min na 48 °C – salata, celer, paprika.
Nakon namakanja sjeme se dobro osuši a zatim sprema u staklenke.
Voće
Najzdravija prehrana je ona puna diverziteta pa je svakako poželjno i voće uključiti u prehranu. A ako se općenito hranite loše (npr. brzom hranom) takvu prehranu će možda biti i
nužno balansirati voćem ne bi li sačuvali zdravlje.
Voće se može konzumirati svježe i osušeno ali se može i kuhati te dodavati u glavna jela (npr. u peki).
Od plodova voćaka se prave sokovi (sirupi), likeri, vina, rakije, kompoti, marmelade i džemovi, a ovdje naveden primjer za pripremu soka i marmelade od višnje možete iskorititi za
pripremu sokova i marmelada i od drugog voća.
\ch_added
Priprema i održavanje tla
U konvencionalnom pristupu uzgoju voćnjak je isključivo voćnjak. U njemu dominiraju redovi posađenih voćaka (obično monokulture) oko kojih se redovito kosi i kompaktira tlo, što onda obično
zahtijeva i jaku gnojidbu a uključuje i redovito izlaganje voćaka stresu kroz orezivanje kako bi se biljka potakla na život i dala što više plodova gospodaru. Jasno, budući da tu nema
diverziteta, zna biti dosta problema sa bolestima i štetočinama, pa se onda koriste kojekakva sredstva kako bi se biljka silom održavala na životu a svoje plodove davala isključivo
gospodaru. To mnogi nazivaju brigom za voćnjak ali, ako ćemo biti iskreni, to je posao koji je čovjek stvorio sebi radi sebe, ne radi biljke. A sličan antropocentrični redukcionizam postoji
i u svakom drugom gospodarstvu. No nije ni čudno da čovjek koji je navikao na stres i službu kojekakvim gospodarima, na isto navikava i biljke i životinje.
No, za većinu voćaka najbolje tlo je slično šumskom, odnosno tlo u kojem dominiraju gljive. Najpovoljniji omjer
gljiva i bakterija je ovdje 10:1, a to znači da je poželjno da vaš voćnjak nije isključivo voćnjak nego nešto što podsjeća na šumu. Preporučljivo je tako posaditi različite vrste drveća koje
ulaze u različite mikorize, npr. dobra kombinacija su hrast i jasen ili javor.
Za razliku od zimzelenog drveća, crnogorica nije dobar izbor za vrt u kojem se uzgaja voće i povrće jer ju razgrađuju smeđe gljive (eng. brown rot) koje proizvode polifenole i
alopatske supstance koje inhibiraju rast drugog bilja. No crnogorica je dobra za ograđivanje vrta jer zimi može zaštiti pupove voćaka od hladnijih vjetrova.
Inače, u poremećenim tlima obično dominiraju bakterije, a u onima koja su ostavljena prirodi (odnosno onima s više raspadajućeg organskog materijala na površini) dominiraju gljive. Nije dakle
poželjno često obrađivati zemlju u voćnjaku, niti je poželjno da je tlo dugotrajno suho, odnosno da nije malčirano.
Velika razlika koju prave gljive u odnosu na bakterije je osjetljivost na bolesti. U tlu u kojem dominiraju bakterije amonij (koji se inače otpušta u tlo prilikom prehrane mikroorganizama drugim
mikroorganizmima) ne opstaje dugo nego se prevodi u nitrate te ga kao takvog apsorbiraju i biljke. No kiseli enzimi koje izlučuju gljive snižavaju pH u rizosferi što znatno smanjuje aktivnost
bakterija koje nitrificiraju amonij, a dušik apsorbiran u obliku amonija rezultira u većoj otpornosti voćaka na bolesti.
Poželjno je i da je teren pod nagibom. To omogućava bolju cirkulaciju zraka ali i smanjuje mogućnost smrzavanja pupova budući da se hladniji (gušći) zrak povlači prema dolje.
Dobra [pret]kultura kod pripreme terena za voćnjak su leguminoze (mahunarke), a najbolje su one koje imaju veću sklonost mikorizi (npr. crvena
i grimizna djetelina su po tome bolje od bijele i žute djeteline).
Nakon etabliranih mahunarki tlo je tokom sadnje voćaka najbolje malčirati tanjim i ugrubo usitnjenim granjem. Pri tome je najbolje da grane nisu deblje od 7 cm te da se radi o mladim
granama - dakle otpad od orezivanja stabala je idealno rješenje.
Uočite i ovdje apsurd kod konvencionalne "brige" za voćnjak. Voćke se u takvom uzgoju redovito orezuju no odrezane grane se obično onda spaljuju, i to izvan voćnjaka! Time se gube nutrijenti i za
biljke i za gljive, odnosno uzgoj postaje teže održiv jer se nutrijenti moraju uvoziti (npr. u obliku stajnjaka). U samoodrživoj (zdravoj, ili pravoj) šumi oko 1/4 nadzemne mase čini materija u
raznim fazama raspada prilikom čega prehranjuje tisuće vrsta organizama, poput raznih vrsta gljiva, lišajeva, potkornjaka, larvi i mikroba. A ono što ostaje iza njih postaje hrana za biljke.
Prednost mladih grana kod malčiranja je što sadrže topivi lignin (hrana za gljive), a osim toga su bogatije dušikom, fosforom, kalijem i ostalim nutrijentima, odnosno, C:N omjer je daleko manji
nego kod suhih i debljih grana koje će kad se dodaju na tlo ili u tlo zahtijevati znatno više dušika u procesu raspada - što onda može inhibirati razvoj biljaka (barem kad se radi o granama na
tlu ili plitko u tlu). Osim vrhova stabala, dobar izvor ovakvog granja su, na primjer, mladice višnje (barem po mom iskustvu - u mom vrtu se višnja ponaša kao invazivna vrsta). No, ako ne
planirate između voćaka saditi povrće, u smislu veće samoodrživosti, bolje je koristiti suhe i starije grane - kada stabla porastu (ili ako u vrtu već postoje razvijeni stariji hrastovi
i sl. drveće) i sama će malčirati tlo ovakvim granjem.
Sadnja voćaka
Preporučeni razmak za velike voćke oko 7 m, za grmove manji.
Ako se koristi stajsko gnojivo, kod presađivanja dno korijena se ne stavlja direktno na gnojivo - na dnu se sloj gnojiva prekrije zemljom, a gore
onda ide zemlja ili mješavina zemlje i gnojiva. Sadnice je najbolje saditi u jesen (studeni, prosinac, ali može i kasnije - bitno da nije smrzlo), naročito one golog korijena, iako se one u
posudama mogu saditi tokom cijele godine.
Ako se sadi iz sjemena u proljeće, sjeme bi trebalo stratificirati preko zime, držanjem u hladnjaku ili vani.
Kod kopanja rupe, najplići iskopani sloj (najbogatiji humusom) je preporučeno koristiti prvi kod zatrpavanja, tako da ide uz korijen.
Prije sadnje, voćku držati u vodi ili smjesi zemlje, vode i gnojiva. Za gnojivo se uobičajeno koristi zreli stajnjak/humus (odstajali - koji ne smrdi) no potreba za ovakvom gnojidbom ovisi o
tlu. Na korijen stavljati usitnjenu zemlju (najbolje lagano protresati voćku prilikom stavljanja zemlje). Tlo bi nakon sadnje trebalo biti na istom nivou kao i prije.
Nakon sadnje, dobro zaliti vodom radi topljenja hranjive materije i stvaranja optimalnih uvjeta za razvoj.
Nije loše označiti mladu voćku (npr. kolcem) da se slučajno ne posiječe tokom radova u vrtu.
Nakon koštičavog voća na isto mjesto nije preporučljivo saditi koštičavu voćku već jabučastu ili jezgričavu, i obrnuto, da bi se izbjeglo naslijeđivanje bolesti.
Dubine sadnje za sadnju iz sjemena tipičnih voćaka prikazane su u tablici.
| Voćka | Dubina sadnje |
|---|
| Jabuka | 2-4 cm |
| Šljiva | 5-6 cm |
| Trešnja i višnja | 4-6 cm |
| Breskva | 8-10 cm |
| Orah | 10 cm |
Table \tbl8: Dubine sadnje voćaka
Kalemljenje (cijepljenje) voćaka
Kalemi se od jeseni do proljeća. Najidealnije vrijeme za zimzelene vrste je proljeće, a inače jesen.
Inače je pravilo da koštičavo voće ide na koštičavo (voće s krupnim košticama), jabučasto na jabučasto (voće sa
sitnijim košticama), jezgričavo na jezgričavo.
| Koštičavo voće: | šljiva, breskva, marelica, trnina, čremsa, trešnja, višnja, drenak |
| Jabučasto voće: | jabuka, kruška, dunja, oskoruša, mušmula, glog |
| Jezgričavo voće: | orah, lješnjak, pitomi kesten |
Prvo se posadi sjeme, npr. kruške - to je podloga, a kasnije se kalemi, pri čemu na podlogu može ići i više sorti
istog voća.
Cijepljenje se vrši metodom "raskola" za šibe različite debljine ili "pod koru" ako se radi o šibama iste debljine.
Plemke (grančice za cijep) uzimati sa zdravih, razvijenih i starijih grana, po mogućnosti s vrha stabla.
Cijep voćke obavezno mora biti iznad zemlje, jer preduboka sadnja uzrokuje kržljavost i propadanje voćke zbog
pomanjkanja kisika. Prije cijepljenja na plemku se mogu aplicirati hormoni za zakorjenjivanje, no to uglavnom nije
nužno.
Voćke mogu već iste godine dobiti plod, ali ako želite da se razvije stablo, bolje je plodove ubrati da mladica ne
hrani plodove nego stablo.
Ako pripadate onima koji teže većoj međuovisnosti biljke i uzgajivača, onda ćete vjerojatno htjeti i prorjeđivati
plodove.
Prorjeđivanje plodova se vrši kada voćka prerodi te kod vrlo opterećenih grana kada plod dostigne veličinu oraha, a da
se ne iscrpljuje stablo. Također se skidaju oštećeni i truli plodovi tako da ostane više hrane za zdrave i da se smanji
opasnost od prenosa bolesti na zdrave plodove.
Slično vrijedi i za rezidbu. Druge godine nakon cijepljenja možda ćete htjeti rezati grančice da ne guše krošnju
i sl., no za stare sorte voća to generalno nije potrebno.
Previše uplitanja u prirodu stvara ovisnost i posao.
Da se ne gnoji pretjerano voćka ne bi prerodila, da se ne režu grane ne bi neprirodno rasle i zahtijevale ponovno
rezanje da bi voćka uopće opstala, itd.
U antropocentričnom pristupu, biljke i životinje ne samo da se uzgajaju već se i odgajaju tako da služe i da
što više zadovolje čovjeka. No onaj tko gospodari, taj i robija - što samo po sebi ne mora biti loše ako nekoga
veseli, sve dok je nenametljivo i ograničeno koliko je potrebno da bi bilo održivo.
Tresetna mahovina nema veliku hranjivu vrijednost ali je odlična za zakorjenjivanje biljaka. Apsorbira vodu i hranjive tvari i osigurava zadržavanje istih kod navodnjavanja ili kiše. Dodana
u tlo može trajati i do nekoliko godina a kroz razgradnju pH se zadržava na 3.4 - 4.8. Osušena može se koristiti kao malč ali i za rahljenje komposta.
Obično se sadnice borovnice u mahovini drže u kontroliranim uvjetima na temp. od 15.6 - 21.1 °C, a kada dosegnu oko 5 cm, presađuju se iduću jesen.
No, iako neki tvrde drugačije,
tresetna
mahovina uz trenutnu ljudsku eksploataciju vjerojatno nije obnovljiv resurs (radi se o mahovini razgrađivanoj tokom tisuća godina u tresetištu ili tresetnoj močvari), i bolje je koristiti
lokalno dostupne alternative. Najbolja alternativa je kompost koji sadrži pougljenu organsku masu, te piljevinu ili raspadnuto lišće. Fino izdrobljene ljuske kokosova oraha (isprane od natrija) su
također dobar dodatak, no industrijska proizvodnja istog je dosta vodo-intenzivna i ekološki štetna - radi se o produktu konvencionalne agrikulture, potencijalno sa svim lošim stranama
iste (monokultura, deforestacija, pesticidi, herbicidi, ...), a što znači i da bi te ljuske mogle sadržavati određenu kemiju štetnu za lokalni eko-sistem. Pri korištenju komposta za sadnice
poželjno je da je kompost čist (da kompostna hrpa nije sadržavala npr. lišće inficirano bakterijama ili gljivama).
Fermentacija
Nakon branja listovi se rasprostru na pladnju i ostave kroz 24 sata da malo uvenu, potom se usitne trljanjem dlanovima te
ponovno stave na plosnatu posudu u sloju od 2 cm, prekriju se vlažnom krpom i ostave na toplom mjestu kroz daljnja 24 sata. Tada se osuše pod nadstrešnicom ili u otvorenoj pećnici na oko 40 °C.
Dodatak u poglavlju Kupina.
Čaj od lista kupine
Jednu ili dvije žličice suhih listova prelijemo kipućom vodom, ostavimo da odstoji 10 min. i procijedimo.
Sirup od kupine
Kupine izgnječimo, dodamo limunsku kiselinu (≈1 žličica po kg ili manje) i šećer (≈400 g na 1 kg kupina). Zagrijemo dok ne prokuha.
Dobiveni sirup može se koristiti za kolače i razne slastice, a odličan je i u kombinaciji s vrhnjem (kao voćni jogurt).
Vrlo je agresivna vrsta pa se često smatra korovom. No ta agresivnost se može i iskoristiti u vrtu. Radi se o vrsti koja je, poput bagrema, odlična kao pionirska vrsta koja će popraviti
postojeće tlo - širenjem korijenja u dubinu ali i malčiranjem tla stvaranjem gustog pokrova. Osim toga pružit će zaštitu mladicama drveća/voćaka, i od direktnog sunca i od životinja poput
srne koje se znaju hraniti pupovima.
Manji dodaci u poglavljima Višnja i Alat.
Dodatak u poglavlju Voće. Dodano poglavlje Višnja.
Višnja = Prunus cerasus
Uobičajeno cvate u ožujku i travnju, bijelim cvjetovima, a dozrijeva u svibnju i lipnju.
Od višnje se prave sokovi (sirupi), likeri, kompoti, marmelade i džemovi. Plodovi su obično kiselkastog okusa, no postoje i slađe sorte, po okusu sličnije trešnji. Zbok krupnih i sočnih
plodova, jedna od najcjenjenijih sorti je maraska.
Sok (sirup) od višnje
- U posudi dobro izgnječiti višnje (najlakše rukama),
- Dodati limunsku kiselinu (≈1 žlica na 5 kg višanja), poklopiti posudu (ili pokriti krpom) te ostaviti na hladnijem mjestu 1 dan,
- U drugu posudu kroz cjedilo sa većim rupama (kao za kuhanu tjesteninu) iscijediti sok (najbolje rukama i u ovom slučaju) tako da u cjedilu ostanu samo koštice i veći komadi voća,
- Dobiveni sok procijediti kroz obično sito (s rupicama promjera ≈1 mm), najbolje uz korištenje žlice (ostatke voća dobro je iskoristiti za marmeladu),
- Izmjeriti koliko soka imamo, staviti u lonac za kuhanje te dodati šećer - 1 kg na 1 litru soka ili nešto manje (≈0.7 kg) za slatke sorte,
- Zagrijavati dok ne prokuha a onda kuhati još ≈1 min., pri tome stvorenu pjenu vaditi van (no ne treba pretjerivati),
- Nakon kuhanja ostaviti minutu-dvije a onda sipati u dobro oprane i osušene boce,
- Boce začepiti i čuvati na hladnom i suhom mjestu, a nakon otvaranja najbolje držati u hladnjaku.
Marmelada od višnje
- Očišćene višnje staviti u lonac i dodati šećer - 0.5 kg na 1 kg višanja (ili manje za slatke sorte), ako je voće iscijeđeno (ostatak od pravljenja soka) dodati u smjesu malo vode,
- Kuhati na jakoj vatri uz često miješanje dok tekućina gotovo ne ispari (vrijeme kuhanja ovisit će o količini i sočnosti voća, od 20 min. na dalje),
- Nakon što je tekućina isparila (ali ne skroz jer će smjesa biti pretvrda i ljepljiva), a marmelada je zgusnula, vruću marmeladu sipati u dobro oprane i suhe staklenke, a pri
tome ostaviti bar 1-2 cm praznog prostora u staklenci,
- Ako vam je smjesa pretvrda i ljepljiva to se još može popraviti tako da zakuhate vodu, dodate u staklenku i dobro izmješate (homogenizirate) - pri tome će možda biti potrebno koristiti i vilicu ne
bi li razdvojili slijepljeno voće,
- Dobro je tek napunjene staklenke držati preokrenute par sati dok se ne ohlade (na taj način će se stvoriti vakuum koji osigurava bolje brtvljenje te posljedično dulje trajanje proizvoda),
- Čuvati na hladnom i suhom mjestu.
Na isti ili sličan način mogu se praviti sokovi (sirupi) i marmelade od ostalog voća (varijabilna je uglavnom količina šećera). Po želji se u marmeladu tokom pripreme može dodati želin (ako
želimo smjesu sličniju želatini), te vanilin-šećer ili nešto slično za postizanje specifične arome/okusa, a to vrijedi i za sok.
Ukoliko ne kosite oko stabla višnje oko istog će vrlo brzo izrasti puno mladica pa će se stvoriti gustiš višnje. Budući da jako brzo rastu možete od njih brzo dobiti korisnu sirovinu pa je, po
meni, bolje ne kositi nego kasnije prorjeđivati po potrebi - dobiveni materijal se može iskoristiti za ogrjev, malčiranje, nadstrešnice i sl.
Šumska jagoda
Odgovaraju joj blago kisela tla pH vrijednosti od 5 - 6.5. Najbolje uspijeva na propusnim, plodnim, humusnim i rastresitim tlima s koncentracijom humusa višom od 4%.
\ch_added
Maslina = Olea europaea
Maslina se tradicionalno uzgaja na obalama Mediterana, no sve više je ima i u kontinentalnim krajevima. Dobar primjer kombinacije sorata za Slavoniju je: Čempresino (Cipressino), Leccino - uz
oprašivač Pendolino, jača Oblica - osim dobre otpornosti na hladnoću, dobro uspijeva i na lošijim i plitkim tlima, Casaliva (Bagoler, Calma, Drizzar) - vrlo otporna na hladnoću te
otpornija na sušu od ostalih, Oliana - jedna od najtolerantnijih na hladnoću, voli plodnija tla. Maslinu se svakako isplati uzgajati jer to je najlakši način da se dođe do ulja za kuhinju. Pri tome
se može prešati hladno ili sa prethodnom termičkom obradom. Hladnim prešanjem se dobiva ekstra-djevičansko ulje bogatije nutrijentima, no termičkom obradom se dobiva veća količina ulja. Plodovi se
za ulje mogu brati kada počnu potamnjivati, tokom sazrijevanja, ili po završetku potamnjivanja (sazrijevanja). Ranije ubrane masline daju ulje bogatije polifenolima, sa jačim i oštrijim okusom, dok
kasnije ubrane masline daju blaže i slađe ulje, ali i veće količine ulja - iako sa kraćim rokom upotrebe. Visoko-kvalitetna ulja su obično u sredini između jednog i drugog.
Za razvoj masline je potrebno dosta topline i sunca, temperature manje od -10 °C ne podnosi, ne voli ni dulje zadržavanje vode u tlu te kompaktno - odnosno glinom dominirano - tlo, a nije poželjna
ni slaba cirkulacija zraka.
Iskorišteno kuhinjsko ulje nije poželjno bacati jer se teško razgrađuje. Umjesto toga, može se, na primjer, iskoristiti kao gorivo u uljnoj lampi.
Listovi se mogu koristiti za čaj (smanjuje krvni tlak, a koristi se i kao diuretik).
Proizvodnja ulja
- izvaditi sjemenke iz plodova,
- zgnječiti do grubog kašastog oblika - može se koristiti i blender, uz dodatak malo vruće vode kako bi se olakšao proces,
- kuhati na slaboj vatri dok se ne dobije pasta (manje od 28 °C, kako bi se očuvala kvaliteta, odnosno svojstva ekstra-djevičanskog ulja) - pri čemu jače miješanje (a i malo vruće vode) može pomoći da se izdvoji ulje,
- staviti sito/cjedilo na posudu, te prekriti gazom,
- dobivenu pastu staviti na gazu, uhvatiti gazu za krajeve i dobro svezati,
- staviti uteg na vrh i ostaviti bar 30 minuta, uz periodičko pritiskanje kako bi se iscijedilo što više ulja,
- ostaviti tekućnu da odstoji barem nekoliko sati kako bi se ulje odvojilo od vode,
- pažljivo pokupiti ulje sa vrha (štrcaljka je idealno rješenje).
Ovdje se za efikasnije razdvajanje pak - naročito u slučaju veće količine plodova, obično koristi centrifuga (u protivnom je količina dobivenog ulja znatno manja). Skladišti se obično u staklenim
bocama, te na tamnom i hladnom mjestu. Dobro filtrirano ulje (bez krutih tijela i vode) može trajati i nekoliko godina. Količna maslina potrebna za 1 litru ulja može znatno varirati (ovisi o
uzgojnim uvjetima, sortama, proizvodnji), no obično je potrebno 6-10 kg maslina (što odgovara 2-8 litara godišnje, po starijem stablu).
Gljive
Što se tiče jestivosti gljiva, ne treba puno mudrovati, domaće jestive gljive - poput vrganja, sunčanica, pečurki i đurđevača, osim što su ukusne, sadrže mnogo esencijalnih
aminokiselina kojih može nedostajati u povrću. Gljive su važne i za uzgoj povrća, o čemu će više biti riječi kasnije.
Primjer uzgoja, bukovača
Bukovača je odlična glijva za juhe, prženje ili pohanje, a vrlo laka za uzgojiti. Vrlo efektivno razgrađuje razne toksine i bakterije pa se koristi i u izradi bio-aktivnih filtera za vodu.
Raste cijele godine, iako je preporučljivo krenuti s uzgojem u proljeće, zbog tendencije rasta temperature.
Najbolji prostor za uzgoj je prostor s visokom količinom vlage, svjetlosti (ali ne direktne sunčeve svjetlosti) i svježeg zraka, no ako na zemlji imate šumu (što je poželjno) najbolje je uzgajati
tamo.
Ako je stručak gljive izdužen a klobuk malen, to je obično znak nedostatka svjetlosti i/ili slabog strujanja zraka.
Od podloga, najbolje su trupci i panjevi drva (bukva, hrast, grab, breza, kesten, kruška, ...), no odlična podloga su i klipovi kukuruza, te slama. Drvena podloga može davati urod
više godina, tim više što je većeg promjera. Meko drvo poput jasike i topole će brže dati urod, no tvrdo drvo poput bukve, hrasta i javora omogućuje dugoročniji uzgoj. Vrba, koja je nešto
između, smatra se superiornim proizvođačem u uzgoju bukovače (za sve ostale, obično je superioran proizvođač hrast ili javor). Bagrem, koji inhibira rast micelija saprotrofa (što je očito iz
njegove spore razgradnje) nije uobičajen u uzgoju gljiva, neki navode i toksine u bagremu kao potencijalan problem no gljive, naročito saprotrofi, obično ne apsorbiraju toksine nego ih
razgrađuju (a bukovača je posebno dobra u tome) pa bi bagrem trebao biti siguran za uzgoj gljiva. Inače, u prirodi se bukovače i druge gljive mogu primjetiti na bagremu, iako rjeđe.
Pri korištenju drva, poželjno je odabrati one koji se još nisu počeli raspadati, a ako su već kolonizirani gljivama odrezati veći dio da se dođe do čistije podloge. Bitno je i da drvo sadrži koru, a
poželjno je da ista nije oštećena i da nije počela trunuti. Zbog bržeg raspada i insekata nije poželjno da drvo leži na zemlji (iako, zbog veće vlage, taj položaj obično gljivama više
odgovara), komadi se mogu postaviti uspravno ili poslagati unakrsno jedan na drugi.
Vlažnost je jedan od najbitnijih faktora pa ako je uzgoj na zatvorenom a drvo je suho, dobro ga je prije sadnje ostaviti u vodi 2 dana. U tom slučaju, za optimalne uvjete poželjno je i da je
pod (strop) vlažan tokom plodonošenja.
Na drvetu se buše rupe promjera 8 mm (ili više), 3-10 cm dubine i 10-15 cm razmaka, te se u njih sadi micelij. Kao početna podloga za rast micelija se mogu upotrijebiti sitna slama, sijeno i
mljevena zrna (talog) kave. Rupe se mogu zatvoriti izrezanim drvetom, pri čemu nije loše da je rupa i dva puta veća od čepa. Za promjer drva manji od 20 cm, u povoljnim uvjetima gljive će u većini
slučajeva izrasti u roku 2-12 mjeseci.
Umjesto bušenja rupa, na drvu se može mjestimično pilom odrezati kora. Komadi drva se poslažu na tlo a onda se inokulirana piljevina prospe po ranama te između drva. Sve se pokrije slojem
usitnjenih komada drveta. Tu će za prvi urod trebati čekati i do 2 godine, no proizvodnja na ovakvom supstratu može potrajati i 10 godina prije nego se iscrpi.
No ako želite dugoročno (i preko 10 godina) uživati u gljivama iz iste podloge najbolje je koristiti panjeve. Rupe se izbuše s gornje strane, najbolje na rubu ksilema (blizu kore), a dalje je
inokulacija ista kao kod trupaca. Ova metoda je naročito pogodna ako drva koristite za ogrjev, jer ćete tako imati svježe panjeve na raspolaganju.
Micelij bukovače se može jednostavno uzgojiti na kartonu. Za to možete iskoristiti ubrane bukovače ili one kupljene u trgovini.
Komadiće kartona treba ili sterilizirati ili pasterizirati. Sterilizirati se mogu tako da se urone u proključalu vodu, a zatim ostave da se ohlade. No umjesto sterilizacije, u slučaju siromašnijih
supstrata poput kartona ili slame, bolje je pasterizirati supstrat (npr. izložiti temperaturi od oko 70 °C na 1-2 sata, ili ostaviti oko 24 h u vodi pomiješanoj s drvenim pepelom - 30 g/l, ili
octom - 20 g/l), jer se time smanjuje rizik pojave plijesni, kao što je crna plijesan. Vlažni karton ocijedite i stavite sloj kartona na dno staklenke. Pri tome karton ne bi trebao biti
prevlažan (tako da curi voda kada se stisne) niti previše suh. Na sloj kartona stavite rijetki sloj tanje izrezanih komadića gljive pa opet sloj kartona te ponavljajte slojeve dok ne napunite
staklenku. Staklenku zatvorite poklopcem ali ga nemojte zavrtati jer je potrebno osigurati protok zraka (ili probušite rupu na poklopcu te ju ispunite vatom prije zatvaranja).
Staklenku ostaviti na mračnom mjestu na temperaturi manjoj od 36 °C, optimalna temperatura je oko 28 °C. Tokom cijele procedure poželjno je koristiti sterilizirani pribor i rukavice jer
se može dogoditi da umjesto micelija bukovače uzgojite nešto drugo.
Za prorastanje micelija na kartonu potrebno je oko 2-4 tjedna.
Drveće
Nije dobro zapostaviti drveće u vrtovima. Šumska zemlja je bogata hranjivim tvarima, prozračna, poboljšava strukturu tla, stvara veću otpornost na sušu i bolesti, te povećava stopu preživljavanja
presadnica. No umjesto da uzimate hranjivu zemlju i malč iz udaljene šume (te negativno utječete na šumu i bića u njoj), posadite svoju šumu pa ćete imati i kvalitetnu zemlju i prirodno malčiranje
otpalim lišćem. Neka drveća, poput crne johe, bagrema i paulovnije će uz to obogaćivati tlo dušikom.
Paulovnija (
Paulownia) je i najbrže rastuće stablo na svijetu, po visini i volumenu. U godinu dana
može
izrasti do 6 m, te za isto vrijeme absorbirati do 90 tona ugljikova dioksida iz atmosfere - što je ekvivalentno isključivanju 19 automobila iz prometa na godinu dana.
Osim toga, biljka je izrazito medonosna i može podržati velike populacije oprašivača, ali je u izvornom obliku (kada se širi sjemenom) i izrazito invazivna vrsta koja uništava
autohtone eko-sisteme pa je u nekim krajevima i zabranjena.
Trebamo li svi sada saditi sterilne [hibride] paulovnije?
Rekao bih - ne. Umjesto poticanja monokulture i industrije sterilnog bilja (industrije ovisnosti), bolje je saditi lokalne vrste. I u našim krajevima postoji relativni ekvivalent paulovnije - obični bagrem (kojeg u Slavoniji znaju
zvati i dračom) raste vrlo brzo, također fiksira dušik te će, kao i paulovnija, vrlo brzo potjerati nove mladice iz panja posječenog stabla (ako nije previše staro). Med od bagrema spada u
najcjenjenije vrste meda.
Možda ne dostiže paulovniju po volumenu ali je također visokokalorično drvo, lako se i brzo širi (ponegdje se smatra i invazivnom vrstom) no nije ga tako teško kontrolirati i rekao bih da je
to u ovom slučaju prednost u odnosu na paulovniju - sterilnu ili ne (za prvu treba kupovati sadnice a drugu je gotovo nemoguće kontrolirati). Jedno stablo bagrema će narasti možda 2-3 puta manje
u godinu dana u odnosu na paulovniju, ali budući da se širi iz sjemena i vegetativno te često raste u paru ili po više stabala u
grmu to ne mora biti nedostatak. Dapače, budući da
stablo tipično nije tako velikog promjera, lakše je njim manipulirati.
Ukoliko smatrate da vam bagrem, zbog tipično manjeg obujma po stablu, teško može biti dostatan za ogrjev, s aspekta održivosti, bilo bi bolje poraditi na izolaciji vašeg doma (i možda njegovoj
veličini) nego saditi sterilne paulovnije ili trošiti bukve i hrastove iz sve manjih šuma.
O = opseg stabla [cm] na visini od oko 140 cm od tla
r = polumjer stabla [cm] na visini od oko 140 cm od tla
f0 = faktor rasta tokom slabe evolucije [godina / 2.54 cm]
S = faktor stresa
C = evolucijski faktor
Faktor rasta f0 za neke vrste drveća prikazan je u tablici \tbl2.
| Vrsta | f0 | Napomena |
|---|
| Srebrni javor | 3.0 | |
| Crveni javor | 4.5 | |
| Šećerni javor | 5.5 | |
| Bijela breza | 5.0 | |
| Crni orah | 4.5 | |
| Crna trešnja | 5.0 | |
| Crveni hrast | 4 | |
| Bijeli hrast | 5 | |
| Europska bukva | 4 | |
| Bijeli bor | 5 | |
| *Bagrem | 3.81 | Podatak je rezultat mjerenja u okolici Sl. Broda 2022. god. |
| *Bagrem (uz hrast) | 2.41 | Podatak je rezultat mjerenja na manjem broju primjeraka u okolici Sl. Broda 2022. god. |
| *Hrast (uz bagrem) | 2.35 | Podatak je rezultat mjerenja na jednom primjerku (zadnje izmjerenog opsega 34 cm na 140 cm visine, hrast je procijenjene starosti ≤ 10 g) u okolici Sl. Broda 2022/2023. god., ne predstavlja srednju vrijednost nego trenutnu brzinu rasta |
Table \tbl2: Faktor rasta drveća (manji faktor = brži rast)
No, brzina rasta drveća dosta ovisi o uvjetima poput dostupnosti vode, klime, stanja tla, korijenskog stresa, natjecanja za svjetlo i općenitog zdravstvenog stanja biljke, ali i o brzini/smjeru
evolucije kada korelira sa brzinom rasta.
Ti parametri bi se trebali odraziti u faktorima S i C, koji su za zdravu biljku u normalnim (šumskim) uvjetima jednaki 1. Za stablo na otvorenom (gdje se može raširiti i uhvatiti više
sunca), na primjer, koeficijent S bi trebao biti oko 0.63 - pod uvjetom da nema stresa (poput zbijenog/lošeg tla urbanog okruženja), odnosno da je jedina razlika u odnosu na šumu manjak
konkurencije za svjetlo.
Također, faktor rasta bi trebao prestavljati srednju vrijednost - mlađe drveće će rasti brže dok starije obično raste sporije (po mojim mjerenjima, u određenim
uvjetima, hrastovi oko 5-6 godine mogu imati i faktor rasta 1.21).
*Podaci za bagrem i hrast u tablici \tbl2 su rezultat vlastitog mjerenja na lokaciji Sibinj kod Sl. Broda, 2022/2023., gdje je za kvocijent S/C pretpostavljena vrijednost 1 (inače, primjerenije
bi pak bilo faktor S prilagoditi izmjerenom a faktor rasta ostaviti fiksnim, no ovdje to nije bitno).
Lokacija obuhvaća manju šumu bagrema bez drveća druge vrste, osim 3 hrasta (ne pretjerano stari, svi na istom mjestu).
Očito je da bagrem raste puno brže od ostalog drveća no vrlo zanimljiv podatak je ubrzani rast bagrema uz hrast. Stabla bagrema uz hrast su imala oko 1.6 puta veći promjer u odnosu na bagrem iste
starosti ali u društvu isključivo svoje vrste.
To nije slučajnost, a simbioza ove dvije vrste se, između ostalog, vjerojatno sastoji od sljedećeg:
- hrast odbacivanjem listova inače pravi odličan malč na tlu (puno bolji od bagrema) što pomaže zadržavanju vode te sprečava rast korova a to onda pomaže i bagremu koji raste uz hrast,
- hrast pravi puno jaču sjenu od bagrema što također pomaže zadržavanju vlage a više vlage tokom ljeta znači i više rasta i razvoja,
- krošnje se razvijaju u različitim smjerovima (dakle, iako hrast pravi jaču sjenu ne uskraćuje potpuno fotosintezu bagremu - što je jasan znak simbioze a ne kompeticije),
- bagrem je mahunarka te fiksira dušik u tlu - više dušika omogućuje hrastu da razvije bujniju vegetaciju, a to rezultira još boljim malčom i boljom sjenom ali omogućuje i hrastu da fotosintezom
povlači više ugljika pa tako još brže raste (a s mikorizom dio tog ugljika vjerojatno završi i kod bagrema - zapravo ovdje vjerojatno postoji indirektna razmjena ugljika i dušika između bagrema i
hrasta putem mikoriznih mreža).
U svakom slučaju, rezultati sugeriraju da bi odlična preporuka za uzgoj stabala za ogrjev bila šuma bagrema pomiješana s hrastom jer 1.6 puta veći promjer znači 2.51 puta veću drvnu masu za istu
visinu stabla (volumen raste s kvadratom polumjera a masa je proporcionalna volumenu).
No ja bih, uz hrast, dodao bar još i koju bukvu, jasen ili nešto slično za još veći diverzitet, a time i zdraviju šumu.
Da bi osigurali visoku klijavost, možemo žireve prije sadnje staviti u vodu pa odbaciti one koji plutaju. Također, prije sadnje na otvorenom možemo žireve staviti u prozirne vrećice sa pomalo
vlažnom zemljom te ostaviti 2-3 tjedna u hladnjaku. Kada primijetimo da je izrastao korijen, biljku presađujemo van.
U prirodi, žireve sade životinje, a najbolja u tome je šojka, koja će posaditi žireve u krugu do nekoliko kilometara od izvornog stabla.
Pod punom sunčevom svjetlošću ne može rasti brzo kao ostala stabla, najbolja je djelomična hladovina. Uz hrast dobro rastu: jasen, glog, kesten, grab i breza.
Stablo bijelog hrasta će, ovisno o uvjetima, dati prve žireve najranije nakon 10 - 20 godina (izolirana stabla izložena suncu obično daju plodove ranije od onih u šumi).
Podatke poput ovoga, obzirom na klimatske promjene (a ja bih rekao i ubrzanu evoluciju) treba uzeti s rezervom. Rast i razvoj stabala ovisi o uvjetima, između ostalog, o
koncentraciji CO
2 i temperaturi, a oba faktora se već duže vrijeme povećavaju a i u prosjeku će se povećavati ubrzano u doglednoj budućnosti. Povećanje CO
2 samo po sebi
omogućava stablima da koriste manje vode uz povećanje fotosinteze. No fiziološki stres zbog povećane temperature tjera stabla da koriste više vode i fotosintetiziraju manje.
Biljke se pak u većoj ili manjoj mjeri prilagođavaju te reguliraju fotosintezu, pa će reakcija na promjene ovisiti o vrsti. Kod nekih vrsta, povećanje CO
2 bi moglo povećati broj
jedinki dok će kod nekih dominirati povećanje mase samih jedinki. U svakom slučaju, prirodnom i manje prirodnom selekcijom, stabla bi trebala sve brže sazrijevati pa se i prvi plodovi mogu prije
očekivati.
Prema eksperimentima iz 1995.,
povećanje CO2 sa
350 μmol/mol (350 ppm) na 700 ppm je u 5 godina rezultiralo većim stablima, u slučaju mlade bukve čak 41%, a slično bi trebalo vrijediti i za hrast koji pripada istoj
porodici (
Fagaceae).
Razina CO
2 u atmosferi u trenutku pisanja ovog teksta je oko 417 ppm, što znači da bi već sada biljke trebale rasti primjetno brže nego prije 30-ak godina.
Ipak takvo povećanje je reakcija na stanje u atmosferi, bez genetskih promjena u biljci, pa i nije velika. No biljke evoluiraju, a evolucija trenutno ubrzava (prema mojoj teoriji, horizontalni
transfer gena među vrstama postaje dominantan), a pošto drveće pripada samo-regulirajućem sistemu planeta, u skoroj budućnosti bi stabla poput bukve i hrasta mogla rasti i dozrijevati puno brže.
Što se tiče kultivacije u ljudskoj poljoprivredi, i danas postoje sorte hrastova koji plodove daju već za 5 godina.
Pri tome je možda bolje ne brati žirove prilikom prvog vala opadanja jer za prve žireve postoji veća vjerojatnost infestacije žišcima.
No ti žišci nisu štetni za ljude pa se mogu i jesti bez problema (što neki svjesno i čine). Veći je problem žižak koji se pojavljuje u skladištenom žiru pa ako žireve ne koristite odmah možda
ćete se htjeti osigurati od takvih problema.
Žirevi koji plutaju u vodi su dobar indikator žiška. Skladištenje se preporučuje u metalnim i dobro zatvorenim posudama, najbolje u hladnjacima i zamrzivačima.
Plod se izvadi iz ljuske (možete jednostavno skalpelom prorezati ljusku) te dalje procesira ovisno o metodi izlučivanja tanina.
Prokuhavanje žireva
Plodove izvađene iz ljuske kuhati oko 5 minuta u vodi, ili dok voda ne poprimi tamno smeđu boju. Procijediti plodove, vodu odbaciti i ponavljati proces (10-15 puta je obično potrebno) sa čistom
vodom dok voda ne prokuha bezbojna.
Otapanje u
alkoholu
Plodovi izvađeni iz ljuske se samelju na sitne komadiće. Komadići se potope u soluciji etanola i vode u omjeru 40:60 (40% etanola) uz omjer mljevenih plodova i solucije 1:20 (g/mL). Ekstrakcija
tanina odvija se grijanjem na 60 °C oko 3 h, po mogućnosti uz lagano miješanje. Proces se ponovi do 3 puta svaki put sa novom solucijom.
Temperatura može biti i manja no proporcionalno se smanjuje i efikasnost ekstrakcije. Slično vrijedi i za omjer. Omjer 1:15 pa i 1:10 još uvijek daju dobre rezultate, omjeri s više solucije
od 1:20 (npr. 1:25) će povećati ekstrakciju ali ne značajno pa se ne preporučuju.
I tanin ima svoju upotrebu a
fermentacijom
se može opet dobiti etanol tako da ne bi bilo loše iskoristiti tu mogućnost.
Zanimljivo je da vodka obično sadrži oko 40% alkohola pa se može iskoristiti kao solucija.
Namakanje žireva
Žirevi se mogu i namakati u vodi bez kuhanja, no tu će trebati znatno više puta mijenjati vodu, čak i 25-30 puta. No, kao što se da naslutiti iz gore navedenog, taj se broj može smanjiti ako je
voda pomiješana s alkoholom. Pri tome će naravno proces biti efikasniji ako je voda toplija. Gore opisani proces s alkoholom pri temperaturi od 30 °C potrebno je ponoviti otprilike duplo više
puta nego na 60 °C.
Jedna neobična no svakako
zelena i vrlo jednostavna metoda namakanja je namakanje u vodi unutar wc vodokotlića - plodovi se potope u spremnik a voda se izmjeni svakim puštanjem vode
prilikom nužde.
Koju metodu je najbolje koristiti ovisi o tome čega imate viška (ili čega si više možete priuštiti) od navedenog: vremena, vode, alkohola te energije za grijanje.
Nakon što se ekstrahira tanin, plodovi žira se mogu jesti sirovi ili obrađeni, npr. prženjem na 190°C oko 15 minuta. Osušeni i dobro samljeveni plodovi odlični su i kao brašno.
Kambij hrasta je također jestiv. Može se jesti sirov, kuhan ili pržen u ulju (kao grickalica, poput čipsa), te dodavati u čorbe kao zgušnjivač i izvor nutrijenata. Može se i osušiti te
samljeti u brašno za pečenje (no ne sadrži gluten pa se češće koristi kao dodatak običnom brašnu). Može se miješati i sa brašnom od gljiva (npr. lisičarki) i mahovine kako bi se dobile različite
boje i okusi. No nije ga preporučljivo jesti u većim količinama jer nije lako probavljiv. Kambiji mnogih vrsta drveća su jestivi. Osim hrasta, jestivi su, na primjer, i kambiji
breze, bukve, jasena, javora, johe, brijesta, lipe i vrbe. Jestiv su i kambiji crnogorice no neke vrste imaju toksičnu koru i iglice (poput nekih vrsta bora) pa je takve poželjno
izbjegavati. A od vrsta sa toksičnim kambijem najpoznatiji je bagrem, no toksičan je i kambij većine voćaka.
Kambij je mekši tanji sloj drveta ispod kore a najbolje ga je uzimati u proljeće - kada njime teku sokovi bogati ugljikohidratima, vitaminima i mineralima.
Kako bi se došlo do kambija najbolje je nožem zarezati pravokutnik na stablu a onda rukom odstraniti koru. Po potrebi se nožem skinu ostaci kore a kambij se onda struže vertikalno i
skuplja. Ako se uzima sa živog stabla, poželjno je da širina izrezane površine ne bude veća od ~3 cm jer što je veća stablo će teže zacijeljivati.
Bukva = Fagus
Nema posebne zahtjeve za tlo, važna je samo dobra drenaža. Raste do 40 m u visinu i 300 godina starosti.
Ako se presađuje, sadnice je najbolje saditi u zimskim mjesecima, kada je tlo hladno. Sade se u rupe koje su dovoljno
duboke i široke tako da korijenova bala može slobodno stati unutra. Nakon što se zemlja vrati u rupe za sadnju,
potrebno ju je dobro ugaziti kako unutra ne bi ostali zračni džepovi. Oko posađenih stabala je dobro oblikovati udubinu
i tlo dobro natopiti vodom.
Između ostalog, budući da im korijen ide više u širinu nego u dubinu, drveće poput bukve i jasena je puno lakše presaditi nego hrast. Iz iskustva mogu reći da se mladice jasena/bukve mogu vrlo
uspješno presaditi iz šume (hrast je bolje ni ne pokušavati, čak i ako korijen nije razvijen). Naravno, ako se to radi, poželjno je ne pretjerivati te za presađivanje odabrati po jednu mladicu iz
gušće skupine.
Inače dubina korijenja ovisi o vrsti biljke, dostupnosti nutrijenata, vode i kisika. U pravilu, zbog nedostatka kisika, u kompaktnim glinenim ili trajno vlažnim tlima 90-95% korijenja će biti
u prvih 30 cm tla, a oko 50% korijenja će biti koncentrirano i pliće - do 10 cm. Slično je i u pjeskovitim tlima, ali zbog drugog razloga - manjka nutrijenata. U povoljnim ili ilovastim
tlima
90-95% korijenja će biti u
prvih 90 cm tla, 50% u prvih 30 cm.
Nemojte da vas to obeshrabri od sadnje bukve. Kao što je gore rečeno, bukva bi već danas mogla, poput mog
hrasta, rasti i sazrijevati puno brže, a osim toga, korist bukve ide puno dalje od plodova.
Bukva nema ujednačeni urod - obično svakih pet do osam godina izraste mnogo plodova odjednom dok su inače prinosi
daleko manji a ponekad plodova ni nema.
Sjemenke bukve sadrže ulje, škrob, šećer, vitamine E, trijeslovine te limunsku i jabučnu kiselinu. Dozrijevaju
tijekom jeseni, a u prošlosti su se dosta često konzumirale. Prije konzumacije ih treba termički
obraditi (toksin se neutralizira zagrijavanjem, prvenstveno prženjem), jer ako se u organizam unese veća količina
sirovih sjemenki može doći do glavobolje, mučnine i bunila.
Od prženih sjemenki bukve može se dobiti kvalitetno jestivo ulje (istiskivanjem iz ploda) koje se može koristiti i
kao ulje za lampe. Pržena sjemenka može se i samljeti u brašno ili koristiti kao zamjena za kavu. Osim sjemenki,
jestivi su i pupoljci, mladi listovi te unutarnji dio kore. Sasvim mladi listovi mogu se jesti u sirovom ili
prokuhanom stanju.
Plodovi bukve su hrana šumskoj divljači. Bez štetnih posljedica mogu ih konzumirati ptice, šumske životinje i
svinje, ali kod goveda i konja količine veće od 1 kg mogu dovesti do teškog trovanja i ugibanja. Simptomi su
nepravilno disanje, proširene zjenice, nemir i trzanje mišića.
Pitomi kesten = šumski kesten = Castanea sativa
Kesten se može posaditi u proljeće, jesen ili zimi, ali je postupak za svako vrijeme drugačiji.
Optimalno vrijeme sadnje je tokom jeseni. Korijen sadnice se zatrpa humusom te se ne zalijeva i ostavi do proljeća da se korijenje primi u zemlju. Može se vrlo uspješno saditi i zatrpavanjem
ploda, no kako bi se korijenski sustav uspješno razvio, tlo na kojem se sadi bi trebalo biti humusno i rahlo, s dobrim otjecajnim sustavom (drenažom) da se spriječi pretjerano zadržavanje
vode. Najpogodnija tla su ona s povoljnim udijelom pijeska i ilovače jer dovoljno zadržavaju vlagu potrebnu za rast i razvoj te su rahla i opskrbljena kisikom. Ne podnosi previše kisela tla
te tla bogata vapnencom, pa takve treba izbjegavati. Poželjno je tlo dobro malčirati (hrastovim lišćem, na primjer) jer opstanak mladice nakon 1-2 godine dosta ovisi o ektomikoriznim
gljivama, što znači da ga je poželjno i saditi do već etabliranog drveća iz iste porodice (npr. hrasta ili bukve).
Mnoge vrste mikoriznih gljiva se povezuju sa kestenom, red Agaricales (Cortinarius spp., Tricholoma spp., Laccaria spp., ...), red Boletales (Scleroderma spp., ...), red Russulales (porodica Russulaceae: Russula spp. i Lactarius spp.), itd.
Ako sadite kesten dalje od šume, uspješnost uzgoja možete znatno povećati ako inokulirate sjeme nekima od ovih gljiva (alternativno, možete jednostavno razbacati klobuke gljiva oko sadnog mjesta).
Iako razvija i muške i ženske cvjetove oni sazrijevaju u različito vrijeme pa su za oplodnju obično nužna druga stabla u blizini.
Plod dozrijeva tijekom rujna, kada se i bere. Čuva se na tamnom i hladnom mjestu, bez vlage. U takvim uvjetima može izdržati do 3 mjeseca. Ukusniji je i zreliji ako sam ispadne iz ježinaca. Kuha
se ili peče te jede kao grickalica. Ima dvostruko više škroba od krumpira, može se samljeti u brašno sirov te koristiti za izradu tijesta. Osim toga, kuhani plod se melje u pire koji se jede kao
desert (a koji se može i smrznuti, do 6 mjeseci) ili se dodaje u kolače i slastice.
Od kestena se može raditi i sok i pivo, a neke kulture ga koriste i za izradu likera. Cijenjen je zbog svog slatkog i zemljastog okusa, a bogat je nutrijentima i vitaminima te je dobar izvor
hranjivih tvari zimi.
Plod kestena pomaže kod bolesti bubrega i bogat je kalijem. Čaj od lišća kestena koristi se za probleme s dišnim sustavom i astmom.
Pitomi (jestivi, šumski) kesten se od divljeg (nejestivog, gradskog) može razlikovati po izgledu plodova, lišću stabla te cvatnji i ukusu. Za razliku od nejestivog, na jestivom kestenu listovi ne
rastu u petici, već jedan po jedan. Na nejestivom kestenu, cvjetanje je jako izraženo dok se na jestivom može i ne primjetiti. Biljka jestivog kestena veća je od nejestivog, ovisno o vrsti, može
narasti do 35 m, dok gradski rijetko prelazi visinu od 15 m (no dostiže i 25 m u pojedinim slučajevima). Jezgra jestivog kestena je manja od jezgre nejestivog. Nejestivi plodovi su prekriveni
rijetkim trnjem koje se lako uklanja, dok na jestivim ima više trnja i teško je oguliti plod. Ljuska nejestivog kestena sadrži samo jedno sjeme, ponekad dva, dok kod jestivog kestena ljuska
sadrži 3 - 7 sjemenki. Kod nejestivog kestena plod je gorkog okusa, dok je kod jestivog slatkast.
Bagrem = Robinia pseudoacacia = black locust
Svi dijelovi biljke, osim cvijeta, su otrovni. No toksini se uništavaju toplinom.
Sjemenke se mogu prokuhati i koristiti kao grašak, a mogu se i pržiti pa koristiti kao nadomjestak za kavu ili kao
dodatak brašnu za izradu kruha.
Cvjetovi se mogu pohati, pri čemu imaju dobar mekani okus poput tikvica, no mogu se jesti i sirovi iako, kao
takvi, u većim količinama mogu izazvati povraćanje i proljev.
Masno ulje iz sjemenki može služiti i u tehničke svrhe.
Bagrem je i odlična medonosna biljka.
Preporuča se bagremov med uzimati s čajem od kamilice, jer se tako pojačava djelovanje meda i čaja.
Kao i ostale mahunarke, obogaćuje tlo fiksiranjem dušika te tako smanjuje potrebu za gnojenjem.
Drvo bagrema je jako i izdržljivo, vrlo otporno na trulež. Indijanci su ga koristili za izradu
lukova za strijele.
Raste u visinu obično do 30 m, debljinu do 50 cm, no može doseći i 52 m te promjer od 1.6 m.
Izvrsno je drvo za ogrjev - gori sporo i na vrlo visokim temperaturama, usporedivo antracitu (ugljenu).
Svib = Cornus sanguinea
Uz bagrem i drugo trnovito bilje često se može naći i svib. Plod sviba je sličan plodu bazge no nije ga preporučljivo jesti jer izaziva mučninu i probavne tegobe. Kao i bazga, svib više raste
kao grm nego kao samostalno stablo.
Ipak, korisno je u vrtu imati svib iz više razloga. Mnogim pticama je plod sviba neodoljiv i radije će jesti njega nego plodove voća i povrća kojeg uzgaja čovjek. Ptice privučene svibom
će osim sviba jesti i insekte koji mogu biti nametnici u vrtu. Osim toga, drvo sviba je tvrdo i prikladno za izradu držaka alata. Lišće sviba u jesen poprima tamno crvenu i ljubičastu
boju (izraženije na osvjetljenijoj strani), kao i mlade stabljike zimi - pa svib tako postaje i ukras u vrtu.
\ch_added
Glog = Crataegus
Kao i svib, glog (eng. hawthorn) je česta samonikla biljka u našim krajevima. Biljka je iz porodice ruža (Rosaceae), po rastu i razvoju obično nešto između trnovitog grma i
stabla. Plodovi gloga su jestive crvene bobice koje se mogu koristiti za izradu marmelada, želea, kompota, sirupa, likera i rakije. Ukusnije su nakon prvih mrazeva. Jestivi su i proljetni lisni
pupovi i mladi listovi. Glog je korisna biljka u vrtu, između ostalog jer stimulira biodiverzitet. Privlačan je mnogim vrstama insekata, a bobice su vrlo privlačne pticama, kao i gusto
trnovito granje u kojem vole praviti gnijezda. No glog je i vrlo ljekovita biljka - jak je antioksidans i smatra se čak jednom od najljekovitijih biljaka u prirodi. Cvjetovi se koriste u
narodnoj medicini - obično kao čaj ili tinktura (primarno za zdravlje srca, krvožilnog sustava, regulaciju tlaka). Ima i protuupalna svojstva te pomaže kod probavnih problema. Dobro se
kombinira sa ginkom (Ginkgo biloba) kako bi se poboljšalo loše pamćenje, jer poboljšava opskrbu mozga krvlju/kisikom. Koristi se i kao podloga za kalemljenje jabuke i kruške, te
kao živa ograda - raste vrlo brzo (i preko 50 cm godišnje), čak i na lošijim tlima, te se može višestruko orezivati kako bi se stvorila gusta neprobojna barijera za uljeze i/ili kako bi
vrt zaštitio od vjetra.
Javor = Acer
Sjeme se skuplja prije nego što se osuši na stablu, dok je još crvene ili zelene boje. Sjeme se prije sjetve namače dva dana u toploj vodi, a zatim se 3 do 5 mjeseci drži na stratifikaciji, najbolje
u vlažnom tresetu na oko 4 °C. U protivnom, sjeme koje je izravno posijano, klijat će slijedećeg proljeća (kao što je generalno slučaj za sjemenom koje zahtijeva hladnu stratifikaciju).
Kod razmnožavanja javora reznicama (reznica je mlada ali formirana stabljika sa odrasle biljke), zelene reznice trebaju biti duge od 15 do 20 cm, a kod nižih vrsta i kraće. Reznice se tijekom
jutra uzimaju s potpuno razvijenih biljaka i preporučljivo ih je saditi u mješavinu treseta i oštrog pijeska ili mješavinu perlita i treseta. Dubina sadnje treba biti oko 5 centimetara.
Zakorjenjivanje obično traje oko tri tjedna, a kada korijen postigne duljinu od 5 do 8 centimetara, reznica se presađuje u lončić s rastresitim i jako propusnim supstratom. Kad reznice dodatno
očvrsnu, mogu se presaditi na neko drugo mjesto.
Drvo javora je izdržljivo pa se koristi za izradu parketa i stepenica, gudačkih instrumenata te furnira koji se koristi u proizvodnji žičanih instrumenata i bubnjeva.
Iz korijena javorovog drveta dobiva se sirup za koji je znanstvenim istraživanjima utvrđeno da sadrži 20 ljekovitih spojeva od kojih neki imaju antibakterijska i antikancerogena svojstva. Javorov
sirup je namijenjen detoksikaciji i čišćenju organizma. Obiluje antioksidansima, mineralima i vitaminima i dostojna je zamjena za šećer ili umjetne zaslađivače.
Sve vrste javora sadrže slatki sok, ali za dobivanje sirupa koristi se šećerni javor. Javorov sok se skuplja krajem zime, kad temperature osciliraju od niskih noćnih do relativno
visokih dnevnih (generalno, od polovine ožujka do kraja travnja). Stablo bi trebalo biti bar 25 cm širine, a izbušena rupa 3-5 cm. Da bi se dobio sirup, dobiveni sok se može ukuhavati do
gustoće koja izgleda kao rijetki med.
Dodano poglavlje Breza. Izmjene u poglavlju Važnost samoniklog bilja.
Breza = Betula
Slično kao kod javora, od breze se može dobiti sok (npr. zarezivanjem kore 2-3 cm malo u koso prema gore pa zabijanjem zašiljene grančice niz koju će curiti sok). Sok se dobiva u kraj zime ili
u rano proljeće (kraj veljače, početak ožujka, no neki izvori navode period od početka travnja do polovine svibnja) iz stabala koji su bar 20 cm promjera. Nakon uzimanja soka vratiti koru na
mjesto da rana zacijeli.
Osušena kora se može ugrubo usitniti i samljeti u brašno. Skuplja se početkom proljeća ili krajem jeseni i suši na prozračnom i toplom mjestu.
Breza apsorbira veliku količinu vlage što čini tlo neprikladnim za ostale biljke pa je bolje ne saditi ju u blizini plodonosnih usjeva.
Kod sadnje reznicama, odabire se mlada već formirana stabljika od 10 - 15 cm.
Dodano poglavlje Crnogorica. Manje izmjene u poglavlju Hrast.
Crnogorica = četinjače = Coniferae
Sjeme se može saditi i bez stratifikacije ako je zrelo i dobro osušeno no uspješnost nije zajamčena ako šišarke nisu prezimile vani, ili u hladnjaku. Sjeme sadrže ženski češeri (šišarke) koji su
dosta veći od muških i često su koncentrirani niže na stablu (iako to ovisi o vrsti). Žive nekoliko godina (muški žive samo nekoliko tjedana no sadrže pelud koji se vjetrom širi na ženske češere
da bi nastalo plodno sjeme).
Kod nekih vrsta, da bi se spriječilo samooprašivanje, ženski češeri su više na stablu od muških. Inače, samooprašivanje nije poželjno jer značajno utječe na preživljavanje biljke - često dolazi
do smrti još u embrionalnoj fazi razvoja što rezultira praznim sjemenom. U slučaju samooprašivanja smreke, prinos punog sjemena je najviše oko 13% prinosa unakrsnog oprašivanja.
Zato ćete u blizini usamljene smreke teško vidjeti nove mladice.
Za sjeme odabiremo zatvoren ženski češer te ostavimo nekoliko dana (npr. na prozoru) na toplom da se otvori. Sjeme se zatim lako pokupi protresanjem češera.
Sjeme crnogoričnog drveća je jestivo, ima veliku nutritivnu vrijednost i sadrži vitamine B1, K, magnezij, mangan, fosfor, cink i proteine. Od iglica se može praviti čaj.
Unutarnja kora sadrži tanine i bogat je izvor vitamina C, može se jesti sirova a može se i samljeti u brašno. Smola je također iskoristiva - ima antibakterijska svojstva pa se može koristiti za
liječenje rana, žvakati u slučaju upale grla, kuhati za čaj ali i koristiti za impregnaciju/zaštitu drveta. Nije preporučljivo uzimati koru ili smolu za živih stabala jer su ožiljci
trajni. Najbolje je iskoristiti koru i smolu sa drveća koje će se rušiti ili već srušenih stabala u roku nekoliko tjedana dok još nisu počeli trunuti.
Sjeme očistimo od krilaca te stavimo u vodu na par dana da se otvori (voda će ubrzati klijanje). Kad je sjeme spremno, zadržimo ono koje
je potonulo na dno (ono što pluta neće rasti).
Zemlja dobra za sadnju je rahla, sadrži mahovinu, manje grančice, iglice bora i komade kore. Ovisno o klimi, možemo odmah saditi vani ili u startere. Za startere možemo koristiti manje posudice
kojima je na dnu izbušeno par rupa. Na dno stavimo par kamenčića te napunimo zemljom. Stavimo par sjemenki i malo pokrijemo zemljom - ne preduboko. Posuda se ostavi na suncu i povremeno zalijeva.
Neki ovakve starter posude prekrivaju transparentnim polietilenom (najlonom) pa kad biljka poraste skidaju najlon. Najlon tu služi kao malč i zaštita od vjetra. No, općenito, bilo bi dobro ne
koristiti sintetičku plastiku jer je još uvijek teško biorazgradiva, a ja bih je izbjegavao koristiti čak i kao privremeno rješenje u ovom slučaju jer biljku lišava cirkulacije zraka a može i
dovesti do prevelikih temperatura. Dugoročno je bolje misliti i na biljku a ne samo na brze i obilne prinose, pa je bolje onda i koristiti malč koji je za biljku prirodniji.
Biljke će se okretati prema suncu pa možemo okretati posudu kako bi nastavile rasti ravno. Nastaviti zalijevati pa presaditi kad uvijeti dozvoljavaju.
| Vrsta | Bor (Pinus) | Smreka (Picea) | Jela (Abies) | Ariš (Larix) |
|---|
| Iglice | oštre, rastu u grupama od 2, 3, 4 ili 5. | oštre, četverostrane, rastu pojedinačno | meke, dvostrane, rastu pojedinačno | najmekše, tanke, rastu u izbojima s brojnim listovima, u jesen opadaju |
| Struktura češera | tvrdi, drvenasti, kruti, manji i širi češeri od ostalih | meki češeri | meki češeri | meki češeri |
| Smjer češera | horizontalni ili vertikalni, ovisno ovrsti | usmjereni prema zemlji | usmjereni prema gore | usmjereni gore ili dolje, ovisno o vrsti |
| Struktura | rjeđa populacija iglica, koncentrirana na kraju grana | gusta populacija iglica | gusta populacija iglica | rijetka populacija iglica raširenih kroz granje |
| Drvo | jeftino, rašireno, lako se oštećuje, visoka razina smole | izdržljivo, često u upotrebi | izdržljivo, često u upotrebi | izdržljivo, rijetko u upotrebi |
Table \tbl3: Razlike crnogoričnog drveća
Čaj od grančice crnogorice
Vrh grančice sa dvadesetak iglica (ili više, u slučaju smreke/jele) prokuhati u 1/2 l vode. Ostaviti malo do odstoji te procijediti.
Čaj za jačanje imuniteta ili inhalaciju
U 2 l vode staviti 2-3 šake svježih iglica i kuhati oko pet minuta u zatvorenoj posudi. Ako se koristi za
inhalaciju, otvoriti i inhalirati oko 15 min na laganoj vatri, ponavljati što češće.
Izmjene u poglavlju Množenje reznicama.
Manje izmjene u poglavlju Množenje reznicama.
Dodano poglavlje Množenje reznicama. Manje izmjene u poglavlju Crnogorica.
Množenje reznicama
Premda je najbolji način razmnožavanja biljaka sjemenom, mnoge biljke je moguće množiti reznicama. Reznica je mlada ali već formirana stabljika (grančica) 5-20 cm dužine koja se odreže sa
postojeće biljke i posadi u zemlju. Starije, već odrvenjene, stabljike teško puštaju korijen dok premlade i preslabe brzo trunu.
Metoda je vrlo jednostavna, ali uspješnost nije zagarantirana, naročito u slučaju većeg bilja (drveća). Obično se posadi više reznica pa se računa da će bar jedna uspjeti. Metoda je korisna u
slučajevima kada je teško doći do sjemena no općenito se koristi da bi se osiguralo očuvanje određenih svojstvava biljke. Budući da se radi o kloniranju genetskog materijala preporučljivo je
reznice uzimati sa dobro razvijenih i zdravih biljaka. Dobro je izbjegavati stabljike sa cvjetnim pupoljcima (otpuštaju hormone koji blokiraju razvoj korijena pa se energija usmjerava na
cvjetanje) te reznice uzimati od mlađih grana s novim rastom.
Sa donjeg dijela reznice se odrežu listovi (u dužini od 1/3 - 1/2 dužine reznice u slučaju crnogorice, a inače tako da gore ostanu samo 2-3 lista koje je također poželjno orezati ako su
veliki) i reznica se u toj dužini posadi u zemlju - postojeći pupovi na reznici moraju biti orijentirani prema gore.
Općenito, kod uzimanja reznica, grančica se odreže oštrim kosim rezom ispod pupa koji ide u zemlju, no ako se uzimaju reznice crnogorice, one se ne režu već jednostavno otkidaju rukom tako da se
dobije reznica s petom, tj. dijelom kore koji sadrži hormone za ukorjenjivanje.
Najbolje vrijeme za uzimanje reznica je rano jutro i najbolje ih je odmah posaditi. Reznice mekog bilja je najbolje uzimati tokom proljeća i ljeta a u slučaju drveća i drvenastijeg bilja od
sredine jeseni do sredine zime, najbolje nešto prije nego biljka izađe iz faze mirovanja (ideja je da se reznica uzme u vrijeme kad ima najviše skladištenih ugljikohidrata, koji se onda mogu
iskoristiti za razvoj korijena).
Preporučljivo je da zemlja u kojoj se vrši zakorjenjivanje bude siromašna hranjivim tvarima (npr. mješavina treseta i pijeska) jer se bakterije i spore gljivica rado naseljavaju u otvorene
rane reznice te ju uništavaju. Neki zbog toga čak i steriliziraju zemlju (držanjem u pećnici iznad 100° C barem 10 min.). A kad biljka razvije korijenje i ojača presađuje se u tlo bogatije
hranjivima.
Da bi se značajno povećala uspješnost dobro je prije sadnje na dno stabljike nanijeti sredstvo koje će stimulirati zakorjenjivanje i/ili povećati šanse preživljavanja. U tu svrhu, dno se
može:
- natrljati cimetom, ili
- natrljati kurkumom, ili
- umočiti u dosta razrijeđeni jabučni ocat (5 kapi octa na pola šalice vode, previše octa će imati suprotan efekt), ili
- umočiti u razrijeđeni med (pola čajne žličice meda na šalicu kipuće vode, ne kuhati nakon dodavanja meda, samo promiješati i ostaviti da se ohladi prije upotrebe), ili
- umočiti u gel aloe vere (dobije se iz lista).
Možete i kombinirati (npr. aloe vera gel i med), no ako nemate ništa od toga, pomoći će i pljuvačka (kao i cimet/kurkuma, ima anti-bakterijska i anti-gljivična svojstva). Navedena sredstva mogu
pomoći u preživljavanju biljke, no da bi se potaklo zakorjenjivanje potrebni su fitohormoni.
Za razliku od životinja, biljke zadržavaju totipotentne stanice i tkiva kroz cijeli život. Upravo to omogućuje biljkama da se razvijaju vegetativno, odnosno da krenu razvijati korijen iz nadzemnog
dijela biljke i to u poodmakloj fazi života. Totipotentna tkiva se u embriju biljke kocentriraju na dnu donjeg (korijenskog) i na vrhu gornjeg dijela (onog koji će formirati izdanak) embrija. Kako se
biljka grana tako se totipotentne stanice raspoređuju prema vrhovima. Kada grana biljke sklone vegetativnom razmnožavanju (npr. kupine) izraste toliko da se savije skroz do tla to će stimulirati
izlučivanje hormona koji će onda potaknuti totipotentno tkivo da se razvije u korijenje.
Kod biljaka koje nisu inače sklone vegetativnom razmnožavanju obično neće biti ni velike sklonosti prema lučenju hormona za razvoj korijena. Zato se za zakorjenjivanje reznica često koriste
biljni hormoni (tzv. fitohormoni). U prirodi se oni mogu naći u korijenju ili mladim grančicama biljaka poput kupine. Odreže se dio malog bijelog korijena, sitno nasjecka (što sitnije to
bolje) i stavi u vodu, najbolje vruću. U toj vodi se zatim oko 24 h namaču reznice. U istu svrhu, na isti način, mogu se koristiti i sitno nasjeckane grančice vrbe ili bijeli luk.
Nakon sadnje biljku zalijte, a nakon toga povremeno zalijevati dok biljka ne ojača, ali ne prečesto - zemlja treba biti lagano vlažna, ne
zasićena vodom (iako se reznica može ukorijenjivati i u vodi ali u tom slučaju vodu treba mijenjati redovito da bi se obnavljale zalihe kisika). Tokom perioda zakorjenjivanja biljku je bolje
ne držati na izravnoj sunčevoj svjetlosti, a optimalna temperatura tla je od 20 - 24° C.
Jedna od biljaka koje je izrazito teško uzgojiti reznicama je bor. U slučaju bora, i korištenje hormona rijetko pomaže. Čak i ako se uspije potaknuti razvoj korijena, proces je vrlo
spor. Potrebno je i do godinu dana držati biljku na miru u optimalnim uvjetima (na toplom i vlažnom, da nije direktno na suncu, paziti da se korijen ne osuši ali i da nema previše vlage). Zato
se preporučuje sadnja iz sjemena, a ako se baš želi klonirati genetika, pouzdanija metoda je cijepljenje (što opet zahtijeva sadnju podloge iz sjemena). Pri tome, za veću uspješnost preporučuje
se uzimati grančice sa svijećama (uspravne izrasline na vrhovima), kojih bi trebalo biti krajem proljeća. Cijeli proces se može odvijati na otvorenom, pri čemu je čak bolje
ne prekrivati biljke vrećama.
\ch_added
Mogu li se udomaćene sorte uzgojiti iz reznica?
Za domaće vrste voća poput jabuke, kruške, šljive i višnje (trešnje) ne prakticira se čak ni uzgoj iz sjemena zbog vrlo varijabilnih rezultata pa tako i gotovo bezvrijednog voća. Umjesto
toga, obično se koristi kalemljenje (cijepljenje). Razlog korištenja vegetativnog (aseksualnog) razmnožavanja je očuvanje karakteristika dobivenih selekcijom određenih mutacija divljih
vrsta (najčešće veći plodovi, ali i izostanak toksina - npr. kod badema) a za koje postoji dobra vjerojatnost da će se izgubiti seksualnim razmnožavanjem (iz sjemena).
A razlog cijepljenja na biljku snažnijeg, razvijenog korijena umjesto izravne sadnje reznica je sklonost razvoja bolesti kod udomaćenih vrsta.
No zašto su ove vrste tako sklone bolestima?
Razlog tomu je upravo genetsko kloniranje. Radi se o vrstama koje su udomaćene prije više od 1000 godina (pa i do 10000 ili više) a to znači da [zbog forsiranog vegetativnog
razmnožavanja] sadrže gene koji nisu mijenjani tisućama godina, dok su se divlje vrste i bolesti kroz to vrijeme mijenjale. To vremensko razdoblje je premalo da udomaćene vrste ne bi bile
kompatibilne sa divljim bolestima no dovoljno je dugo da postanu dosta ranjivije na iste (zbog neprilagođenog ali i oslabljenog imunog sistema ljudskom brigom).
Tako je direktna sadnja reznica ovako udomaćenih vrsta vrlo rizična. Sadnja iz sjemena može biti nešto sigurnija u pogledu bolesti ako se radi o križanju sa divljim vrstama a ne križanju
udomaćenih varijeteta.
Ako težimo što većoj samoodrživosti bilja, preporučljivo bi tako bilo ne forsirati vegetativno razmnožavanje kroz tolike generacije, naročito uz ljudsku brigu (čovjek se uglavnom brine
za urod, ne za biljku, iako možda govori drugačije). Iako genetika igra ulogu, na određene karakteristike utječu uvjeti u okolišu. Kvalitetan i veći urod ili veći plodovi mogu se tako osigurati
kvalitetnim hranjivom i mikrobima uravnoteženim tlom, koji sadrži dovoljne ali ne pretjerane količine kalija, fosfora i dušika te bora i kalcija (previše dušika stimulira rast vegetacije te
inhibira formiranje plodova, previše kalija smanjuje apsorpciju kalcija što utječe na kvalitetu). Ako je tlo loše, sorta možda neće izražavati očekivane karakteristike. Nutrijenti i okus, na
primjer, često dolaze od sklonosti sorte prema specifičnim mikorizama, pa ako je tlo siromašno mikoriznim gljivama, plodovi će biti siromašni nutrijentima pa tako i očekivanim okusom.
\ch_added
Nužnost cijepljenja?
Ako baš inzistiramo na određenoj sorti, cijepljenje je teško izbjeći. No ako nam je prioritet dobar okus, velik i nutrijentima bogat plod, cijepljenje nije nužno.
U mom vrtu ima dosta divljih šljiva (zerdelija) i višanja koje su same izrasle iz sjemena. Iako ih je većina manjih plodova (naročito u slučaju šljive) i/ili loše kvalitete (u slučaju višanja), to
ne vrijedi za sve. Od oko 10-ak šljiva, na primjer, dvije daju prilično velike, kvalitetne i ukusne plodove (ostale su manje i slabog okusa). Dakle, možete jednostavno razbacati plodove po vrtu a
onda, kad izrastu biljke, raditi prorjeđivanje, ostavljajući samo kvalitetne primjerke.
Kod sadnje voćaka većeg sjemena, golo sjeme je obično potrebno zakopati da bi niklo, no u ovom slučaju bolje je i lakše koristiti plodove, a oni se ne zakapaju. Zreli plodovi se samo razbacaju po
površini a dalje će posao sadnje, pa i fertilizaciju, odraditi životinje i ostala priroda.
Općenito, veličina, količina plodova i jačina okusa, iako mogu biti ograničeni genetikom, obično nisu toliko ovisni o genetici koliko o kvaliteti, plodnosti i stanju tla i atmosfere. Kloniranje
genetike će možda donijeti određeni oblik, boju pa možda i specifičan okus no to ne garantira kvalitetu niti ukusne plodove bogate nutrijentima.
Neki pribjegavaju cijepljenju jer se boje dugog čekanja na plodove no i taj strah je neopravdan u ovom slučaju. Da, za neke biljke će možda period do prvih plodova biti duži, no za neke može
biti i kraći pa te možemo selektirati.
Osim toga, one biljke koje vam se ne sviđaju možete podrezati pa iskoristiti kao podloge za cijepljenje.
Loši plodovi
Osim veće osjetljivosti na bolesti i štetnike, ako posadimo sjemenku voća koje se inače uzgaja isključivo cijepljenjem vjerojatnost je velika da će takvo sjeme dati lošije (manje, neukusne) a
možda i deformirane plodove. Razlog tomu je što je cijepljenje obično upareno s monokulturom. Čest je tako slučaj da su dvije susjedne voćke vrlo slične
genetike (iako se može raditi o različitim sortama, u oba slučaja se radi o već selektiranoj genetici gdje su selekcije slične), što kod oprašivanja dovodi do takve seksualne rekombinacije u
sjemenu u kojoj će lako doći do izražavanja recesivnih karakteristika. Dakle, da bi smanjili rizik deformacije i drugih nepoželjnih karakteristika kod sadnje iz sjemena ključno je da genetika
roditelja ne bude previše slična. Mješanje divljih i domaćih vrsta će tako vrlo vjerojatno rezultirati sjemenkama koje neće davati deformirane plodove niti previše osjetljive biljke.
Jezerce
Voda privlači brojne životinje a bioraznolikost je odlika samoodrživih zajednica pa je dobro u vrtu napraviti jezerce. Osim toga, ova voda se može iskoristiti za zalijevanje biljaka. Životinje
privučene jezerom će držati štetočine pod kontrolom ali će i bogatiti tlo mokraćom i izmetom.
Po postojećim klimatskim modelima, klimatske promjene će našim krajevima donijeti jače suše i smanjenu frekvenciju precipitacije (takav scenarij se očekuje i uz kolaps sjevernoatlantske
meridijanske obrtajuće struje), no u prosjeku i veći intenzitet precipitacije kada do iste dođe, tj. veću vjerojatnost poplavljivanja. Iz tog razloga, poželjno je osigurati nekakvo skladištenje
vode, a ako se ne radi o vodi za piće, već za uzgoj, po meni je poluzatvoreno jezerce najbolje rješenje.
Najbolje odabrati lokaciju koja je samo u prijepodnevnim satima obasjana izravnom sunčevom svjetlošću. Poslijepodnevni hlad spriječava pretjerano zagrijavanje
i isparavanje vode te bujanje algi. Ne bi smjelo biti blizu drveća zbog žednog korijenja te trošenja kisika iz vode u procesu razgradnje otpalog
lišća.
Jezerce će teško održavati razinu vode u blizini drveća. To mogu potvrditi i iz vlastitog eksperimenta, gdje se je dublje jezerce u blizini hrasta, iako potpuno natkriveno termoizolacijskim
panelima, vrlo teško punilo, te je, osim u kišnim razdobljima, vrlo brzo ostajalo gotovo prazno. Razina vode se tu znala smanjivati i za više od 20 cm (preko 400 litara u ovom slučaju) preko
noći. Dakle, poželjno je da je jezerce što dalje od drveća i grmlja a najbolje je i da je okolina dobro malčirana, ili mrtvim malčom ili gustim raslinjem plićeg korijena.
Najbolje je da dubina jezerca raste postepeno a da najdublji dio nije plići od 80 cm da se voda ne bi smrzavala te da čini sklonište za životinje.
Minimalna dubina ovisi o klimi, navedena tipično vrijedi za kontinentalna područja.
Da bi se voda što duže zadržavala, tlo bi trebalo sadržavati što više gline. Ako je postotak gline bar 70%, nakon par godina upijanje vode će biti zanemarivo. Nakon iskapanja jame, tlo se može
odmah dobro nabiti te zasuti šljunkom - no to nije nužno. Ako je teren brdovit, tj. ako dolazi do slijevanja kišnice s određenih strana jezerca, možda ćete htjeti s tih strana iskopati
kanale. Ti kanali će usporiti nadiranje vode te akumulirati nanose sedimenta. Njih će trebati povremeno čistiti no to će biti puno lakše nego čistiti jezerce.
\ch_added
Cijanobakterije
Ako se jezerce kontaminira gnojivom može doći do pojave i bujanja modro-zelenih algi (cijanobakterija).
Za rast algi potrebni su fosfor i dušik. U većim jezerima ograničavajući
faktor je obično fosfor, u manjim to može biti i dušik. U svakom slučaju, pojava se povezuje sa ispiranjem nitratnog/fosfatnog gnojiva. To ne mora biti sintetičko gnojivo, kišnica koja se
slijeva preko raspadajuće organske tvari može jezerce obogatiti ovakvim gnojivom.
No to nije nužno loše, dapače, ovisno čemu jezerce služi, može biti
itekako korisno. Iako najčešće zelene boje u slatkovodnim jezerima, ove alge mogu biti i plave, crvene ili smeđe boje, dok pri kraju životnog ciklusa mogu poprimiti i bjelkastu
boju. Nakupine mogu izgledati kao razlivena boja, kao gusta zelena juha ili kao oblaci u vodi, pri čemu voda može podsjećati na močvaru. Bujanje cijanobakterija u kontinentalnom dijelu
obično počinje pri temperaturi od oko 15 °C (optimalna za razvoj je općenito iznad 25 °C no mogu uspijevati i na manje od 12 °C).
Modro-zelene alge uz ugljik fiksiraju i dušik, a osim toga predstavljaju odličan izvor kalija i ostalih nutrijenata. Dakle, korištenjem vode obogaćene ovim algama za zalijevanje
biljaka zapravo i gnojimo biljke - i to jako dobrim gnojivom.
U rižinim poljima u jugoistočnoj Aziji, na primjer, cijanobakterije
se namjerno kultiviraju kako bi se eliminirala potreba za aplikacijom dušičnog gnojiva.
Gust sloj modro-zelenih algi (koji je vjerojatniji tokom vlažnijih godina, i u blizini poljoprivrednih zemljišta) pak može biti poguban za život u vodi jer onemogućuje fotosintezu, kako
biljaka na dnu tako i samih bakterija ispod površinskog sloja algi. To onda uzrokuje razgradnju ovih organizama, a čime se uskraćuje kisik ribama i ostalom životu koji onda i sam odumire, što
na kraju rezultira anoksičnim okruženjem. Postoje i dokazi da jedna vrsta modro-zelenih algi (Microcystis aeruginosa) može biti štetna za ljude i
životinje (uglavnom domaće) - izazivajući svrabež, mučninu, povraćanje te, u ekstremnim slučajevima, oštećenje jetre.
Naravno, ako vodu koristite za zalijevanje biljaka, uklanjanjem slojeva algi ublažavate ove probleme. Umjerena pojava cijanobakterija ne bi trebala biti problem ni za ribe ni
biljke, a vjerojatnost pojave gušćeg sloja se može dosta smanjiti - kao što je gore rečeno, poslijepodnevnim hladom i kanalima za hvatanje sedimenata.
\ch_added
Kondenzacijsko jezerce
Hladni zrak ima manji kapacitet zadržavanja vlage, zbog toga tokom noći može doći do kondenzacije vlage (rose) na biljkama. Efekt je izraženiji na brdima i planinama jer zrak postaje hladniji s
visinom. Ta činjenica se može iskoristiti za skupljanje vode u kondenzacijsko jezerce. Ključ je u tome da dno jezerca noću bude što je moguće hladnije. Tradicionalno se u tu svrhu na uvalu u zemlji stavljao
izolator u obliku debljeg sloja slame. Na slamu se onda stavljala glina, a na glinu eventualno još i kamenje. Naravno tu govorimo o plićim jezercima koji idu više u širinu. Koliko će ovo
biti efikasno ovisi o lokalnim uvjetima - obično se koristi za napajanje stoke u krajevima gdje je isparavanje uravnoteženo kondenzacijom (ili je slabije), no uočite da bi se efekt mogao
iskoristiti i drugdje za druge svrhe. Izoliranjem uzdignutih gredica od zemlje ispod, na primjer, može se postići vlaženje uzgojnog tla tokom noći, a postavljanje kamenja oko bilja (koje može
poslužiti i kao malč) može još pojačati kondenzaciju.
Efekt se, naravno, može iskoristiti za skupljanje vode i u područjima s jačom evaporacijom, samo se voda tada ne skuplja u jezerce nego u spremnike, obično pod zemljom. Jedno rješenje
je nekakva krovna konstrukcija ili reflektirajući panel pod kutem na stupovima, sa kojeg se voda slijeva u rinu pa odvodi do spremnika (što onda postaje i spremnik za kišnicu).
Na otoku Visu se, na primjer, voda
skuplja iz zraka kondenzacijom.
Priroda u ovom zna biti vrlo efikasna, čemu svjedoči Namibijska pustinjska
buba sa hidrofobnom poleđinom išaranom hidrofilnim izbočinama. Uz voskom premazanu pozadinu, kondenzirajuće kapi vode se privlače prema vrhovima izbočina, a koje služe za nukleaciju i
rast (uzgoj) kapi. Kada kap dovoljno naraste, jednostavno klizne prema ustima bube. To rješenje nije teško ni iskopirati, čime se dakle može
dobiti vrlo efikasan kondenzacijski panel.
Manje izmjene/dodaci u poglavlju Gnojivo.
Dodano poglavlje Gnojivo.
Gnojivo
Tlo po prirodi sadrži humus i minerale koje biljka koristi za prehranu. No ako sadimo biljke s posebnim zahtjevima te ako je tlo zbog nekog razloga (inače ljudskog
utjecaja) siromašno hranjivima (odnosno, mikroorganizmima koji proizvode hranjivo) vjerojatno će biti potrebno dodatno gnojiti ili popravljati tlo. Da bi to bilo što održivije
potrebno je koristiti lokalno dobiveno gnojivo i malč.
To će prije svega biti malč od lokalno pokošenog bilja te raspadnuti organski ostaci iz kuhinje (koji se mogu kompostirati na hrpi, ali i mogu se jednostavno razbacati po tlu ili, bolje, umiješati
u tlo). Osim toga, kao odlično gnojivo može se koristiti urin, koji se tipično koristi razrijeđen s vodom u omjeru oko 1:10. Na taj način ujedno i zalijevate biljku vodom a da ne trošite dodatno
vodu jer ta voda koju koristite bi inače bila potrošena u toaletu za ispiranje mokraće.
Tu treba napomenuti da voda iz vodovoda inače nije dobar izbor za zalijevanje, ne samo zbog klora nego i neodgovarajućeg mineralnog sastava, što degradira biljku a dugoročno i tlo.
Inače, opskrbljenost tla vodom i kisikom je daleko važnija za biljku nego vaša gnojidba (gnojidba nikako nije nužna) i ona će prva praviti razliku između većih i manjih plodova i prinosa.
Dobar kompost, tlo sa dovoljnom
koncentracijom i povoljnim omjerom gljiva i bakterija balansirano insektima, nematodama i praživotinjama (protozoa) koji kontroliraju iste (a uz to rahle tlo) mogu dati prinose
i veće i kvalitetnije od konvencionalne proizvodnje korištenjem sintetičkih gnojiva.
U tlima dominiranim bakterijama (relativno manje kisela tla) prevladava dušik u obliku nitrata, u slučaju dominacije gljiva (relativno više kisela tla) dušik pretežno ostaje u obliku
amonija. Omjer gljiva i bakterija 1:1 bi tako trebao zadovoljiti sve biljke, no biljke obično imaju preference prema tipu dušika pa mogu imati i koristi od drugačijeg omjera. Čini se da tako većina
povrća, jednogodišnjih biljaka i trava preferira nitrate i bakterijski dominirana tla, dok većina drveća, grmlja i trajnica preferira amonij i gljivama dominirana tla. No teško je tu govoriti
o uzročno-posljedičnoj vezi (ako posječete šumu, na primjer, sasvim dobro može izrasti trava, iako tlom još uvijek mogu dominirati gljive), pa nema ni studija koje pokazuju da određena biljka
najbolje uspijeva u točno određenom omjeru. Ipak, neki govore o konkretnim omjerima, pa se tako tvrdi, na primjer, da mrkva, salata, brokula
i kupusnjače preferiraju omjer gljiva i bakterija od 0.3:1 do 0.8:1, dok rajčica, krumpir, kukuruz, pšenica preferiraju 1:1. To može biti i točno, no sam omjer je teško mjeriti (iako se lako
može utvrditi dominacija pa je tako miris tla po šumskom tlu jasan indikator dominacije gljiva), a puno važniji podatak je svakako biomasa, kao i diverzitet mikroba. U svakom slučaju, od svih
vrsta, četinjače se najviše povezuju sa gljivama, pa se tako omjer u crnogoričnim šumama penje i do 1000:1. Inače, čini se da se broj bakterija u tlu ne mijenja s tipom tla, tako da omjer određuju
gljive, kojih ima sve više kako se prelazi sa golog tla, preko livade i šikare do šumskog tla. Iako ga je teško mjeriti, na omjer se, naravno, može utjecati - obradom
tla, malčiranjem, gnojivom, itd. Tako dodavanje dušika u tlo generalno povećava masu i aktivnost bakterija u odnosu na gljive.
Dodatak u poglavljima Urin kao gnojivo i Drveće, voće i povrće u odnosu na pH tla.
Dodano poglavlje Urin kao gnojivo.
Urin kao gnojivo
Urin se kao gnojivo može koristiti svjež ili fermentirani. Svježeg ga je najbolje iskoristiti za polijevanje malča/komposta dok biljke koje uzgajate još nisu izrasle (pri tome ga ni ne treba
razrijeđivati).
Studije potvrđuju da fertilizacija okre, kupusa, rajčice i krastavca urinom daje slične ili čak
veće
prinose od fertilizacije kemijskim gnojivom.
Urin je primarno dušično gnojivo, no osim dušika, urin sadrži kalij, fosfor, kalcij, sulfate, topivu organsku materiju te još poneke minerale - gotovo sve iskoristivo kao gnojivo za
biljku. Od hranom unesene količine dušika, organizam izluči do 85% u urinu, slično je s kalijem (do 65%). Godišnje proizvedenom količinom urina odraslog čovjeka može se, na primjer, proizvesti
oko 100 kg pšenice, ili
3 kg
salate po danu.
Prednost ovakvog i sličnih prirodnih organskih gnojiva u odnosu na industrijska je u kristaliziranim supstancama, poput kristala magnezij-amonij fosfata Mg(NH
4)PO
4 (od kojeg
se, između ostalog, sastoji i bubrežni kamenac), koje nisu topive u običnoj vodi nego su sklonije taloženju. Industrijska gnojiva su obično topiva u vodi što pridonosi ispiranju
nutrijenata, odnosno eutrofikaciji voda i vodotoka, dok netopive elemente biljka uzima izlučivanjem generalno kiselih eksudata iz korijenja (kojima se dakle smanjuje pH solucije te se minerali
razgrađuju po potrebi). Dakle, gnojenje industrijskim gnojivima je vrlo neefikasno jer su vrlo mobilna u tlu te od istih biljka iskoristi samo manji dio, dok se prirodna gnojiva talože u području
rizosfere te se tope po potrebi. Osim toga, industrijska gnojiva su obično uparena sa tlima kojima manjka organske materije i mikroba (koji inače zadržavaju, tj. transformiraju i imobiliziraju
nutrijente), što dakle dodatno pridonosi ispiranju.
Inače, stajanjem urina urea prelazi u amonijak koji isparava na zraku pa se gubi dušik. No pretvorba u amonijak (i to ionizirani, što se postiže reakcijom neutralnog amonijaka s vodom) je potrebna
kako bi biljka mogla iskoristiti dušik. Ako nije dodana kiselina, stajanjem se povećava i pH (više na većim temperaturama). Za akumulaciju amonijaka je dakle poželjno da urin prije aplikacije
odstoji neko vrijeme, u okruženju u kojem je isparavanje svedeno na minimum. Vrijeme stajanja se pak može drastično smanjiti (na nekoliko sati ili minuta) upotrebom katalizatora, poput enzima
ureaze. Ureaza se može naći u sjemenkama lubenice (sjemenke se jednostavno izmrve i oljušte, te dodaju u soluciju,
dovoljno
je 1 g na 100 mL urina), no ima je i u tlu budući da ju izlučuju razne vrste mikroba, biljaka, pa čak i neki beskičmenjaci. Dakle, ako je tlo zdravo (što između ostalog znači i da je
proizvodnja ureaze uravnotežena - niti manjkava niti pretjerana), stajanje urina izvan tla nije toliko ključno (osim ako postoji opasnost od patogena u samom urinu).
Kod stajanja urina, razgradnjom organske materije stvaraju se i anoksični uvjeti. U takvim uvjetima, a naročito uz povećani pH, postaju aktivne sulfat-reducirajuće bakterije koje reduciraju
sulfate u sulfide. Ovdje se radi o sulfidu vodika (sumporovodiku H
2S) koji je u plinovitom stanju. Isparavanjem istog dakle gubite sumpor koji je također esencijalan za biljke. Da bi se
to spriječilo može se urinu dodati voda bogata željezom (npr. voda iz bunara u glinenom tlu), čime dolazi do prelaska sumporovodika u sulfide željeza (FeS) - čime će, u slučaju veće koncentracije
sumpora i čitava solucija poprimiti crnu boju (što je sasvim moguće ako je i dodana voda zakiseljena kiselom kišom). Biljka ne može iskoristiti sulfide i oni u većoj količini mogu biti i
toksični. Dakle, ako koristite ovakvu soluciju ključno je da je tlo dobro opskrbljeno kisikom kako bi mikrobi mogli oksidirati sulfide u sulfate, a možda će biti potrebno i dodatno razrijediti
soluciju čistom vodom. Ovom oksidacijom dolazi i do zakiseljavanja tla pa je i zato poželjno izbjegavati veće koncentracije, osim ako zakiseljavanje i jest cilj (u slučaju biljaka koje preferiraju
kisela tla i/ili u slučaju previše lužnatog tla).
Ako trujete svoj mikrobiom antibioticima ili ako postoji mogućnost kontaminacije patogenima, svakako bi bilo poželjno
da
je urin odstajao (bar 24h, najbolje 1-6 mjeseci) jer se s povećanjem pH i koncentracije amonijaka inaktiviraju mnogi patogeni (čak i ako je dodana kiselina pa se patogeni ubijaju kiselinom, poželjno je
određeno stajanje).
U svakom slučaju, uz pravilnu upotrebu i primjereno doziranje, urin je odličan izbor za gnojivo, a svi koji tvrde suprotno su:
- obmanjeni industrijom, i/ili
- nisu previše upoznati s biologijom i kemijom, i/ili
- urin ne koriste primjereno.
Naravno, ako koristite urin za biljke u lončanicama bit će ga svakako potrebno više razrijediti, a i rjeđe koristiti.
U urin se može dodati i drveni ugljen. Ugljen će također ublažiti neugodan miris ali ima i još jednu prednost - ugljen natopljen urinom je odličan kao kompostni materijal, odnosno kao komponenta
sadnog tla. Odličan dodatak ovdje je i kompostirano lišće. Ako je pak u urin dodana i kiselina, ugljen je poželjno dodati tek pri kraju fermentacije.
Ako je tlo samo po sebi dosta vlažno ili ako se bojite erozije i ispiranja topivih nutrijenata, možete koristiti i manje vode. Neki čak koriste
i omjer 1:2, pri čemu se tlo solucijom (tjedan dana odstajali urin u zatvorenoj posudi, pomiješan s vodom) zalijeva 2 puta tjedno prije cvatnje, a nakon toga rjeđe.
No, generalno, ne bih preporučio tako jake koncentracije za tlo s već posađenim biljkama, a naročito mahunarkama (inače, mahunarke nije poželjno gnojiti dušikom bogatim gnojivom, osim eventualno
na početku razvoja). S aplikacijom bilo kakvog gnojiva, pa tako i urina, ne treba pretjerivati, a najbolje je da je tlo već prije sadnje obogaćeno nutrijentima.
Dodano poglavlje Ostala gnojiva.
Ostala gnojiva i dodaci, biougljen
Kao dobro gnojivo spominje se često talog kave (soc, ili zoc) u kombinaciji s izdrobljenim ljuskama jaja koje su bogate kalcijem. No pri tome je dobro talog pomiješati sa zemljom da se otkloni
mogućnost izravnog kontakta korijena sa zaostalim kofeinom.
Ljuske od jaja čini ≈95% kalcijev karbonat (vapnenac, CaCO3) pa se mogu iskoristiti i za smanjivanje kiselosti tla.
Općenito, bilo kakvi organski ostaci iz kuhinje ili svježe pokošena trava (bogat izvor dušika) u kombinaciji sa suhim lišćem i drvnim ostacima (bogat izvor ugljika i imobilnih nutrijenata), kao
kompost, će biti dobar dodatak tlu.
Voda obogaćena modro-zelenim algama je, kao što je već utvrđeno, također odlično gnojivo. Ljudska kosa je odličan izvor dušika, sa koncentracijom većom čak od urina, no, za razliku od urina, kosa se
sporo raspada pa predstavlja spor i dugoročni izvor ovog nutrijenta (inače, dobro je kombinirati brze i spore izvore nutrijenata).
Naravno, kao gnojivo može se koristiti i životinjski izmet ali svakako ga treba pomiješati sa zemljom/kompostirati zbog velike kiselosti i visoke koncentracije nutrijenata koja može spaliti biljku.
Ako pripremate tlo za kasniju sadnju te gnojivo raspoređujete po zemlji (kao malč) miješanje sa zemljom nije potrebno.
U svakom slučaju, održiva gnojidba bi trebala očuvati diverzitet u tlu, simbiozu bilja sa bakterijama, gljivama i insektima pa bi trebalo izbjegavati njihovo često uznemiravanje te nikako ne
koristiti sintetička gnojiva koja sadrže već gotove produkte (npr. nitrate).
Dakle, umjesto stalnog prevrtanja tla, poželjno je u početku stvoriti kvalitetno tlo (kada će prevrtanje tla možda biti nužno), a onda isto redovito malčirati organskom materijom raspadom
koje će se tlo puniti humusom i gnojivom te tako održavati kvalitetnim.
U proces pripreme tla je svakako poželjno uključiti ugljen jer studije pokazuju da isti zadržava vodu i nutrijente te povećava plodnost tla (između ostalog jer potiče razvoj mikoriznih gljiva i
bakterija).
Dokaz tome je i plodno tlo u porječju Amazone, Terra preta, na kojem
se kontinuirano uzgaja već preko 40 godina
bez upotrebe gnojiva. Ugljen su u kompostu koristili i pioniri silvikulture - farmeri Nove Gvineje, a prisutan je
i u iznenađujuće produktivnom području Chernevaya tajge u zapadnom Sibiru gdje trave
rastu do 4.5 m u visinu a grmlje do 18 m dostižući debljinu od 30 cm.
Moja ideja simbioze drveća sa povrćem, kako sam eventualno otkrio, nije nova.
Silvikultura obuhvaća sadnju drveća umjesto isključivo uobičajenih poljskih kultura u konvencionalnoj poljoprivredi. Drveće se sadi prošarano između ostalih kultura kako bi se povećala
plodnost tla i spriječila erozija. Pri tome nije svejedno koje drveće se sadi. Farmeri Nove Gvineje koristili su vrstu Casuarina Oligodon koja brzo raste te osim što tlo bogati ugljikom
fiksira i dušik u tlu. A odlično je drvo i za ogrjev i gradnju. Po svemu sudeći, kod nas bi za istu svrhu, odlično poslužio bagrem.
Isto drveće se može posaditi i na napuštenim poljima kako bi se prije povratila plodnost. A ja bih dodao da je za povećanje plodnosti odlična i kupina - možda je se nije lako riješiti u
potpunosti jednom kad naraste ali, po mom iskustvu, nakon krčenja gustog grmlja kupine ostaje vrlo plodno tlo (nadzemni dio djeluje poput debelog malča dok invazivnim i dubokim širenjem korijenja
kupina rahli i bogati tlo).
No ako koristite ugljen, dobro ga je prije aplikacije napuniti gnojivom (umočiti u urin, đubrivo, biljni čaj ili sličnu tekućinu barem na nekoliko dana, najbolje 1-4 tjedna - ovisno o
gnojivu) jer će u protivnom povući nutrijente iz tla što će, barem kratkoročno, imati negativan utjecaj na biljke. Ako se ugljen natapa u urinu, poželjno je dodati i nešto gotovog
komposta ili šumskog tla kako bi se ugljen odmah inokulirao i korisnim mikrobima. Prije natapanja poželjno je ugljen izmrviti na manje komadiće jer se time dobiva veća površina, odnosno
veći kapacitet za izmjenu kationa - KIK ili CEC (eng. Cation Exchange Capacity).
Postoji zapravo optimalna veličina. Što su komadići manji veći je CEC (veće spremište za nutrijente) i bolje je zadržavanje vode, no mljevenje do finog praha će smanjiti broj pora, odnosno
povećati gustoću čestica, a to smanjuje veličinu staništa za mikrobe te smanjuje prozračnost, odnosno provodnost zraka i vode. Najbolje je držati se određenog raspona, ovisno o tlu i
primjeni. Optimalan raspon veličine čestica je 1-10 mm za kvalitetna tla, za popravljanje svojstava glinenih tala sklonih zbijanju 5-10 mm, a za pjeskovita 1-5 mm.
Biougljen se može pomiješati sa tlom ili dodavati u slojevima. Ako se dodaje u slojevima, bit će vjerojatno poželjnije koristiti veće čestice.
Ugljen pak inače povećava lokalnu pH vrijednost tla (proporcionalno temperaturi i trajanju pirolize pri proizvodnji), što može biti problem u alkalnim tlima (u svakom slučaju ne treba
pretjerivati). U soluciju se može dodati mliječna kiselina - koja, kao što je prije spomenuto, sprečava isparavanje amonijaka te kiselinom neutralizira patogene. Također, smanjena pH vrijednost
solucije povećava adsorpciju nutrijenata - fosfata i amonija - na biougljen (optimalan pH za
adsorpciju je 2 - 4.1). No ključan je omjer mliječne kiseline i urina, a ovdje bi trebao biti od 1:2 do 1:1, što znači da ćete možda htjeti sami proizvesti kiselinu - kultivacijom
laktobacila, kako je opisano u dodatku.
Ugljen korišten za poboljšanje tla kod uzgoja se naziva i biougljen. Mnogi tvrde da su za stvaranje biougljena potrebne visoke temperature. No, iako razlika postoji (u poroznosti i postotku
karbonizacije npr.), i običan drveni ugljen proizveden na nižim temperaturama je itekako iskoristiv (a može biti i poželjniji zbog niže pH vrijednosti). Možda najveća prednost visokotemperaturne
pirolize (≥430 °C) je manja količina ulja, katrana i sličnih supstanci koje mogu inhibirati mikorizne gljive. Iskorištena biljna ulja (poput onih za kuhanje) i masti uglavnom negativno utječu
na tlo, biljke i gljive, pa je poželjno da korišteni ugljen nije zasićen masnoćama - što zna biti slučaj kod ugljena dobivenog prilikom termičke obrade mesa, na primjer.
No visoke temperature možete i sami postići izgradnjom klinova za proizvodnju biougljena. Najjednostavniji način je iskapanje rupe u tlu sa strmim vertikalnim zidovima nagiba
od 60° - 70°. U rupu se natrpa dio organskog materijala i zapali te se na to polako dodaje dodatni materijal (drvo) sloj po sloj (kada gornji sloj počne poprimati boju pepela dodaje se
novi sloj). Za optimalne rezultate poželjno je da materijal sadrži što manje vlage te da je u svakom sloju slične veličine/debljine. Također, gornji sloj treba dobro pokrivati donje
slojeve kako bi se osiguralo da isključivo gornji sloj konzumira kisik te tako preventira sagorijevanje donjih slojeva u CO2.
Osim drvnog materijala, ovdje se mogu dodavati i drugi organski ostaci. Dobar dodatak su kosti, koje, osim poroznosti koja ima sličan efekt kao i kod ugljena, sadrže dosta fosfora i
kalcija (u prirodi vjerojatno predstavljaju jedan od ključnih izvora ovih elemenata), no sadrže i dušik i kalij. Kosti se inače vrlo sporo razgrađuju pa ako se koriste kao gnojivo ne mogu
se očekivati brzi rezultati - radi se o fertilizaciji na duže staze, no termičkom obradom se razgradnja može ubrzati (pri čemu su optimalne
temperature za efikasno otpuštanje fosfora 100-300 °C).
Slojevi se dodaju najviše do vrha rupe, a kad se zadnje dodani sloj pretvori u žegu (prije pretvaranja u duboki pepeo), proces se mora naglo zaustaviti.
Tada se ugljen guši (ako ga planirate koristiti kao gorivo) - npr. nasipanjem zemlje, ili gasi vodom (ako ga planirate koristiti za uzgoj). Suho gušeni ugljen je bogatiji kondenzatima i
zagađivačima, što nije povoljno za uzgoj, no povoljno je za gorivo. Za uzgoj, najpovoljnije je gašenje vodenom parom - čime se osigurava veća poroznost, te se dobiva djelomično aktivirani
biougljen. Zato je poželjno vodu dovesti isključivo do donjeg sloja gdje će ona zagrijavanjem isparavati i tako gasiti gornje slojeve.
Gušenje/gašenje se provodi sve dok ne prestane šištanje, što je znak da je ugljik fiksiran u ugljen.
Rupa u zemlji pak ne predstavlja naročito efikasno rješenje. Znatno efikasnija proizvodnja se može postići korištenjem reflektivnih materijala za dno i zidove klina. Zato se obično koriste metalni
kalupi promjera oko 1.5 m, dubine oko 0.9 m, te nagibom zidova od 63° - 70° (tzv. Kon-Tiki klin), čija
prosječna radna temperatura iznosi 650-700 °C. Time se dobiva biougljen visoke kvalitete, koji se, osim u uzgoju, može koristiti i u druge svrhe (npr. filtraciju vode).
Kako bi biljke mogle što bolje iskoristiti ugljen u tlu, on bi trebao biti u području korijenja, a to je obično do dubine od 15-30 cm. Neke studije
sugeriraju da ga je za veće prinose bolje umiješati pliće u tlo (3-5 cm), no to će ovisiti o kulturi i uvjetima - ugljen dublje u tlu, na primjer, može pomoći zadržavanju vode tokom
suše. U svakom slučaju, količina od 5-10 % volumena tla bi trebala biti dostatna, može se dodati i više po potrebi no pretjerivanje može previše alkalizirati tlo. Inače, već
i 2% visokotemperaturnog ugljena u kompostu može nekoliko puta povećati rast i razvoj biljaka.
Čak i aplikacija biogljena direktno na površinu tla će pomoći uzgoju, između ostalog jer će pomoći zadržavanju vlage i stvaranju povoljnih uvjeta za gliste, što pak znači da bi taj
bioguljen s vremenom mogao završiti i u tlu, budući da ga gliste (a i neke druge životinje) znaju inkorporirati u tlo. U tom slučaju još je bolje na vrh dodati i malč/kompost.
\ch_added
Ljudski izmet
I ljudski izmet se može koristiti kao gnojivo, no poželjno ga je fermentirati prije upotrebe. Dakle, nije ga poželjno zalijevati vodom ili urinom jer će to dovesti do neugodnog truljenja sa
nezdravim i nepoželjnim plinovima. Ako je tlo pak izrazito zdravo i rahlo (šumske kvalitete) a ni izmet ne sadrži patogene/toksine, svježi izmet se može jednostavno ostaviti na
tlu, a zemlja će ga vrlo brzo pojesti (u tom slučaju nije ni loše izmet zaliti urinom jer će to ubrzati proces). U protivnom, izmet se može pomiješati s nešto kompostne vegetacije odnosno
kuhinjskog otpada, zemlje i biougljena te ostaviti da odstoji mjesec-dva, a onda se može dodati kompostu.
I ovdje se u smjesu može dodati mliječna kiselina za fermentaciju kako bi se smanjio gubitak dušika (amonijaka) te kiselinom reducirali patogeni (u protivnom, patogeni se inaktiviraju
alkalinitetom - koji se povećava stajanjem, a gubitak dušika smanjuje i biougljen, iako efektivnije s dodanom kiselinom). U tom slučaju pak, biougljen je poželjno dodati nakon fermentacije (jer
zbog visoke pH vrijednosti može neutralizirati kiselinu).
Kuhinjski otpad je prije dodavanja dobro pred-fermentirati (držanjem u lagano zatvorenoj posudi) jer će pri tome izlučeni šećeri poboljšati fermentaciju izmeta.
To se obično radi u slojevima tako da se na svježi izmet/otpad doda sloj izmrvljenog biougljena, na to ide novi sloj svježeg izmeta i otpada, pa sloj biougljena itd. Sve se to skladišti u
zatvorenim posudama (eventualno s rupama na dnu) no u istu svrhu može poslužiti i iskopana rupa u zemlji (ako postoji dobra drenaža). Poželjno je i da je smjesa, ili posuda sa smjesom, izložena
suncu.
U svakom slučaju, ljudska industrija i neodrživi način upravljanja izmetom od istog čine nešto toksično i odbojno te zemlji neiskoristivo. No urin i izmet bi trebalo shvatiti kao valute kojima
plaćamo sve ono što od zemlje uzimamo, naročito hranu. Ne može se vječno živjeti na dug.
S klimatskim promjenama dolaze i poplave, a to bi s etabliranim septičkim sustavima moglo značiti i da ćete doslovno plivati u dugovima. Razmislite, dakle, o korištenju kompostnog toaleta.
\ch_added
Zahtjevi za dušikom
Pošto je dušik jedna od najvažnijih komponenata gnojiva za rast i razvoj biljaka dobro je znati kakvi su zahtjevi biljaka za dušikom. To je, za različite vrste biljaka, prikazano u tablici \tbl4.
| Zahtjevi | Vrste |
|---|
| niski | pastrnjak, cikla, mrkva, kelj, grah, grašak, repa, voće, žitarice (osim kukuruza), čičoka (Jeruzalemska artičoka) |
| srednji | rajčica, paprika, patlidžan, krumpir, prokulica, kupus, koraba, endivija, salata, peršin, bundeva, ljetna (rana) tikva, krastavac, dinja, lubenica, okra, šparoga, poljski kukuruz |
| visoki | brokula, karfiol, celer, zimska (kasna) tikva, hibridni slatki kukuruz |
Table \tbl4: Zahtjevi za dušikom
Koristan podatak jer, između ostalog, biljke s niskim zahtjevima za dušikom su obično općenito manje zahtjevne za uzgoj pa uspijevaju i na lošijem tlu i uz manje brige (što pak ne znači da im bolji
uvjeti neće koristiti).
\ch_added
Prihranjivanje
Prihranjivanje (gnojidba biljaka nakon sadnje) može biti česta pojava u klasičnom uzgoju gdje je prisutno znatno ispiranje nutrijenata a traže se što veći prinosi. No, osim ako govorimo o dugogodišnjim
biljkama, prihranjivanje tokom rasta i razvoja ne bi trebalo biti nužno, a može biti i nepoželjno (naročito u slučaju brzog/topivog gnojiva). Idealno je da je tlo već u startu kvalitetno i bogato
odstajalim gnojivom tako da biljka prirodno prelazi iz jedne faze rasta/razvoja u drugu, a prihranjivanje provoditi samo u slučaju ako se pokažu simptomi nedostatka nutrijenata jer naknadno
gnojenje može zbuniti biljku. Tako prihrana dušičnim gnojivom u fazi plodonošenja može dovesti do toga da biljka prekine razvoj plodova i posveti se razvoju vegetacije, što onda rezultira malim i
nedozrelim plodovima na kraju sezone.
Ako se provodi prihranjivanje, svakako je poželjno gnojivo dodavati u umjerenim količinama pa je najbolje koristiti organska gnojiva. Općenito, tokom razvoja vegetacije dodaje se dušično
gnojivo, u fazi cvjetanja i zametanja plodova pomoći će fosfor i kalij, a u fazi plodonošenja prvenstveno kalij. Dobar dodatak u kasnijim fazama su, na primjer, kore banane (izvor kalija i
ponešto fosfora) i drveni pepeo (izvor kalija i kalcija). Dobar izvor fosfora i kalcija su izmrvljene kosti (eng. bone meal).
Naravno, za lisnate kulture (salata, špinat, kelj, kupus, ...) koristi se samo dušično gnojivo tokom svih faza razvoja.
Dodaci u poglavlju Tlo.
Tlo
Općenito, povoljna tla za uzgoj bilja su mrvičasta, rahla tla, u kojima nema duljeg zadržavanja vode (poplavljivanja) u području korijena biljke - biljke vodu uzimaju kapilarno, a predugo stajanje
vode dovodi do manjka kisika i truleži.
Biljka može širiti korijenje i kroz tvrda zbijena tla no u takvim tlima općenito nedostaje kisika, a u anaeorobnim uvjetima biljka ne može širiti korijenje. Anaerobni uvjeti prisutni su i u
tlima koja su dulje zasićena vodom.
Odlično tlo za sadnju i presadnju je tlo krtičnjaka, naročito pomiješano s kompostom.
Dakle, površinsko tlo mora biti dobro drenirano. No duže zasićenje tla vodom na nešto većoj dubini nije loše, dapače, to je poželjno. To je gornja granica podzemne vode ili vodena tabla (water table).
Ta podzemna voda će tokom suše kapilarnim putem ići prema površini i usput nositi minerale (u kišnim razdobljima voda će generalno ići prema dolje te nadopunjavati taj rezervar).
Ako taj zasićeni sloj nije preduboko on može biti i glavni izvor vode za biljku te može osigurati njen opstanak tokom suše. Prema tome, dubina podzemne vode (odnosno dubina vodom zasićenog tla) može
biti od velike važnosti za održivi, tj. samoodrživi uzgoj.
Nivo podzemnih voda slijedi topografiju, iako je u pravilu ipak nešto dublje na brdima. No to ne mora biti problem budući da izmjenom topografije možemo utjecati na vodenu tablu.
Tako ju stvaranjem manjih brdašaca na postojećem brdu možemo podići (uočiti da su brdašca dio i Hügelkultur metode uzgoja).
Fig. \fig12: Podizanje vodene table
To je prikazano na slici \fig12. Poželjno je da su brdašca tako orijentirana da nizina između njih ne bude izložena suncu tokom cijelog dana. Time će se zadržavati više vlage, odnosno bit će manja
fluktuacija nivoa vodene table između ljeta i zime.
Za podizanje vodene table nisu čak potrebna ni dva brdašca, dovoljno je jedno brdašce s tim da umjesto drugog postoji nešto što osigurava hlad (npr. zid kuće).
Nivo vodene table je najsigurnije odrediti iskapanjem, što ćete sigurno raditi ako želite graditi
održive
kuće za predstojeću budućnost.
Prilikom iskapanja ćete pomoću boje tla moći odrediti dubinu zasićenja, odnosno nivo vodene table, a sloj u glinenom tlu koji je tokom cijele godine bio zasićen vodom bit će sive ili plavkasto-sive
boje. Uzrok takve boje je redukcija oksida željeza/magnezija uslijed anoksičnih uvjeta. Siva boja, osim redukcije oksida metala, može signalizirati i sloj raspadnute organske materije, tj. da se
radi o sloju koji je nekada zapravo bio površinski no koji je relativno naglo zatrpan većom količinom zemlje, te su tako stvoreni anoksični uvjeti. Takav slučaj se može prepoznati po razlikama
u topografiji - npr. ako je površina sivog sloja ravna, a tlo je na površini brdovito, to snažno sugerira da je sivi sloj nekadašnji površinski sloj. Zašto je to važno? Pa tlo bogato raspadnutom
organskom materijom je tlo bogato nutrijentima pa se može i iskoristiti u uzgoju, naravno pod uvjetom da ga se prije toga dobro izmrvi (prozrači).
- ako je tlo previše zbijeno na površini (e.g., ako je bilo izloženo direktnom suncu, nije malčirano),
- kod sadnje presadnica, gdje je poželjno finije tlo,
- agregacija je cementirana oksidima željeza/magnezija ili kalcijevim karbonatima (e.g., u slučaju sušnog/degradiranog tla), u kojem slučaju organske materije vjerojatno i manjka.
U takvim slučajevima (gdje je rast i razvoj biljaka ugrožen) tlo je poželjno izmrviti, po potrebi dodati organske materije, te dobro malčirati.
Malč će osigurati zadržavanje vlage, aktivnost mikroorganizama te životinja koje rahle tlo. Takvo tlo će se brzo početi popravljati, no trebat će nekoliko godina da dostigne puni potencijal za
uzgoj. Ključno je osigurati da je tlo tokom cijele godine prekriveno malčom od organskog materijala. Ako se na tlu razvije bujna i raznovrsna vegetacija različite veličine (uključujući i
drveće), koja može poslužiti kao zamjena za malč (tako da tlo nigdje nije direktno izloženo suncu i kiši) neće više biti potrebno ručno malčirati, iako to nije na odmet. Dapače, postoji metoda
uzgoja (sintropijska
agrikultura) u kojoj se biljke i drveće redovito orezuju, čime se, osim indirektno - malčiranjem, mikrobiološka aktivnost u tlu potiče i direktno. Orezivanjem dolazi do lučenja određenih
hormona čime se potiče novi rast i u nadzemnom tijelu i u korijenju. Time se povećava aktivnost u tlu te dolazi do povećanog zadržavanja vode i nutrijenata.
U sintropijskoj agrikulturi namjerno se sadi drveće koje može uspijevati na siromašnim tlima a brzo raste i može podnijeti često orezivanje. Od drveća, kod nas je to bagrem, od
grmlja, kupina. Dakle, ako želite vrlo aktivno tlo i ako želite sami biti prilično aktivni u uzgoju, posadite bagrem i kupinu. U takvoj agrikulturi, invazivne vrste dakle postaju ključne jer
svojim brzim metabolizmom mogu brzo osigurati veće količine energije (biomase) i brzo popraviti tlo. Možemo ih smatrati pionirima, koje ćemo, nakon što se popravi tlo, zamijeniti zahtjevnijim
vrstama no definitivno ih nije loše zadržati, barem u manjoj količini.
Svakako je preporučljivo uz povrće uzgajati i veće bilje, grmlje i drveće, no jasno je da ćete isto morati orezivati ako uzgajate povrtne kulture koje ne mogu uspijevati u sjeni ili
polusjeni. Pri tome, ako sadite voćke ili drugo drveće u redu, poželjna je orijentacija reda sjever-jug, kako bi svako drvo bilo jednako osunčano tokom dana.
Drvni materijal u tlu zadržava vodu te može znatno pomoći kako bi se tlo očuvalo vlažnim. Tako se i negativna svojstva pjeskovitog tla mogu ublažiti miješanjem s piljevinom. No treba imati na umu
da je omjer ugljika naspram dušika vrlo visok u takvom materijalu pa će on prilikom raspada na sebe vezati i dosta dušika iz tla što može negativno utjecati na biljke. Zato je poželjno dodatak
drvnog materijala balansirati zelenim kompostom. Naravno, ako se tlo za sadnju ne obrađuje i priprema prije svake sadnje, potrebno je koristiti veće i tvrđe komade drvnog materijala kako bi se isti što
duže zadržao u tlu. Dovoljno odležana (razgrađena) piljevina je odličan materijal i kao malč (pri čemu, preko ljeta barem, isti ne bi trebao biti deblji od oko 8 cm kako se ne bi spriječila
cirkulacija zraka), a uz prisustvo vlage i niskih temperatura postaje kompaktan materijal te odličan izolator, što može pomoći preživljavanju života u tlu tokom zime.
U svrhu zadržavanja vlage neki koriste i sintetički hidrogel koji je u tome vrlo efikasan, no time se tlo prilikom degradacije hidrogela bogati i mikroplastikom koja je obično vezana i uz
toksine. Poznato je da mikroplastika u okolišu završava u hranidbenom lancu pa tako i u biljkama. Umjesto hidrogela bolje je koristiti vermikulit. A za rahljenje tla pomoći će i perlit.
Teško pak da ćete ove materijale naći u lokalnoj proizvodnji, vermikulit je mineral koji se rudari te industrijski obrađuje, a slično je s perlitom - koji je vulkanskog porijekla, pa se nameće
pitanje održivosti. Vrlo dobra i ekološka alternativa za oboje je biougljen, kojeg, kao što je pokazano, možete i sami proizvesti lokalno, a koji pozitivno utječe i na fizička i na biološka
svojstva tla. Osim biougljena u tlo se mogu dodati i komadići izmrvljene pečene gline (npr. komadići crijepa, cigli i posuđa). Najbolje je u tlo dodati i jedno i drugo jer mogu imati komplementarne
efekte na strukturu tla, poroznost i dinamiku vlage. Inače, glina
pečena na manjoj temperaturi (≤800 °C) imat će najveću poroznost (najpovoljnije za zadržavanje nutrijenata, mikroba i vlage) i najmanju gustoću, a poroznost
će biti još veća (gustoća manja) što više organskog materijala sadrži. Dodavanjem keramike (gline) pečene na temperaturama većim od oko 950 °C znatno se smanjuje kapacitet za izmjenu kationa
u glinenom tlu, te efekt na tlo postaje sličan dodavanju kamenja (iako je kamenje znatno lošiji dodatak u pogledu kapaciteta za izmjenu nutrijenata).
Koliko će točno organske materije i ovakvih dodataka biti potrebno da bi se tlo održalo rahlim ovisi o omjeru kalcija i magnezija u tlu (odnosno na mjestima izmjene kationa na česticama tla), a što je
omjer manji od idealnog (tj. što je više magnezija) glina će se više zbijati. Sa previše kalcija u odnosu na magnezij pak, tlo može postati i prezrnato pa može biti problema sa zadržavanjem
vlage. Za kisela tla idealno je da je 80% ukupnog kapaciteta za izmjenu kationa popunjeno kalcijem i magnezijem u omjeru 68:12. Da omjer nije idealan lako se prepoznaje nakon sušenja vlažnog tla
pa se i bez laboratorijske analize može razlučiti da li je, i otprilike koliko, omjer daleko od idealnog, a onda i primjerenom korekcijom doći do povoljnog omjera.
U svrhu popravljanja svojstava glinenog tla, dobre pretkulture su one s dubokim korijenom - poput kupine i suncokreta, jer će poboljšati svojstva tla i na većoj dubini (kako se biljka
suši i raspada korijenje u dubini se pretvara u kanale za vodu, kisik i mikrobe).
Tlo nikako nije poželjno preoravati svake godine jer to povlači gubitke nutrijenata i mikroba te pomaže kompakciji tla (umjesto agregata stvorenih mikrobiološkom aktivnošću na dnu se stvara
tvrdi vodonepropustan sloj - eng. hardpan). Kada radite sa tlom pripazite da je dovoljno suh jer i obrada vlažnog tla vodi do zbijanja. Poželjno je i izbjegavati odlazak u vrt
tokom kišnih dana jer upravo je gaženje vlažnog glinenog tla najčešći razlog zbijanja. Najsigurnije bi bilo koristiti ograđene i uzdignute gredice, što se i preporučuje za uzgoj kultura
poput krumpira koje su vrlo osjetljive na teksturu tla.
\ch_added
Slojevito strukturiranje tla
Ako želite uzgajati isključivo šumu koristit ćete više ugljika, odnosno smeđeg otpada. Ako želite uzgajati isključivo salatu koristit ćete više zelenog otpada za kompost ili malč. To ne znači da
ne možemo na istom tlu imati i jedno i drugo. No ako želimo diverzitet na površini, moramo imati i diverzitet u tlu. Da bi to osigurali, tlo treba strukturirati tako da je većina dušika
koncentrirana u površinskom sloju. Dubina veće koncentracije dušika može varirati, ovisno o biljkama koje se sade.
Što je sloj bogatiji dušikom veći, dužina vegetacije, tj. razvoja lisnate mase, će biti duža. No ako pretjeramo s dušikom, a uzgajamo biljku zbog plodova, plodovi se neće stići razviti ako
razdoblje vegetacije premaši razdoblje povoljnih uvjeta za razvoj plodova. Uočite da, u ovako strukturiranom tlu, dubina sadnje ima veći utjecaj na razvoj biljke nego je to slučaj kod
monokultura u monotonom tlu. Ako nismo sigurni u omjere i eksperimentiramo, poželjno je posaditi biljke kod kojih je, osim plodova jestiva i lisnata masa (npr. grah) pa ako i ne dočekamo plodove
možemo iskoristiti ostalo. No, biljka se može i potaknuti na razvoj plodova stresom. U ovako strukturiranom tlu, za plodonošenje je ključno pravilno zalijevanje. Dakle, biljke treba redovito
zalijevati sve dok želimo rast zelenila, no za plodonošenje će biti bitno dublje i rjeđe zalijevanje. Time se povećava stres u plićim slojevima (bogatim dušikom), tako da biljci dostupnim
nutrijentima dominiraju drugi elementi, poput fosfora. Stres potiče cvjetanje, a gnojivo iz dubine osigurava uspješan razvoj cvjetova i plodonošenje.
Boja kao indikator sastava tla
Površinski slojevi tla su u pravilu tamniji zbog višeg sadržaja humusa. Crna boja je inače posljedica razgradnje organske tvari a intenzitet boje (od tamno sive do crne) govori o zasićenosti tla
humusom (crno tlo = više humusa). I upravo ta boja je znak visoko plodnih tala, iako tlo može biti crno i zbog manganovih oksida (MnO2) i magnetita tamne boje (Fe3O4).
Tlo s više željeza i mangana poprima crvenkastu, smeđu ili oker boju (pri tome mangan daje tamnije nijanse). Željezni oksidi poput hematita (Fe2O3) su crvene boje, a u
hidroksidima boja postaje žuća što je više vode u molekuli. No spojevi željeznih oksida u redukcijskim (anoksičnim) uvjetima će poprimiti plavu, sivo-plavkastu ili zelenkastu boju (u slučaju
gline, takvi su uvjeti obično u dubljim slojevima tla osim ako tlo nije dobro drenirano).
Bijelu boju će često dati kalcijev karbonat (CaCO3), ali može i kaolinit (Al2Si2O5(OH)4), aluminijev
hidroksid (Al(OH)3), spojevi silicijevog dioksida (SiO2), gips (CaSO4*2H2O) i
anhidrit (CaSO4), a u slanim tlima kristali lako topivih soli.
Naravno, kombinacijom ovih osnovnih boja (crne, crvene/žute i bijele) mogu nastati i druge nijanse.
Tla s visokim udjelom gline obično su tamno smeđa.
Tlo inače postaje tamnije kako postaje vlažnije, a sivi sloj gline ispod smeđeg sloja označava sloj zasićen vodom, odnosno nivo podzemnih voda.
Za razliku od monotone sive i žute koje su znak zasićenja, jake crvene i svijetle boje inače signaliziraju da je tlo dobro drenirano, ili da rijetko pati od duljeg zasićenja vodom.
Manje izmjene u poglavljima pH tla i Simbioza putem vode: ključ održivog uzgoja.
pH tla
U tlu već postoje svi bazni elementi potrebni za rast i razvoj biljke no mikrobi su ti koji te elemente pretvaraju u oblik u kojem ih biljka može apsorbirati. Tako zdravlje i opstanak biljke ovise
o aktivnosti mikroorganizama u tlu a ta aktivnost pak ovisi o koncentraciji vodikovih iona u tlu, što se označava kraticom pH. Dakle, umjesto gnojidbe, daleko je važnije stanje tla, jer u slučaju
prekiselog (pH << 7) ili prelužnatog (pH >> 7) tla većina biljaka neće opstati bez obzira na količinu baznih elemenata.
Osim bakterija, za održivost biljnog svijeta jako bitne su i gljive koje mikroskopskim hifama efektivno proširuju doseg korijenja biljaka čime značajno proširuju mogućnosti simbioze sa
mikrobima ali i sa drugim biljem.
Glinena tla, na primjer, imaju tendenciju da budu kisela, iako ne uvijek, a to s vremenom može štetno utjecati na biljke.
Tla formirana od granita i pješčenjaka će biti vrlo kisela, dok je tlo formirano od vapnenca i krede gotovo uvijek alkalno.
Od bilja, neki od indikatora kiselkastog tla su: paprat, maslačak, štavelj, šumske jagode, borovnica.
Kiselost se obično povećava dodatkom sumpora, a korekcija suvišne kiselosti tla provodi se unošenjem vapnenih materijala kao što su živo i hidratizirano
vapno, dolomit, lapor, različite otpadne vrste mulja koji su bogati kalcijem (Ca) i magnezijem (Mg). Treba pak paziti na omjer kalcija i magnezija jer previše
magnezija pridonosi zbijanju tla, pa je tako bolje izbjegavati primjenu dolomita na glinenom tlu.
Neki savjetuju korištenje taloga kave za povećanje kiselosti, no talog kave, iako dobar dodatak tlu ili kompostu u umjerenoj količini, neće povećati kiselost tla jer upotrebljena kava
ima pH od 6.5 - 6.8 (gotovo neutralan). Slično je i sa iglicama bora i lišćem hrasta. Iglice bora su kisele svježe, no raspadanjem se neutraliziraju i neće
primjetno utjecati na pH tla.
Karbonati i oksidi kalcija (kao što su vapnenac i vapno, respektivno) su glavni neutralizator kiselosti u tlu, a osim toga, kalcij održava povoljnu reakciju
tla, omogućava razvoj korisnih bakterija u tlu, potiskuje gljivice te aktivira druga hranjiva - što ga čini ključnim elementom za opskrbljivanje biljke
nutrijentima. Da bi se dodao lakše topivi kalcij u tlo i to bez alkalizacije tla može se koristiti gips, čime se u tlo dodaju i sulfati (također hranjivo za
biljke). Gips se također koristi za korekciju tla bogatog natrijem (tlo koje sadrži ili je sadržavalo znatne količine soli) kako bi ioni kalcija zamijenili
ione natrija na mjestima za izmjenu kationa. Gips može pak i malo povećati kiselost pa ga je na kiselim tlima preporučljivo dodavati zajedno s
vapnom/vapnencom.
Fig. \fig6: Kretanje elemenata u ovisnosti o pH vrijednosti
No iako o svojstvima tla ovisi kakve biljke na njemu mogu rasti vrijedi i obrnuto. Biljke npr. i same reguliraju pH u listovima ali i u području
rizosfere. Osim toga, raspadom biljaka se stvara humus, odnosno novo tlo, tako da svojstva novostvorenog tla ovise i o biljkama. Sve to znači da je korekcija
svojstava tla dodatkom materijala koji se na istom tlu ne održava prirodno kratkoročna i morat će se ponavljati sve dok [ako je to moguće] novo stanje ne
postane ravnotežno stanje.
Određivanje pH tla
Pomoću indikator papira
Uzmite malo zemlje iz vrta i pomješajte s malo obične destilirane vode (inače, kada se govori o pH tla, zapravo se govori o pH vrijednosti vode u tlu). Pustite da se slegne pa u vodu uronite
komadić indikator papira za određivanje pH vrijednosti tekućina. Može se nabaviti u bilo kojem kemijskom laboratoriju ili u trgovini laboratorijskim priborom. Uz indikator papir priložena je i
skala boja koja odgovara određenom stupnju kiselosti ispitivane tekućine. Tako ćete na vrlo lak, brz i jednostavan način saznati je li zemlja u vašem vrtu neutralne, kisele ili
lužnate reakcije. Sukladno tome moći ćete pristupiti reguliranju pH vrijednosti tla ukoliko se to pokaže potrebnim.
Neutralna reakcija ima vrijednost pH 7, kisela reakcija manje od 7, a alkalna više od 7.
Bez indikator papira
Potrebne su dvije tegle, malo octa, soda bikarbona i naravno, uzorak zemlje (i to dvije čaše).
U svaku teglu dodajte po čašu zemlje čiju pH vrijednost utvrđujete, a potom u samo jednu teglu sipajte čašu octa (svejedno kojeg, bitna je kiselost a svi su kiseli, najviše alkoholni). Ako dođe
do reakcije i mješavina se počne pjeniti – zemljište je alkalno. Ako reakcija izostane, u drugu teglu sipajte malo vode i sodu bikarbonu. Ako sada dođe do pojave mjehurića – zemlja je kisela. Ako
se, pak, ni u jednom slučaju ništa nije dogodilo, zemljište je pH balansirano.
Točna analiza tla ovisi o uzimanju uzoraka na određenoj parceli. Uobičajeno je da se kod uzorkovanja velikih površina uzimanje uzoraka obavlja po putanji zamišljenog slova W koje pokriva
cijelu površinu. Uzorci se ne bi smjeli uzimati u područjima koja su blizu živica, ispod drveća ili su uz zgrade.
Uzorci se uzimaju na različitim dubinama, ovisno za koju se kulturu radi kemijska analiza. Za jednogodišnje kulture uzimaju se uzorci do 30 cm dubine, a za višegodišnje kulture
od 0-30 cm i od 30-60 cm dubine (dvije dubine).
Drveće, voće i povrće u odnosu na pH tla
Listopadno drveće za kisela tla: Planika, Judino drvo, Glog, Bukva, Jasen, Orah, Zanovijet, Kruška, Hrast lužnjak, Bazga i Lipa.
Zimzeleno drveće za kisela tla: Lovor, Cedar, Pačempres, Ginkgo biloba, Borovica, Smreka, Obični bor i Tisa.
Od povrća, kisela tla (pH 6 - 6.5) vole mrkva, tikvice i rajčica, a posebno krumpir (pH 5.5 - 6). To vrijedi općenito i za voće.
Slabije kiselo do neutralno tlo (pH 6.5 - 7) pogodno je za grašak, grah, cvjetaču, krastavac i salatu.
Kulture za neutralna do slabo alkalna tla (pH 7 - 7.5) čine: kupus, češnjak, paprika, špinat i luk.
No, idealan pH za biljke ovisi i o tipu tla. Za mineralna stjenovita tla, općenito je povoljan pH 6 - 7, dok je za organska tla (treset i sl.) bolji pH 5.5 - 6.
Pri visokoj reakciji alkalnog tla, kod vrsta osjetljivih na vapno, gotovo redovito se javljaju kloroze na lišću (lišće žuti) kao posljedice nedostatka
fosfora, željeza, mangana i cinka.
U tom slučaju, za povećanje kiselosti obično se upotrebljava: amonijev sulfat (vrlo kiseo), amonijev nitrat, kalcijev amonijev nitrat, urea (mokraćevina), gnojnica i stajski gnoj.
Dodatak u poglavlju Samoniklo bilje kao indikatori tla.
Samoniklo bilje kao indikatori tla
Pri određivanju vrste i stanja tla pomoći će i samoniklo bilje, kako prije sadnje tako i nakon promjene tla našim intervencijama (npr. iznenadnom pojavom/dominacijom određenog korova).
| Tlo | Biljna vrsta |
|---|
| Kiselo tlo, tlo siromašno kalcijem |
Bridasta rotkva, Raphanus raphanistrum
Paprat (bujad), Pteridium aguilinium
Heljda, Fagopyrum eskulentum
Kostrva (običan koštan), Echinochloa crus-galii
Maćuhica, Viola tricolor
Mala kiselica, Rumex acetosella
Poljski jarmen, Anthemis arvensis
Meka medunika, Holcus mollis
Podbjel, Tussilago farfara
Vrijes, Caluna vulgaris
Poljska preslica, Equisetum arvense
|
| Tlo bogato kalcijem |
Divlja vodopija (cikorija), Cichorium intybus
Kraljevski kokotić, Consolida regalis
Livadna kadulja, Salvia pratensis
Ljetni gorocvijet, Adonis aestivalis
Mala krvara (zmijska trava), Sanguisorba minor
Obični dubačac, Teucrium chamaedrys
|
| Pjeskovito tlo |
Jednogodišnja treskavica, Scleranthus annuus
Ljepljiva rumenika, Lychnys viscaria
Pješčarski mak, Papaver argemone
Poljski pelin, Arthemisia campestris
Sjetveni ravan, Chrysanthemum segetum
|
| Ilovasto tlo |
Čekinjasta bročika, Galium aparine
Divlja vodopija (cikorija), Cichorium intybus
Sitni vjenčić, Sherardia arvensis
Esparzeta (divlji vučjak), Onobrychis viciifolia
Kamilica, Chamomilla recutita
Maslačak, Taraxacum officinale
Podbjel, Tusssilago farfara
Poljski osjak, Cirsium arvense
Poljski žabnjak, Ranunculus arvensis
|
| Suho, lako tlo |
Pješčarski mak, Papaver argemone
Deltoidni klinčić, Dianthus deltoides
Gladuš, Euphorbia verna
Poljska djetelina, Trifolium arvense
|
| Vlažno, teško tlo |
Petolist, Potentilla anserina
Ljubičasti gavez, Symphytum officinale
Maslačak, Taraxacum officinale
Poljska metvica, Mentha arvensis
Puzavi žabnjak, Ranunculus repens
Veliki trputac, Plantago major
Zlatica, Ranunculus ficaria
|
| Humusno tlo (bogato hranjivima) |
Bijela loboda, Chenopodium album
Sitna konica, Galinsoga parviflora
Široka pepeljuga, Atriplex patula
Crna pomoćnica, Solanum nigrum
Kamilica, Chamomilla recutita
Ljekovita dimnjača (pelin morski), Fumaria officinalis
Mišjakinja (crijevac), Stellaria media
Obična i mala kopriva, Urtica dioica i Urtica urens
Poljska čestika (kravlja trava), Thlaspi arvense
Poljska gorušica, Sinapis arvensis
Rusomača, Capsella bursa-pastoris
Široka pepeljuga, Atriplex patula
|
Table \tbl1: Samoniklo bilje kao indikatori vrste i stanja tla
Jedan od indikatora vlažnog, umjereno kiselog tla bogatog dušikom je Puzavi žabnjak (Ranunculus repens), prikazan na slici \fig10.
Fig. \fig10: Puzavi žabnjak
Ostale biljke koje su indikatori tla bogatog dušikom su: amarant (Amaranthus caudatus), cikorija (Cichorium intybus) - raste u zbijenom alkalnom tlu, bijela loboda (Chenopodium album), mrtva
kopriva (Lamium).
Indikatori tla niske plodnosti: ambrozija (Ambrosia), divizma (Verbascum) - raste u kiselom tlu, maslačak (Taraxacum) - signalizira nedostatak kalcija ali i visok udjel
kalija, veliki trputac (Plantago major) - raste u zbijenom kiselom tlu, pirika (Elymus repens) - raste u zbijenom i teškom glinenom tlu, stolisnik (Achillea millefolium) - raste u
suhom pješčanom tlu, tratinčica (Leucanthemum vulgare) - raste u kiselom tlu, velika kiselica (Rumex acetosa) - raste u kiselom tlu.
Indikator izuzetno plodnog tla je bujadika ili stela (Matteuccia struthiopteris), vrsta paprati, čiji su mladi izdanci - uvijeni poput puževe kućice, i jestivi. Mahovine (Bryophyta) i
zelene alge (Chlorophyta) su indikator vlažnosti i dobro ih je imati na tlu jer praktički ne uzimaju nutrijente iz tla ali ga bogate (ugljikom, dušikom, kisikom) te održavaju stabilnim i
vlažnim (aktivnim). Te karakteristike ih čine pionirskim vrstama na osiromašenim, poremećenim i/ili golim tlima. Slično vrijedi i za cijanobakterije (Cyanophita), koje dominiraju u sušim
tlima (naravno, tokom suše su neaktivne).
Alge mogu biti česta pojava kod uzgoja u kojem se koristi transparentan malč za zadržavanje vlage (npr. kod uzgoja presadnica).
Ostali indikatori navedeni su u tablici \tbl1.
Temperatura tla
Temperatura zraka je možda općenito korišteniji podatak, no dobro je znati kako se kreće temperatura tla jer o njoj ovisi klijanje a utječe i na korijenje biljke.
Temperatura tla u kontinentalnom dijelu je tokom zime u pravilu nešto viša od temperature zraka, dok je tokom ljeta ona manja.
Primjerice, mjerenja u Petrinji pokazuju da ta razlika na 10 cm dubine ide u prosjeku do 2° C.
Fig. \fig7: Srednje mjesečne temperature u Petrinji od studenog 2012. do ožujka 2013.
Na moru je pak situacija znatno drugačija - temperature tla su u pravilu niže tokom cijele godine, a razlika može biti i 5° C, čak i na 5 cm dubine.
No ti podaci se odnose na tlo bez malča - kada su niske temperature on će još podići temperaturu tla, naročito u večernjim satima.
Utjecaj i važnost malča
Svatko tko je probao uzgoj s malčom i bez njega zna za njegovu čudesnu moć. Ne samo da na malčiranom tlu biljka ima veću vjerojatnost preživljavanja, prije će proklijati i primiti
se (u slučaju presađivanja) a prinosi će biti veći. Sve to
potvrđuju i studije.
Mada studije pokazuju i da je, u pogledu prinosa, najbolji malč polietilen (politen) - to, dugoročno, sigurno nije najbolje rješenje (nije održivo). Osim što će vas plastični pokrov
koštati novca, nije dobar za okoliš, ne obogaćuje zemlju (barem ne nutrijentima, obogaćuje ju mikro- i nano-plastikom) a više ju iscrpljuje te pridonosi zbijanju tla. Osim što obogaćuje
tlo, organski malč raspadom obogaćuje i zrak pri zemlji ugljik dioksidom čime dodatno potiče rast biljaka.
Još jedna razlika između organskog malča i plastičnog je u regulaciji. Plastični malč će podići temperaturu u svakom slučaju (nema regulacije), dok organski pokrov zapravo regulira
temperaturu - pri visokim temperaturama zraka, on će smanjiti temperaturu tla i do nekoliko stupnjeva, što može puno značiti u toplijoj klimi.
Poželjno je da nekakav malč na tlu postoji tokom cijele godine kako bi se očuvala povoljna struktura tla. Gliste i mikrobi postaju prilično aktivni već pri 10 °C, no zahtijevaju
vlagu, tako da uz postojanje dobrog malča mogu biti vrlo aktivni i početkom/krajem zime, a pri nižim temperaturama, iako nisu aktivni, malč im može osigurati opstanak.
\ch_added
Nužnost malča
U konvencionalnoj poljoprivredi, gdje se tlo redovito obrađuje te se koriste gotova gnojiva (gnojiva topiva u vodi), malč nije ključan (iako svakako pomaže), no u održivom uzgoju itekako
jest. Naravno da možete saditi i u golo tlo no rezultati neće biti tako dobri, čak i ako je tlo kvalitetno te redovito navodnjavano. Razlog tomu je neizbježno zbijanje te sušenje tla izloženog
suncu i padalinama, a što je više gline u tlu rezultati će biti gori (zato se takvo tlo mora obrađivati prije sadnje). Čim se tlo počne sušiti dolazi do odumiranja
ekosistema (bakterije, gljive, gliste, ...) a to znači da prestaje proizvodnja i mobilizacija hranjiva za biljke. A jednom kad se tlo osuši i kompaktira, daljnje zalijevanje, koliko god bilo
redovito, neće znatno popraviti situaciju. Jedino što tada može donekle pomoći je naknadno malčiranje.
\ch_added
Odabir malča
Ako vas zanima kratkoročna korist pa tražite iznimne prinose pod svaku cijenu, vjerojatno ćete koristiti malč od umjetnog materijala. U protivnom, obično ćete koristiti slamu, sijeno, lišće
i sl. No postoje razlike u svojstvima i efektima različitih tipova malča. Gusti pokrov od lišća je jedan od boljih za suzbijanje korova i dobar je izvor mikronutrijenata, no lišće određenog
drveća (npr. oraha) u određenom stadiju može kemikalijama inhibirati i rast mladica posađenih biljaka (efekt je pak ograničen na nekoliko dana do nekoliko tjedana). Sijeno se brzo slegne i spoji
praktički u tepih ako je dovoljne debljine, no brže se raspada, ali to znači i da brže otpušta nutrijente u tlo - što je poželjno kod uzgoja povrća. Od ostalih tipova malča, sijeno sadrži najviše
sjemenja korova zbog čega ga neki izbjegavaju. Slama sadrži slične količine magnezija i mikronutrijenata no daje manje dušika, fosfora, kalija i sumpora. Obično sadrži i dosta manje sjemenja, dosta
sporije se raspada te se vrlo efikasno lijepi za tlo. Piljevina je također dobar malč za suzbijanje korova, no raspad svježe piljevine zahtijeva mnogo dušika pa postoji dobra vjerojatnost da će
inhibirati i rast mladih biljaka koje želite uzgojiti (tu bolje prolaze one sa dubljom sadnjom i dubljim korijenom). Zato ju je preporučljivo koristiti ili za pripremu tla za sadnju u budućnosti
ili za malčiranje oko etabliranog drveća. Bolji izbor su veći komadi drvnog materijala, no oni se pak najsporije raspadaju, a najveći se koriste u smislu dugoročnog poboljšanja tla. To je odličan
malč za voćnjake i šume - bilo da se radi o svježem ili starijem materijalu. Nekakav mix materijala različitih veličina će ovdje vjerojatno biti najbolje rješenje.
Ako se sadnja vrši u sušnim područjima ili je cilj zadržavanje što više vlage na duže staze, bolji malč je kamenje, pri čemu je poželjno da je što lakše (poroznije) te da nije veće od
oko 2 cm (najbolje
je porozno vulkansko kamenje, tzv. Picón). U tu svrhu može se koristiti i drveni ugljen. Velika poroznost omogućuje upijanje više vlage, a mala težina sprečava miješanje sa tlom.
Živi ili mrtvi malč?
Da li je bolji živi ili mrtvi malč? I jedan i drugi imaju svoje relativne prednosti i mane, a najbolja je kombinacija jednog i drugog. Živi malč, na primjer, može uhvatiti većinu CO2 koji
se otpušta iz tla, reciklirajući tako ugljik tokom životnog ciklusa.
Ugljik je često podcijenjen u konvencionalnom uzgoju, no on je ključan za mikrobiološku aktivnost. Vrlo je poželjno tako osigurati da je tlo tokom cijele godine pokriveno ugljikom bogatim mrtvim
i živim malčom. A ako koristite mahunarke (npr. djetelinu) kao malč (živi/mrtvi) vjerojatno neće biti potrebe ni za dodatnom aplikacijom dušičnog gnojiva.
Živi malč, dakle, pomaže zadržavanju nutrijenata i aktivnosti u tlu, što je svakako poželjno, a to znači da tretiranje živog malča kao korova uglavnom nije poželjno - naročito izvan
sezone. Tokom uzgoja, živi malč se eventualno može podšišati u slučaju da smeta posađenom bilju.
\ch_added
Mikrobiološka korekcija
Tlo u području rizosfere je ekvivalent crijeva za biljke, a znamo koliko je zdrava crijevna flora i fauna bitna za zdravlje i prehranu domaćina. Zdravo i plodno tlo tako karakterizira veliki
mikrobiološki diverzitet, a najveći diverzitet mikroba obično se može naći u šumi i rubovima šuma. Poželjno je tako da uzgojno tlo bude što sličnije šumskom, što se, između ostalog, postiže sadnjom drveća u
okolini te dobrim malčom - naročito šumskim lišćem. Teško će biti pak kod uzgoja povrća osigurati dugoročno održavanje ovakvog, iznimno povoljnog, mikrobioma u rizosferi, između ostalog jer povrće
nije drveće te plodonošenje ovdje obično zahtijeva drugačije uvjete (mnogo osunčanosti, na primjer, što povlači drugačiju temperaturu tla). Dakle, kao što ni vaša crijeva nisu prilagođena za
dugoročno etabliranje iznimno povoljnog diverziteta pa se probiotici (poput kefira) moraju uzimati periodički, a ne jednokratno, tako ćete i šumske probiotike morati davati biljkama
periodički tokom uzgoja. Pošto već znamo, ili bi barem trebali znati, koliko je redovita konzumacija probiotika kod ljudi korisna za razvoj i imunitet, jasno je da može biti itekako korisna i za
biljke u uzgoju, a indirektno opet i za vas, jer nećete toliko morati brinuti o bolestima biljaka kod uzgoja. Preporučuje se tako mikrobiološke solucije/startere aplicirati 2-4 puta mjesečno tokom
uzgoja, a jedan dobar poznati recept
je JMS:
- Dodati 500 l vode u spremnik (u slučaju vode iz vodovoda, ostaviti vodu da odstoji 24 sata kako bi ispario klor - štetan za mikrobe). Otopiti 0.5 kg (0.001 kg/l) morske soli u
istoj. Dodati 1 kg (0.002 kg/l) kuhanog krumpira (nije potrebno guliti), 0.5 kg (0.001 kg/l) površinskog sloja obližnjeg šumskog tla (koji sadrži raspadnuto/poluraspadnuto lišće) i nešto kamenja u finu
mrežastu vrećicu. Objesiti vrećicu iznad spremnika tako da je sadržaj pod vodom. Dobro izmijesiti tako da se sadržaj rastopi u vodi,
- opcionalno, ovome se može, također u mrežastoj vrećici, dodati 1 kg (0.002 kg/l) nekorištenog otpada kulture (plodovi, listovi, grančice) koja se uzgaja (kako bi biljka dobila i strogo ciljane
nutrijente - one koji joj najviše trebaju),
- poklopiti spremnik (najbolje krpom, ručnikom i sl., ne zatvarati hermetički) i ostaviti na ambijentalnoj temperaturi (tamo gdje se uzgaja). Za kultivaciju je potrebno 1-4 dana (ovisno o
temperaturi), brža je tokom ljeta, a temperatura solucije ne bi trebala pasti ispod 18 °C,
- kada je pjena (koja je ovdje indikator mikrobiološke aktivnosti) na vrhuncu, vrijeme je za aplikaciju. Ako zakasnite samo jedan dan, pjenasti pokrovi će se urušiti i mikrobi će
uginuti, čime solucija postaje beskorisna kao aktivni probiotik, no može se i dalje iskoristiti kao tekuće gnojivo. U svakom slučaju, soluciju treba razrijediti s vodom u
omjeru 1:20 do 1:10. 500 litara solucije se može aplicirati na površinu od 0.1 do 3.3 hektara. Osim u području korijena, može se aplicirati i folijarno (pri čemu je poželjan omjer bar 1:20).
Što je niža temperatura, mjehurići će biti manji i pjena manje izražena, jer su i mikrobi na nižim temperaturama manji i sporiji.
Krumpir ovdje, kao jednostavni izvor hrane (ugljikohidrata), služi za aktivaciju mikroba i navedenu količinu treba shvatiti okvirno. Može se koristiti i slatki krumpir, a zadovoljavajuća
alternativa je i kuhana riža (poželjno smeđa), kuhani ječam/zob, kukuruz (kuhani cijeli ili svježe zrnje). Može se koristiti i zrela banana, no u manjim količinama (otprilike duplo manje
težine) jer sadrži dosta šećera, što može rezultirati razvojem nepoželjnih bakterija (a i, barem privremeno, kiselije solucije). Korištenjem šećerom bogatog izvora, poput banane, se skraćuje i
vrijeme fermentacije. Osim izbjegavanja veće količine šećera, ključno je ovdje i da je korišteno šumsko tlo iz lokalnog područja kako bi mikrobi bili što prilagođeniji lokalnim
uvjetima. Također, imajte na umu i da je tlo u isključivo crnogoričnoj šumi kiselije, pa ćete ga vjerojatno htjeti izbjegavati.
Ako aplicirate soluciju pod pritiskom (tj. koristite pumpe i crijeva), vjerojatno ćete htjeti propuštati soluciju kroz filter kako ne bi došlo do začepljenja crijeva (inače, filtriranje nije
poželjno, osim eventualno u slučaju folijarne aplikacije). Najbolje je aplicirati prije [jače] kiše, u protivnom treba jače zaliti kako bi se osiguralo da solucija dođe do korijenja.
Uočite da se ista vrećica može koristiti višekratno za izradu solucije, pa i do 10 puta, ako je primjereno skladištena (u hladu, umjereno vlažno ili čak suho), no najbolje je sadržaj vratiti tamo
odakle je i uzet, tako da ga zapravo ne uklanjamo trajno iz šume, nego samo posuđujemo.
Solucija se može koristiti i za voće (trajnice), pri čemu se aplicira jednom mjesečno tokom aktivne sezone (od proljeća do rane jeseni), a može
se itekako dobro iskoristiti i u životinjskom uzgoju.
Probiotici su općenito moćne tvari. Tako ni ova solucija nije dobra samo za biljke, može se koristiti i za liječenje nekih bolesti koje pogađaju ljude. Periodičkim potapanjem tijela ili dijelova
tijela u istoj mogu se liječiti kožne
bolesti (poput atletskog stopala i dermatitisa), a konzumacija može pomoći kod proljeva ili želučanih tegoba. Neki pak ne preporučuju konzumaciju ovakvih domaćih pripravaka zbog straha od
patogena pa preporučuju industrijske probiotike koji su prilagođeni ljudskom probavnom sistemu te sadrže samo manji dio provjereno korisnih bakterija. Na prvu se čini da to ima logike jer činjenica
jest da je mikrobiom šumskog tla više prilagođen biljkama pošto biljke i žive u tlu i od tla, dok čovjek tipično ne konzumira tlo direktno. No, iako definitivno može biti patogena, jasno je onda
da je i većina tih patogena prilagođena biljkama a ne čovjeku. No iako postoje, opet biljkama ti isti patogeni u ovakvom (kvalitetnom) tlu obično ne nanose štetu. Zašto? Ključ je upravo u velikom
diverzitetu/ravnoteži mikrobioma. Tako će i taj veliki diverzitet teško naštetiti i čovjeku. Dapače, nekad ljudi i jesu povremeno konzumirali tlo, upravo zbog koristi za zdravlje. No, konzumacija
probiotika ipak nije preporučljiva vrlo osjetljivima i teško bolesnima (kakvi ljudi sve više i postaju upravo zbog bježanja od prirode). U svakom slučaju, ako se bojite, slobodno koristite
probrane sojeve mikroba u vidu industrijskih probiotika, i oni znaju biti vrlo korisni za zdravlje. Meni je, na primjer, industrijski
kefir pomogao kod zubobolje. Fascinantno je to što kod primjene probiotika bol obično nestaje praktički instantno.
\ch_added
Biljke pod stresom
Zdrav razvoj biljaka u održivom uzgoju uvjetuje ravnotežu različitih faktora. Na primjer, veća izloženost suncu će smanjiti napade insekata i puževa ali će povećati potrebu za vodom. Ipak, i uz
najbolje planiranje biljka može biti izložena stresu. Promjene će biti vidljive na nadzemnom dijelu bez obzira gdje se nalazi uzrok pa nije loše upoznati se sa simptomima stresa.
Najčešći problemi su izgrickani ili izbušeni te požutjeli listovi. No ni jedno ni drugo nije problem ukoliko se radi o manjem broju listova. Ako stariji listovi (oni pri dnu) požute i osuše
se to ne mora biti problem no ako se žutilo širi vjerojatno će trebati reagirati da bi se biljka spasila. Razlog žutila je najčešće problem s vodom no ne uvijek.
U svakom slučaju, biljke pod stresom znaju procvjetati i dati plodove prije vremena no prinosi su tada mali.
Žutilo, svijanje listova, obješeni ili hrskavi listovi
Svijanje cijelih listova prema gore (prema unutra) je znak temperaturnog stresa. Ako se radi o čestoj pojavi tokom ljeta, razmislite o djelomičnom zasjenjivanju.
Ako se listovi svijaju na rubovima prema dolje i djeluju mlohavo, radi se obično o višku ili manjku vlage, pa je poželjno provjeriti vlažnost tla, te zaliti, ili smanjiti zalijevanje, po potrebi.
Ako je svijanje listova nepravilno (gore/dolje), a nema žutila, uzrok može biti i zbijeno tlo. Ako nema žutila a svijanje se pojavljuje samo na prvim listovima tek nikle biljke radi se vjerojatno
o prirodnoj varijaciji/oporavku (npr. zbog sjemena lošije kvalitete) pa nije potrebno reagirati.
Izrazito meki listovi, počinju venuti, žuti ili blijede prema svijetlo zelenom ili svijetlo žutom
Obično se radi o prevlažnom tlu (no uzrok mogu biti i mrtvačke mušice - naročito ako je biljka u zatvorenom) pa korijenje ne može disati. Donji dio stabljike može u tom slučaju
pocrniti, a mogu se pojaviti i crne pjege i kvrge na listovima. Plodovi pucaju zbog viška vode. Treba prestati zalijevati dok se ne posuši tlo a onda prorijediti zalijevanje (zalijevati samo ako
je otprilike prvih 5 cm tla suho).
Biljke se mogu uzgajati i u vodi. U tom slučaju će biljka razvijati sitno korijenje (dlačice) prilagođeno za apsorpciju kisika iz vode. No u tom slučaju vodu je potrebno povremeno mijenjati, ili
osigurati regeneraciju kisika. Biljke koje rastu u tlu pak razvijaju deblje i jače korijenje prilagođeno za uzimanje kisika iz pora tla (zato je važno u tlu imati gliste, krtice i slične životinje
koje stvaraju tunele i pore, te tako, osim što rahle, i prozračuju tlo).
Ako biljke uzgajate u vodi pa presađujete u tlo (npr. reznice), imajte na umu da će se biljka to teže prilagoditi tlu što duže se je razvijala u vodi.
Ukoliko se očekuje dulje zadržavanje vode biljku je najbolje presaditi.
Nepravilno žutilo (npr. samo na rubovima listova, između vena, žute pjege itd.), ponekad uz deformaciju listova
Obično se radi o nedostatku minerala ili nametnicima. Ako nema vidljivih nametnika, vjerojatno se radi o nedostatku minerala pa biljku treba pognojiti ili presaditi da bi se rješio problem.
Nedostatak dušika će prouzročiti manjak proteina a tako i klorofila pa će krajevi listova početi blijedjeti ili žutjeti. Uzrok problema može biti nepovoljna koncentracija vodikovih
iona (pH) u tlu. Čak i da se radi o mahunarkama (koje fiksiraju dušik) i da je dovoljno dušika osigurano gnojivom, on se zbog prekiselog tla neće moći iskoristiti jer se kiselošću smanjuje
aktivnost mikroorganizama koji amonij/amonijak prevode u nitrite i nitrate (a slično vrijedi i za organski dušik).
Ukoliko se žutilo pojavi inicijalno na mladim listovima pa se s vremenom širi dalje radi se vjerojatno o nedostatku nekog od imobilnih nutrijenata (kalcij, sumpor, željezo, bor, bakar, mangan, cink).
Problem može biti pH tla. U slučaju nedostatka imobilnih nutrijenata, ako je pH tla nizak, radi se vjerojatno o nedostatku kalcija, a ako je visok, radi se vjerojatno o nedostatku
željeza i/ili cinka te mangana (vidi poglavlje Tlo: pH tla, Fig. \fig6).
Nedostatak kalcija se može lako popraviti korištenjem ljusaka od jaja i kiseline (npr. octene):
- zdrobite očišćene ljuske od jaja na manje komadiće,
- polako dodavajte ljuske u posudu sa octom - jednu po jednu, nakon čega bi se trebali pojaviti mjehurići (indikator procesa razgradnje kalcijevog karbonata kojim se dobivaju ioni
kalcija, voda, te se ispušta ugljik-dioksid),
- proces je gotov kada prestanu izlaziti mjehurići (ako na dnu ostane nerazgrađenih ljusaka, možete izdvojiti gotovu soluciju pa ponoviti postupak s novom mješavinom octa i
nerazgrađenih ljusaka kako bi dobili još solucije otopljenog kalcija).
Ako se koristi sumporna ili octena kiselina, od kalcija će se formirati soli (kalcijevi sulfati/acetati) koji su netopivi u vodi pa će formirati sloj na vrhu koji onda može inhibirati daljnje
reakcije, no taj problem se može riješiti ili ublažiti miješanjem.
Ako se planira duže skladištenje dobro bi bilo sterilizirati ljuske prije izrade solucije (možda neće biti potrebno ako su ljuske od kuhanih jaja te ne sadrže nečistoće). Umjesto ljusaka može se
koristiti pepeo drveta koji također sadrži znatne količine kalcijevog karbonata (7 - 33%), pri čemu je preporučljivo koristiti pepeo koji nije bio izložen atmosferskim uvjetima jer je onaj izložen
kiši manje potentan, s manje nutrijenata.
Dobivenu soluciju skladištiti na hladnom i tamnom mjestu, može i na sobnoj temperaturi.
Koristi se razrijeđena s [nekloriranom] vodom u omjeru 1:500 do 1:1000, ovisno o potrebi. Možete tretirati biljku prvo rjeđom solucijom, pričekati par dana pa onda jačom ako su problemi i dalje
prisutni. Biljka može apsorbirati nutrijente poput kalcija folijarno (preko listova) no apsorpcija putem korijenja rezultira većom mobilnošću pa ako tretirate biljke ovakvim solucijama najbolje
je kombinirati zalijevanje i špricanje, ili se ograničiti na zalijevanje. Uočite da dodavanje kalcija u obliku iona (Ca+2) neće povećati pH tla. Hidroksidi (OH-), oksidi (O-2) i karbonatni (CO3-2) ioni (npr. u kalcijevom
karbonatu) su potrebni za neutralizaciju iona vodika (H+), odnosno podizanje pH vrijednosti. Ova solucija bi trebala zapravo biti kisela pa bi u većim količinama
mogla i smanjiti pH prosječnog tla, iako dodavanje kalcija u obliku soli (sulfati/acetati) inače može rezultirati povećanjem pH.
Žutilo po cijeloj biljci, ponekad uz otpadanje listova
Obično se radi o blijeđoj ili bjelkasto žutoj boji. Vrlo vjerojatno problem temperature - biljci je prehladno ili prevruće, no može biti i problem s nutrijentima. Ukoliko je očito da temperatura
nije problem a tlo je u dobrom stanju bilo bi dobro pognojiti (ili presaditi, ukoliko se radi o neodgovarajućem pH tla koji inhibira apsorpciju nutrijenata).
Cijela biljka polu-žuti, bez otpadanja listova
Ili korijenje nema mjesta za širenje ili se radi o ranom stadiju simptoma nedostatka gnojiva. Presaditi ili dodati gnojivo.
Samo stariji listovi žute i otpadaju
Ne treba se uzrujavati, radi se o prirodnom odbacivanju listova. Kako se biljka razvija i stari može početi odbacivati starije listove.
Ljubičasti listovi
Ljubičasti listovi obično signaliziraju nedostatak fosfora. Znaju se pojaviti na biljkama koje troše fosfor u velikim količinama (npr. kukuruz), počevši od donjih listova. No, to ne znači da
fosfora nema u tlu, samo da nije dostupan biljci. Razlozi za to mogu biti: suša, duže zasićenje vodom (loša drenaža), ekstremne temperature (naročito hladnije), nepovoljan pH - odnosno smanjena
aktivnost mikroba, ili nedostatak mikroba (bakterija/gljiva). Velik intenzitet zračenja (naročito ultraljubičastog) također može inducirati ljubičastu koloraciju.
Potamnjeni i uvenuli listovi
Biljke osjetljive na mraz, poput graha, oštećene nakon zahlađenja, naglo će promijeniti boju listova u tamniju zelenu i pomalo smeđu, te će pokazivati znakove uvenuća. S vremenom se i stabljika
deformira te poprima crnu boju a listovi postaju sve više smeđi te lomljivi. Ako je biljka samo djelomično oštećena, moguće je i preživljavanje. Veća oštećenja su vjerojatnija ako se radi o
naglom i/ili dužem zahlađenju.
Deformirani plodovi
Deformirani plodovi mogu biti rezultat genetike i/ili stresa. Ako nisu svi plodovi na biljci deformirani uzrok sasvim sigurno nije genetika nego stres. Uzrok stresa mogu biti štetnici (poput
smrdljivog martina) ali i neravnoteža nutrijenata. U potonjem slučaju se često na mjestu deformacije (obično se radi o udubljenju) pojavljuje i tamniji dio, koji može izgledati kao trulež no može
biti i zadebljan, odnosno odrvenjen. Obično se radi o lokaliziranom manjku kalcija, ponekad kombinirano sa manjkom bora, a najčešći uzroci su suša, neujednačeno zalijevanje, prekiselo ili
prealkalno tlo. No apsorpcija kalcija može biti suzbijena i viškom kalija, magnezija ili dušika.
Ostali simptomi
Od ostalih simptoma, česta pojava su tamne točkice koje mogu i ne moraju biti okružene žutilom, a obično se radi o bakterijskim ili gljivičnim infekcijama. Smeđi listovi mogu biti
rezultat paleži uslijed prevelike koncentracije gnojiva.
Biljka upija i transportira vodu putem osmoze - proces u kojem voda teče iz područja manje koncentracije otopljene tvari (ioni, šećeri, aminokiseline, proteini, ...) u područje veće koncentracije
otopljene tvari. Biljka održava visoku koncentraciju tvari u vanjskom dijelu korijena, dok je koncentracija van korijena obično niža, što rezultira upijanjem vode. Dodavanjem gnojiva povećava se
koncentracija nutrijenata, naročito negativnih iona poput dušika (koji se ne vežu za glinu). Ako koncentracija postane veća od koncentracije unutar korijena, biljka će, umjesto da upija vodu, početi
ispuštati vodu van, čime se izgladnjuje. Palež biljke nije, dakle, rezultat trovanja - kako se uvriježeno misli (iako je i trovanje nutrijentima moguće, npr. u slučaju preniskog pH može doći do
prevelike koncentracije aluminija i mangana što postaje toksično za biljku), već rezultat isušivanja/izgladnjivanja induciranog prevelikom koncentracijom hranjiva.
Dobro je i znati da biljka ne uzima nutrijente na isti način kao što upija vodu. Ako znamo da se obično radi o ionima, jasno je da će oni teško ići iz područja manje koncentracije oko korijena u
područje veće koncentracije unutar korijena. Biljka taj problem rješava aktivnim transportom. To je mehanizam u kojem proteini na vanjskoj strani stanice korijena hvataju nutrijente i predaju ih
proteinima unutar stanice, gdje se onda ispuštaju u korijen. Isti mehanizam se koristi i za transport unutar biljke, između stanica. To pak znači da biljka neće i ne može apsorbirati sve i
svašta i u svakakvom molekularnom obliku. Detalji nisu potpuno poznati, pa se za neke tvari još uvijek ne zna može li ih ili ne može biljka apsorbirati.
Da bi se uspostavila što točnija dijagnoza potrebno je dobro poznavati uvjete tla i atmosfere (neke bolesti su npr. vjerojatnije na većim temperaturama, a neke na manjim). Može se konzultirati literatura (npr. U-scout), no
poželjno je djelovati preventivno da bi se rizik od bolesti, a poglavito velike štete, smanjio na minimum. A tu pomaže prije svega diverzitet i kvalitetno tlo bogato hranjivom te selekcija
otpornijih fenotipa, odnosno što bolje uparivanje biljaka i okoliša u kojem rastu.
\ch_added
Zaštitne solucije
Da bi se izbjegla ili ublažila šteta od štetočina, bakterijskih i gljivičnih oboljenja, najbolje je djelovati preventivno. Ključno je osigurati dobru drenažu (spriječiti duže zadržavanje
vode). Što veća izloženost suncu uglavnom pomaže ali tu problem mogu stvarati ekstremne temperature. No postoje i zaštitni pripravci. Čili papričice i bijeli luk su poznati repelenti.
Bijeli luk sadrži dosta sumpora koji je prirodan fungicid a osim gljivičnih spriječava i razvoj bakterijskih i virusnih oboljenja. Sjeckanjem glavice luka na manje komade i potapanjem u vodi
na oko 24 h dobiva se izvrstan pripravak za zaštitu bilja od insekata, glodavaca i bolesti. Ako tretirate biljke ovim pripravkom, osim ako se radi o sukulentima, vjerojatno ćete
htjeti, za dodatnu zaštitu isti izmjenjivati (s razmakom od oko tjedan dana) sa tretiranjem pripravkom od mlijeka i vode u omjeru 1:10 (u što je dobro dodati i žlicu sode bikarbone) što je poznata
metoda zaštite od plamenjače. Pri korištenju ovih pripravaka najbolje je koristiti prskalice. Prska se cijela biljka pa tako i donja strana listova, najbolje ujutro ili predvečer, odnosno kada je
isparavanje slabije.
Plamenjača
Česta gljivična bolest koja tokom ljeta uzrokuje palež - svijetlozelene i žućkaste pjege (koje kasnije postaju smeđe) na listovima i truljenje plodova.
\ch_added
Domaći biljni pesticid
Odličan pesticid za kontrolu lisnih uši, grinja i većine [larvi] moljaca, može se dobiti od Jeruzalemske artičoke (u kombinaciji sa, niže opisanim, surfaktantom), ali i nekih drugih
biljaka (olijander, na primjer, daje jači efekt ali je toksičan i za ljude pa se obično izbjegava):
- Isjeckajte biljku (listove, stabljiku, korijen) na manje dijelove, stavite u finu mrežastu vrećicu te dodajte nešto za težinu (npr. kamenje, komad cigle). Vrećicu stavite u lonac i potopite
sadržaj u vodi. Na 1 kg svježeg materijala dodajte 5 l vode (ili 25 l, u slučaju suhog materijala), pri čemu je poželjno da je voda meka.
- Kuhajte oko 5 sati na umjerenoj vatri. Izvadite i ocijedite vrećicu, a preostalu soluciju iskoristite kao pesticid.
- Ako želite uskladištiti soluciju, sipajte ju još vruću u boce, dobro zatvorite i polegnite (kako bi se i područje oko čepa steriliziralo). Čuvajte na hladnom i tamnom mjestu.
- Prije aplikacije soluciju pomiješajte s vodom u omjeru 1:165 do 1:25 (3-20 l za ukupnu količinu od 500 l).
Ako uskladišteni sadržaj počne bubriti, to signalizira neuspješnu sterilizaciju i dekompoziciju materijala, čime solucija gubi efikasnost. Kada se boca otvori, soluciju treba iskoristiti u
roku 1-2 dana. Uočite da se ovakav pesticid može koristiti i kao odlično gnojivo.
Korištenje vrećice nije nužno (a u nekim slučajevima možda neće biti ni praktično), sadržaj se može potopiti i bez vrećice, ali onda treba soluciju nakon kuhanja propustiti kroz filter/cjedilo.
Umjesto navedenih biljaka mogu se koristiti i neke druge. Ako dobro proučite vaš vrt, vjerojatno ćete naći i nekakve biljke koje [nepoželjni] insekti ne diraju, a od istih onda možete napraviti
pesticid.
Surfaktanti
Špricanje solucija pripremljenih na neki od opisanih načina će pomoći, ali neće biti baš efikasno (pa će trebati češće prskati) i ravnomjerno (tako da na biljkama mogu ostati i tragovi jače
koncentracije, što nije tako poželjno). Zato se ovako pripremljene solucije obično kombiniraju sa surfaktantima, koji rješavaju te probleme. Ako biljka sama po sebi nije toksična, bez surfaktanta
praktički niti nema pesticida. Pa evo jednog recepta za
surfaktant i emulgator:
- Pripremite čisti spremnik od 110 l. Uspite točno 2.5 kg vode (mora biti meka), dodajte 3.2 kg kaustične kalijeve lužine (kalij-hidroksid), zatvorite i otopite sadržaj kotrljanjem spremnika.
- Dodajte 18 l repičinog ulja (ili nekog drugog biljnog ulja, npr. suncokretovog), miješajte električnom bušilicom dok ne postane kao rijetka majoneza. Za to će trebati oko 10 minuta (duže
u ljeto).
- Zatvorite spremnik i ostavite da stoji 3 dana, za koje vrijeme bi se sadržaj trebao stvrdnuti poput maslaca. Ako se ne stvrdne, ili ako postoje odvojeni slojevi, promiješajte bušilicom još
jednom dok ne postane kao rijetka majoneza. Po zimi, radite to na toplom mjestu.
- Dodajte 20 l vode, koristite bušilicu kako bi poskidali komade sa zidova spremnika. Nemojte previše izmiješati ili će sadržaj postati kao bijela krema.
- Dodajte 60 l vode. Koristite čisti dugački štap i ručno dobro izmiješajte, uključujući i dno. Sadržaj će se topiti polako kroz 24 sata, nakon čega bi trebalo biti gotovo. Ako pripravljate soluciju
na hladnom mjestu, grude materijala će padati na dno i topljenje može biti sporo. Pripazite i da se koriste čisti alati.
- Skladištite u dobro zatvorenim posudama. Rok upotrebe nije ograničen.
- Soluciju mješajte s vodom u omjeru 1:165 do 1:33 (3-15 l za ukupnu količinu 500 l).
Kalijeva lužina se je kroz povijest koristila za čišćenje i izradu tekućeg sapuna, te odčepljivanje odvoda. Radi se dakle o korisnom sredstvu kojeg možete proizvesti i sami, iako će čistoća
solucije varirati:
- U veći spremnik dodajte potpuno bijeli/sivi pepeo tvrdog drveta (jasena, bukve, javora, ...) - dakle čisti pepeo, bez većih komada ugljena i nečistoća.
- Polako sipajte vruću ili kipuću meku (destiliranu) vodu u spremnik do zasićenja. Promiješajte i ostavite da odstoji nekoliko sati (do 24 sata) kako bi se otopile kalijeve soli.
- Pažljivo filtrirajte soluciju kroz finu mrežicu/tkaninu u drugi spremnik. Time dobivate grubu soluciju kalijevog hidroksida, zajedno sa drugim kalijevim solima i nečistoćama.
- Jaka solucija bi trebala imati pH iznad 13, što je nužno za saponifikaciju ulja kod pripreme surfaktanta. Jačinu možete ugrubo testirati ispuštanjem sirovog jajeta ili manjeg krumpira u
lužinu, pri čemu plutanje signalizira jaku soluciju. Drugi način je stavljanje kokošjeg pera u soluciju, koje bi se u jakoj soluciji trebalo razgraditi. Ako je solucija preslaba, koncentraciju
možete povećati dodatnim prokuhavanjem u zatvorenoj posudi, pri čemu je poželjno i dodati nešto živog vapna kako bi u soluciji dominirali hidroksidi a ne karbonati - koji su također iskoristivi
ovdje, ali su slabije lužnatosti.
Imajte na umu da će, zbog nečistoća (manje koncentracije), kod pripreme surfaktanta vjerojatno biti potrebno dodati više ovakve lužine. Također, gotova solucija bi mogla biti nešto manje stabilna i
mutnija, te sporija u emulgaciji tekućina, no i takva je sasvim upotrebljiva, barem ako se ne radi o većem (industrijskom) uzgoju.
Postoji i alternativna metoda za dobivanje ove lužine, koja
je pasivna (nije potrebno grijati vodu), pa tako možda i bolja:
- Izbušite rupe na sredini dna drvene bačve.
- Napunite dno čistim kamenjem i kamenčićima u sloju 2.5 - 5 cm visine, pokrijte sa slojem suhe slame od bar 8 cm.
- Dodajte pepeo tvrdog drveta, tako da ostane oko 10 cm do vrha.
- Bačvu postavite na postolje, a ispod bačve stavite kantu u kojoj će se skupljati lužina koja će curiti iz bačve.
- Polako sipajte meku vodu (može biti i kišnica) u bačvu tako da se cijeli pepeo dobro navlaži, ali ne toliko da pliva u vodi.
- Nakon nekoliko sati, filtrirana solucija bi trebala polako početi curiti u kantu.
- Kada se kanta napuni, testirajte soluciju, ako je preslaba propustite ju još jednom kroz bačvu.
Imajte na umu da se radi o vrlo reaktivnim, korodivnim, solucijama koje nagrizaju organske tvari (poput kože), pa je pri rukovanju jakim lužinama poželjno koristiti zaštitnu opremu, poput
rukavica i naočala.
Prije spravljanja i upotrebe veće količine pesticida, poželjno je napraviti testiranje manjom solucijom (s istim omjerom) na manjoj površini. Miješanje surfaktanta sa opisanim biljnim pesticidom
trebalo bi proizvesti dosta pjene, i ne bi trebalo biti zgrušavanja materijala. Pošpricajte na nekoliko biljaka i provjerite rezultat nakon 2-3 dana, pa ako je rezultat zadovoljavajući napravite
veću soluciju i pošpricajte ostale biljke.
U tablici \tbl15 dani su neki preporučeni omjeri za izradu pesticida na gore opisane načine.
| štetnici | biljka/sredstvo za izradu pesticida | omjer pesticid:surfaktant:voda |
|---|
| lisne uši i grinje | Jeruzalemska artičoka, ili gingko | 1:1:98 |
| moljci (larve) | Jeruzalemska artičoka | 15:8:477 |
| skakavci, cvrčci, larve noćnih leptira/moljaca | gingko, ili paprat | 3:2:95 |
| stjenice, tripice, usjevna sovica (Agrotis segetum), voćne mušice, lukova muha, komarci, skakavci, .. | olijander | 3:2:95 |
| puževi | kaustična natrijeva lužina (natrij-hidroksid) | 1:2:330 |
Table \tbl15: Preporučeni sastojci i omjeri za izradu pesticida
Ovdje je moguće i kombinirati različite sastojke za univerzalna rješenja. A dobro je znati i da korištenjem pištolja za pjenu, kakvi se koriste za pranje automobila, ove solucije mogu postati
znatno efikasnije, pa se tako korištenjem najslabijeg pesticida navedenog u tablici (na bazi Jeruzalemske artičoke) mogu tretirati i smrdljive stjenice, moljci, muhe i sl. (za koje je inače
solucija preslaba).
Toksični organski insekticidi
Neke biljke su toksične za insekte pa se mogu iskoristiti kao insekticidi. Toksičnost ovdje obično nije selektivna pa mogu nastradati i poželjni insekti, a, ovisno o slučaju i primjeni, opasnost
može postojati i za ljude. Priprema insekticida od takvih biljaka obično isključuje kuhanje jer ono može razgraditi toksične sastojke. Biljka se jednostavno isjecka na manje komade i potopi u
vodi na oko 24 sata, pri čemu je soluciju poželjno poklopiti poroznim materijalom (tako da postoji cirkulacija zraka). Iscijeđena solucija se tada koristi kao insekticid. Nedostatak ovakvih
solucija je što se moraju brzo iskoristiti te češće aplicirati jer brzo dolazi do razgradnje organske materije, no efikasnost se može povećati dodavanjem surfaktanta (poput tekućeg sapuna, koji
služi i kao emulgator, 1 čajna žlica po litri solucije). A pri tome se efikasnost surfaktanta može još pojačati dodavanjem biljnog ulja (1-2 čajne žlice po litri solucije).
Prije aplikacije, solucija se može uskladištiti u zatvorenom spremniku u hladnjaku do tjedan dana.
Jedna od biljaka koja je toksična za mnoge insekte je paprat. Paprat je i izvrstan malč, pa se ostatak nakon izrade solucije može i iskoristiti kao takav. Ako tjera insekte (a neki tvrde da tjera
čak i puževe) tjerat će ih i u obliku malča, barem svježijeg. Osim toga, neke vrste paprati ispuštaju kemikalije koje inhibiraju klijanje i razvoj drugih biljaka a to vrijedi i za svježi malč od
takve paprati, što dodatno pomaže protiv korova. Jedna od takvih vrsta je i orlovska bujad (Pteridium aquilinum), rasprostranjena i u našim krajevima. Paprat je toksična i za ljude pa
soluciju od paprati nije preporučljivo koristiti na zrelijim jestivim plodovima, naročito ako se ne peru poslije berbe. No toksičnost paprati je slaba i teško da će sama biti učinkovita protiv
štetočina poput smrdljivog martina. Iz vlastitog iskustva mogu reći da je špricanje protiv stjenica u nekoj normalnoj koncentraciji beskorisno. S jačom koncentracijom (poglavito
surfaktanta) i postavljanjem solucije u zamku bi možda i pomoglo (tako da se stjenice zapravo uguše u soluciji), ali špricanje teško. Za jači efekt, soluciji se mogu dodati isjeckani bijeli luk i
ljute chili papričice (više kapsaicina = jači efekt). Treba samo paziti da se ne pretjera s koncentracijom jer se mogu spaliti i osjetljivi dijelovi biljke. Ja pak jače solucije nisam probao, jer
čak i ako bi pomoglo, ne vidim to kao najbolje rješenje.
Biljke poput paprati su možda nekad i odvraćale/trovale štetočine, no s razvojem i upotrebom insekticida i insekti razvijaju otpornost. No zapitajte se zašto na biljkama koje sadite šteta od
štetočina može biti velika dok na okolnom divljem bilju ne postoji ili je neznatna. Primarni razlog je to što štetočine jednostavno privlače slabije biljke (dio prirodne selekcije) i biljke
pod stresom. Po mom iskustvu, dobro razvijene i zdrave biljke koje rastu u kvalitetnom tlu s razvijenim biomom i mikrobiomom štetočine zaobilaze, naročito ako postoje manje otporne biljke u
blizini. Tako je i primaran razlog zašto insekti ne diraju paprat općenito velika otpornost (uočite da paprat za rast i razvoj i zahtijeva vlažno kvalitetno tlo), a ne toksičnost (čija jačina
ovisi o kvaliteti tla).
Bolje rješenje za štetočine od paprati i sličnog bilja (a možda i općenito insekticida) može biti namjerno zanemarivanje određenih biljaka. Većinu biljaka posadite u kvalitetno tlo a
manji dio u obližnje tlo lošije kvalitete. Ili, ako biljke pokažu znakove manjka nutrijenata, nemojte ih sve pognojiti, neke ostavite kao mamac za štetočine. Pri tome je ključno da su i biljke
mamci dovoljno razvijene (nemojte ih baš saditi u zbijeno glineno tlo, na primjer). Na taj način će mamci efikasno privući štetnike, a vjerojatno ćete imati nešto i za ubrati sa takvih biljaka jer
šteta je rijetko 100%.
\ch_added
Ostale solucije, eko-deterdžent
Tekući sapuni i deterdženti su obavezni sastojci efikasnih insekticida a mogu se koristiti i za druge svrhe pa recepti za domaća i ekološka rješenja nisu na odmet. Evo jednog recepta
za eko-deterdžent:
- sitno isjeckati 9 listova divljeg bršljana (Hedera helix),
- preliti sa 250 ml kipuće vode, poklopiti i ostaviti da odstoji bar 1 h, ili, još bolje, krčkati oko 15-30 minuta u vodi na laganoj vatri (85-95 °C), pa ostaviti preko noći,
- procijediti.
Osim što sadržava saponine, bršljan ima i antimikrobna svojstva. Dobiveni deterdžent se može iskoristiti za pranje rublja, ali i za suzbijanje smdrljivog martina - u obliku ove solucije:
- u 250 ml eko-deterdženta dodati 150 ml jabučnog octa,
- dodati 500 ml vode.
Nakon pojave stjenice, preporučljivo je svakodnevno prskanje (najbolje direktno po stjenicama). Neki preporučuju i da se nakon tretmana po danu biljke dodatno prskaju običnom vodom po noći kako bi
se isprali tragovi stjenica (jer mogu privući druge stjenice). U svakom slučaju, kod korištenja insekticida treba izbjegavati prskanje cvjetova (kako se ne bi naštetilo oprašivačima). Također, ocat
može spaliti listove pa ne valja previše povećavati koncentraciju od one navedene.
Solucija se može držati u hladnjaku do tjedan dana.
Ovdje naravno govorimo o bršljanu koji se može naći u našim krajevima. Postoji i otrovni bršljan (eng. poison ivy, ili Toxicodendron spp.) kojeg nikako nije preporučljivo
upotrebljavati u ove svrhe (radi se o jakom alergenu), no taj kod nas niti ne raste u prirodi (raste u Americi i Aziji).
Kod našeg bršljana potencijalnu opasnost predstavljaju toksične bobice. Bobice također sadrže saponine i potentnije su od lišća pa se i one mogu iskoristiti protiv štetočina, iako prskanje u tom
slučaju nije preporučljivo (naročito bez naknadnog ispiranja vodom). Umjesto prskanja, insekti se mogu namamiti u soluciju osjetljivim plodovima (npr. prezrelim voćem ili rajčicom) danju i/ili
postavljanjem LED svjetla iznad solucije noću.
Korov, kvaliteta tla
Iako je suzbijanje korova ponekad nužno, tokom uzgoja je poželjno da se korov ne uklanja, naročito ako ne zasjenjuje posađene biljke kojima treba puno svjetla. Osim što živi korov služi kao živi
malč, može i znatno smanjiti štetu od štetnika. Razlog nije samo to što više raličitog bilja smanjuje vjerojatnost da će posađeno bilje biti pogođeno, već i to što autohtoni štetnici preferiraju
autohtono bilje. Odličan primjer je situacija na slici \fig45.
Fig. \fig45: Selektivna prehrana štetnika (strelice pokazuju na izgriženi korov)
Na slici se vidi velika šteta na korovu (primjetite da je list korova skroz dolje desno na lijevoj slici izgrižen gotovo do kosti), no obližnji listovi Vigna graha, cikle i lubenice su
praktički netaknuti. Da na mjestu nije bilo preferiranog korova pitanje je bi li posađeno bilje tako dobro prošlo. Nikakvi insekticidi niti drugi zaštitni pripravci ovdje nisu korišteni tokom
uzgoja, no tlo je vrlo kvalitetno što također pojačava imunitet posađenog bilja. S druge strane, kvalitetno tlo može biti stresno za korov koji je naviknut za zbijenije i nutrijentima siromašnije
tlo - poput tipičnog glinenog tla kod nas. A taj stres čini korov još privlačnijim štetnicima.
Studije pokazuju da živi malč u vrtu povećava broj korisnih insekata i životinja dok često obrađivano i košeno tlo povećava broj štetnika nauštrb korisnih životinja. Veliki diverzitet
bilja uz kvalitetno i konstantno malčirano tlo mješavinom živog i mrtvog malča može dakle znatno umanjiti štetu od bolesti i štetočina, a u najboljem slučaju borbu protiv istih učiniti potpuno
nepotrebnom. Ako se pak morate ili želite boriti sami, možete probati neko od gore opisanih rješenja ili konzultirati posebnu literaturu. U tom slučaju dobro štivo je "The Ecological Farm" (od H. Atthowe), koje
detaljno opisuje štetnike i bolesti uobičajenog voća i povrća, te više i manje ekološki prihvatljive načine borbe protiv istih.
Folijarna prehrana
Biljke je najbolje hraniti preko korijena (to je i jedina mogućnost za neke elemente, npr. bor) no ako biljka tokom rasta pokaže simptome manjka određenih elemenata folijarna prehrana će najbrže
rješiti problem. Metoda je primjerena za elemente koje biljka tipično ne treba u velikim količinama, npr. cink. Rapidna reakcija je ovdje velika prednost jer ako ona izostane onda znate da problem
nije u manjku apliciranog elementa pa možete probati nešto drugo. Elementi poput cinka mogu biti ključni za otpornost biljke na bolesti - poput pepelnice, a folijarnom aplikacijom se biljka može
čak i izliječiti ako je bolest već prisutna. Folijarna prehrana može biti i jedino rješenje u slučaju da je apsorpcija elementa u tlu inhibirana (tlo bogato željezom, na primjer, može negativno
utjecati na unos cinka).
Naravno, koncentracija elemenata prije aplikacije treba biti razrijeđena vodom kako ne bi došlo do paleži.
Dodano poglavlje Simbioza putem vode: ključ održivog uzgoja.
Simbioza putem vode: ključ održivog uzgoja
Postoje 2 glavna razloga zašto određeno bilje ne raste kao samoniklo - osjetljivost na niske temperature (mraz) te osjetljivost na sušu.
Oba problema su zapravo problemi s vodom - u slučaju mraza, voda se prelaskom u led širi pa tako razara stanice biljke dok u slučaju suše neprilagođene biljke ugibaju zbog žeđi.
Neko povrće pak nije osjetljivo na mraz, npr. grašak, kelj, kupus, luk, mrkva, peršin, neke vrste rajčica (npr. Litchi), razne salate, šparoga, špinat, crna
rotkva, rotkvica, brokula, korabica. Slabiji i kratkotrajni mraz mogu podnijeti i celer, krumpir, salata, cikla, blitva, neke sorte graha te kukuruz u određenim uvjetima.
No većina ovog povrća neće preživjeti veću sušu.
Godišnja količina oborina od 400 mm može biti dostatna za uzgoj ako je pravilno raspoređena. No to kod nas nije slučaj. U Slav. Brodu, na primjer, srednja godišnja precipitacija je oko 780 mm, no
općenito nije idealno raspoređena tako da je teško izbjeći umjetno zalijevanje povrća. Gusto posađene žitarice, pak, još uvijek mogu uspijevati bez zalijevanja.
No skupljanjem kišnice i otimizacijom uzgoja i 100 mm godišnje može biti dovoljno za uzgoj.
Što se tiče pak optimalne količine padalina u kontekstu kvalitete tla (u smislu količine i diverziteta nutrijenata) ona
se, za područja umjerene klime oko 40° zemljopisne širine, kreće od 640 mm do 760 mm (preciznije, bitan je omjer precipitacije i evapotranspiracije, za kojeg nije poželjno da je veći od 1). Više od toga
vodi do više vegetacije ali i jačeg kiseljenja tla (zbog više raspada organske materije više je i ugljične kiseline), odnosno ispiranja nutrijenata poput kationa kalcija i magnezija (među
kationima počinje dominirati vodik, te u proizvodnji hrane počinju dominirati ugljikohidrati nauštrb proteina). To je i razlog zašto u kontinentalnoj Hrvatskoj prevladavaju blago kisela
tla, dominira proizvodnja žitarica i uzgoj svinja (koje se hrane tim žitaricama). Osim toga, tla u Hrvatskoj su u prosjeku i siromašna organskom materijom (prosjek je oko 2%, u
istočnoj Hrvatskoj je najviši u Brodsko-Posavskoj županiji - 2.41%) što dodatno smanjuje dostupnost nutrijenata.
Sve što je od povrća dobar dio dana izloženo suncu trebat će više ili manje zalijevati tokom sušnog perioda. Pri tome treba osigurati da voda dođe do korijena pa je poželjno više
zalijevati tlo nego samu biljku.
Iz mog iskustva, grah ne preživljava veću sušu be obzira da li se koristi malč ili je grah okružen korovom (koji preživljava sušu). A jedini grah koji je preživio sušu od mjesec dana je onaj
zasađen ispod krošnje starog hrasta. Taj grah se cijelo vrijeme razvijao bez problema (i jedini dao plodove) iako je tokom cijelog dana u sjeni, što otkriva da je za uzgoj bilja daleko
bitnija voda u tlu (i dostupnost nutrijenata) nego izloženost suncu. Temperatura jest bitna, ali manjak direktnog sunčevog zračenja i ne mora biti veliki problem, iako će veličina biljke a tako
i prinosi svakako biti manji ako biljka drugim putem ne dobije ono što dobiva fotosintezom. Grah nisam zalijevao niti jednom, ni prilikom sadnje niti kasnije, a plodovi su došli za nešto manje
od 60 dana. Inače, pak, biljke mogu imati dosta problema u sjeni. Veliki problem znaju biti insekti i puževi jer se oni više zadržavaju u zasjenjenim vlažnijim područjima.
Ranije sam primijetio već da se hrastovi dobro slažu s drvećem koje fiksira dušik (konkretno, bagremom). Inače, kod simbioze drveća, ako je jedno stablo u sjeni, stablo koje nije u sjeni će mu
pružati nutrijente. Takva simbioza bi morala biti moguća i između povrća i drveća pa bi ono što grah inače dobiva fotosintezom ovdje mogli pružati mikrobi i gljive u suradnji
s drvećem - no, oko ovoga treba eksperimentirati.
Zalijevati je najbolje rano ujutro. Zalijevanje po jakom suncu je neefikasno zbog pojačanog isparavanja a zalijevanjem uvečer dolazi do dužeg zadržavanja vode na površini čime se stimulira
trulež, plijesan ali i insekti te puževi (naročito kod jačeg malča). Tokom dana biljka može izgledati klonulo, što je normalna pojava na većim temperaturama, a ako navečer ne izgleda tako ne
treba ju zalijevati.
Kao i drveće, i povrtne biljke signaliziraju okolnom bilju (pa i određenim životinjama) kada su pod stresom. Studije pokazuju da biljke
koje inače sadimo u vrtu ispuštaju čak i određene zvukove, npr. prilikom dehidracije, lomljenja stabljike ili infekcije. Zvukovi se razlikuju ovisno o uzroku a šire se i zrakom pri čemu nisu
čak ni tihi iako ljudsko uho nije osjetljivo na njih (previsokih su frekvencija).
Ovo je svakako zanimljiva spoznaja koja bi se, između ostalog, mogla iskoristiti za efikasniju potrošnju vode prilikom uzgoja - bilo osluškivanjem ultrazvučnim mikrofonima ili promatranjem
reakcija životinja.
Najbolja voda za zalijevanje je obično kišnica, između ostalog jer ne sadrži soli. Ako biljke zalijevate vodom koja sadrži sol (a to je, na primjer, riječna voda - gdje se sol otapa sa stijena kako
voda prelazi preko njih) ta sol će se nakupljati u tlu čime se nakon prelaska optimalne koncentracije smanjuje plodnost tla (u ekstremnom slučaju formira se bijela kora na tlu te ono postaje
slana pustinja).
Svakog dana, preko 2000 hektara
uzgojnog tla na svijetu postaje neupotrebljivo upravo zbog nakupljanja soli prilikom navodnjavanja.
Ako ne koristite kišnicu za zalijevanje, svakako ne bi bilo loše provjeriti koncentraciju soli u vodi koju koristite. Što se tiče koncentracije u vodi iz vodovoda, ona može znatno varirati od
mjesta do mjesta. Dobra mjera količine minerala je TDS (od eng. Total Dissolved Solids) vrijednost koja je obično i proporcionalna salinitetu. U Slavonskom Brodu, na primjer, ta vrijednost
iznosi oko 460 mg/L (slanost iznosi 0.1, električna vodljivost 812 μS/cm), dok je u Lipiku i Pakracu tek 63 mg/L (slanost 0, električna vodljivost 111 μS/cm), a u mjestu Vrboska na
otoku Hvaru čak 1374 mg/L (slanost 1.2, električna vodljivost 2290 μS/cm). Koncentracija minerala u kišnici je obično manja od 20 mg/L no može biti i nešto veća (ovisi o zagađenju
zraka), no količina soli među tim mineralima je, osim u blizini morske obale, obično neznatna. Količina saliniteta koju biljke mogu tolerirati ovisi o vrsti, no općenito salinitet (električna
vodljivost) vode manji od 700 μS/cm ne bi trebao utjecati na prinose. Dugoročno pak, ako se sol akumulira u tlu, i s manjim koncentracijama će doći do degradacije tla.
Potrebe biljaka za vodom ovise o vrsti ali nijedna ne može bez vode a mnoge traže i puno svjetlosti. No s obzirom na klimatske promjene možda neće biti održivo biljke saditi tamo gdje su
cijeli dan na suncu jer će zahtijevati previše energije za održavanje. Općenito, ako previše morate brinuti o posađenom bilju, trebalo bi se zapitati o održivosti uzgoja. Bolje bi bilo težiti
k tome da se uzgajaju autohtone biljke a one koje to nisu prilagođavati uvjetima a ne praviti ih još osjetljivijima pretjeranom brigom.
Pretjerano zalijevanje vodi do toga da biljka korijen razvija površinski umjesto u dubinu pa će biti osjetljivija na sušu.
Inače, najveće zahtjeve za vodom imaju paprika, rajčica, kupus, celer, krastavac, dinja i lubenica, a najmanje krumpir, grašak i špinat.
Općenito, biljke čiji plodovi sadrže mnogo vode će mati veće zahtjeve za vodom, naročito u fazi cvjetanja i zametanja plodova.
Kao što je očito iz mog iskustva s grahom, ni drastično smanjena fotosinteza niti izostanak navodnjavanja ne moraju ugroziti opstanak biljke. Ključna riječ za održivi uzgoj je simbioza pa je
svakako dobro tražiti koje autohtone biljke će direktno ili indirektno pružiti potrebne nutrijente i osigurati vodu uzgajanom povrću.
Pri tome je, dugoročno, najbolje tražiti simbiozu biljaka s drvećem. Hrast se očito slaže s leguminozama (mahunarkama) a ono od povrća što se inače slaže s grahom vjerojatno bi bilo dobro
upariti s bagremom.
Uočiti da se simbiozom povrća sa listopadnim drvećem gubi ili bar smanjuje potreba za malčiranjem - drveće samo malčira tlo lišćem u jesen.
Dodano poglavlje Jesenska sadnja.
Jesenska sadnja
Većina bilja se može saditi i kasnije tokom godine, naročito ono što je otpornije na niže temperature ili ono koje brzo niče i dozrijeva.
S aspekta samoodrživosti, tako će možda biti bolje više toga od određenih kultura posaditi krajem ljeta i na jesen a manje tokom proljeća i početkom ljeta.
Glavni razlog tomu je činjenica da se tokom jeseni zalijevanje često može u potpunosti ostaviti prirodi. Tada i površinski razvoj korijena zbog viška vode nije problem jer nema ni suše.
Na jesen može biti i bolje saditi tamo gdje je razvoj korijena u dubinu ograničen budući da i višak vode može postati problem za biljku. Tu možda ne može biti velike simbioze sa drvećem no ona u
jesen nije niti potrebna (barem što se tiče zaštite od suše) a nije ni poželjna ako dolazi do kontra-efekta (tokom ljeta biljci je važnija voda od direktnog sunčevog zračenja no tokom jeseni i zime
zračenje je u deficitu pa nije poželjno da se zaklanja i ono malo što ga ima).
Tako krov kuće, na primjer, može postati idealno mjesto za jesensku sadnju a bacanje otpada povrća iz kuhinje na isti postaje ujedno i sadnja jer je vrlo vjerojatno da će nešto niknuti iz toga.
Ovdje se podrazumijeva podzemna kuća ili kuća u suterenu - kakve možda nisu česte, no
takve
kuće imaju puno prednosti i vjerujem da će se takve i graditi u budućnosti.
Nije pak loše da drveće postoji oko mjesta sadnje (krova) jer tada ne spriječava direktno zračenje a pruža uslugu malčiranja tla otpalim lišćem. To drveće će također i bogatiti tlo
ugljikom (pa i dušikom ako se radi o bagremu) jer nešto od sjemena drveća će završiti na krovu i iz toga će izrasti biljka koja vjerojatno neće duže potrajati i izrasti puno u visinu tako da je
učinak na povrće vjerojatno više pozitivan nego negativan.
Sadnja na krovu ima još jednu prednost a to je nešto povećana temperatura tla ukoliko se prostor ispod grije tokom zime. To tlo se može čak i dodatno grijati propuštanjem struje kroz armaturu (uz
spajanje dodatnog serijskog otpora u strujni krug - npr. svjetiljke) čime bi možda mogli osigurati i da neke biljke preživljavaju kao samonikle. No takvo grijanje vjerojatno neće biti isplativo
ukoliko se ne radi o višku lokalno proizvedene energije, ili, ako krov nije zatvoren kao staklenik.
Ipak, ako je krov potpuno ravan ili je sloj zemlje premali, i na njemu može doći do zadržavanja vode te truleži korijena (što se iznad tla primijeti po uvijenim i strunutim listovima) pa će za
neke biljke biti potrebno osigurati veći sloj zemlje. U svakom slučaju, ako je krov ravan, dobro je da debljina sloja zemlje varira pa da se stvori nagib sličan klasičnom krovu i/ili da isti bude
prošaran brdašcima poput onih u Hügelkultur metodi uzgoja.
\ch_added
U kontekstu samoodrživosti
Jako rijetki su oni koji preživljavaju isključivo na onome što sami uzgoje. Mnogi čak tvrde da je tako nešto teško ili nemoguće. No moguće jest a uz to i ne mora biti nimalo teško, samo treba
pažljivo odabrati što i kada saditi. Bliže polovima veganstvo je za čovjeka praktički nemoguće odnosno neodrživo u odnosu na prehranu mesom, no u područjima umjerene klime moguće je živjeti
samoodrživo i bez mesa. Dokaz tomu su i nedavno objavljene studije koje
analiziraju samoodrživi život na jednoj mediteranskoj farmi, gdje su godišnje potrebe muškarca od 70 kg zadovoljene uzgojem na površini od 740 m2 (uz napomenu - da je voda dostupna
tokom cijele godine potrebe bi se mogle zadovoljiti i s duplo manjom površinom), a briga o uzgoju se svodi na 1 dan mjesečno u prosjeku.
U ovom slučaju pak, ne radi se o potpuno zatvorenom sustavu - nešto od potrepština (npr. kompost za povrće) se kupuje van farme, no sve što se konzumira od hrane proizvodi se lokalno.
Da bi mogli preživjeti isključivo na bilju, ključno je uzgojiti žitarice (izvor ugljikohidrata) i mahunarke (izvor proteina), te proizvesti ulje. Da bi sve to bilo samoodrživo treba težiti
korištenju lokalnih kultura te onih koje uspijevaju u vrijeme kada ima najviše padalina. U našem slučaju, kako ljeta postaju suša a zime vlažnije, dobra žitarica za uzgoj je ozima pšenica a
dobra mahunarka bob (Vicia faba), koja se može saditi i zimi (može podnijeti temperature do -6 °C) iako se tada sadi uglavnom u priobalju. Dodatna prednost ozimih kultura je i veća
otpornost na štetnike (odnosno manja aktivnost istih). U spomenutoj farmi se za dobivanje ulja koriste masline (9 stabala), a one uspijevaju i u našim krajevima, pa čak i u kontinentalnom dijelu
iako u Slavoniji nije još uobičajena. Naravno, postoje alternative za dobivanje ulja, no prednost masline je što se radi o stablu, te kao takvo ne zahtijeva pretjerano održavanje a i neće zauzeti
puno mjesta jer se žitarice mogu saditi gotovo do samog stabla. Zapravo, u kontekstu klimatskih promjena i samoodrživosti, poželjno je što više se oslanjati na stabla u uzgoju. Čak se i klasična
salata može sasvim uspješno zamijeniti mladim lišćem određenog drveća, koje je osim za salatu obično odlično i za čaj. U tu svrhu može se, na primjer, posaditi bijeli dud, lipa (najbolje su vrste
s manjim listovima), kineski mahagonij (Toona sinensis, okus sličan luku), goji grmlje (Lycium spp.) ili vinova loza. Odličan izbor je i
chaya ili "drvo špinata" (Cnidoscolus aconitifolius) čiji listovi se koriste kuhani a sadrže znatno više nutrijenata od običnog špinata, a i urod je obično veći od uobičajenog
povrća. Ova pak vrsta je osjetljiva na hladnoću, no postoji i azijska verzija špinata - golema loboda (Chenopodium giganteum), koja je otpornija a koja raste i kod
nas. I uobičajenija, samonikla bijela loboda ili divlji špinat (Chenopodium album, bogata kalcijem) će svakako poslužiti, iako se radi o manjem raslinju.
\ch_added
Biljke otporne na sušu
Održivost strogo ovisi o vodi pa je svakako poželjno saditi biljke koje su otpornije na sušu, a naročito one koje uopće ne treba zalijevati. Biljke otporne na sušu prikazane su u tablici \tbl16.
| vrsta | karakteristike |
|---|
| sirak (Sorghum spp.) | duboko (ide i do ~2.3 m) i rašireno korijenje (do ~1.5 m), efikasna potrošnja vode (C4 tip fotosinteze), tokom suše preusmjerava energiju na rast korijena |
| proso (Panicum spp., Pennisetum spp., naročito Pennisetum glaucum) | duboko (do ~1.8 m) i
rašireno korijenje, efikasna potrošnja vode (C4 tip fotosinteze), fotosintetizira i na ekstremnim temperaturama (efikasnost
se počinje smanjivati tek iznad 42 °C u slučaju Pennisetum glaucum) |
| slanutak (Cicer arietinum) | mahunarka, duboki korijen (do ~2 m), za rast
i razvoj zahtijeva znatno manje vode od mnogih drugih mahunarki (poput graha i graška), relativno mali listovi smanjuju gubitak vode |
| grah Vigna unguiculata, Vigna aconitifolia | dubok i raširen korijen, manji listovi, zahtijeva manje vode od običnog graha |
| manioka/kasava (Manihot esculenta) | duboki korijen (do ~2.6 m), gomoljasto
korijenje skladišti škrob i vodu, usporen metabolizam tokom suše, odbacuje listove tokom veće suše što smanjuje gubitak vode (rast se nastavlja s porastom vlage) |
| dioskoreja (Dioscorea spp.) | duboki korijen (do ~2 m), veliki gomolji skladište škrob i vodu, nešto slabija otpornost od manioke, neke sorte su otpornije od drugih |
| batat (Ipomoea batatas) | duboki korijen (do ~1.3 m), pohranjuje
rezerve vode i nutrijenata u skladišnom korijenju, snažno razvijena nadzemna vegetacija smanjuje evaporaciju zasjenjivanjem tla, nešto slabija otpornost od dioskoreje |
| okra/bamija (Abelmoschus esculentus) | duboki korijen (do ~1.4 m), deblji i pomalo dlakavi listovi smanjuju gubitak vode |
| cikla (Beta vulgaris var. cicla) | umjerena otpornost, duboki korijen (do ~2.1 m), deblji masni listovi pomažu zadržavanju vode |
| štir (Amaranthus spp.) | duboki korijen (do ~2 m), efikasna potrošnja vode (C4 fotosinteza), male puči (stome) te ponešto masniji površinski sloj smanjuju gubitak vode |
Table \tbl16: Biljke otporne na sušu
Osim ovih, neke vrste rajčice su dosta otporne na sušu (obično one s manjim plodovima), kao i patlidžani, a i tikve/tikvice su prilično otporne. Umjereno otporan je i kukuruz (korijen ide
do ~1.5 m dubine), a veću otpornost od njega ima suncokret (korijen mu može ići i do ~3 m dubine). Otpornost je svakako uvjetna, pa čak i za biljke navedene u tablici vrijedi slijedeće:
- navedene maksimalne vrijednosti za dubinu i raširenost korijenja treba shvatiti kao srednje ili tipične maksimalne vrijednosti, jer dubina i raširenost korijenja znatno ovise o uvjetima (tako lateralno
korijenje sirka može dosegnuti i preko 10 m u sušnim uvjetima u povoljnom tlu), ali i o sorti u određenoj mjeri,
- sve ove biljke i dalje zahtijevaju vlagu u tlu, razlika je u tome što su sposobne preživjeti dugotrajne suše bez zalijevanja, pod uvjetom naravno da su posađene u kvalitetno tlo (sve ove
biljke od suše u velikoj mjeri spašava duboko i vrlo rašireno korijenje pa sigurno neće preživjeti sušu ako je prodiranje korijena u dubinu otežano),
- otpornost na sušu uglavnom vrijedi za razvijene biljke, suša u fazi klijanja i ranog razvoja će negativno utjecati na razvoj pa tako i preživljavanje biljke može biti ugroženo,
- iako sposobnost preživljavanja suše osigurava urod, on će uz suboptimalnu količinu vlage biti i manji.
Dodatak u poglavlju Vitamin B12.
Dodano poglavlje Vitamin B12.
Vitamin B12, taurin i omega-3
Ja općenito dijelim ljude na polarizirane i neutralne. Razlika među njima nije samo mentalne
prirode, nego i fizičke i fiziološke. Smatram tako i da neutralni (u koje i sebe ubrajam) evoluiraju prema vrsti biljojeda. Neki od nas možda već sada u organizmu imaju mehanizme kojima se mogu
iskoristiti B12 kojeg mikrobi sintetiziraju u tijelu (inače se on ne može iskoristiti jer se proizvodi u debelom crijevu, nizvodno od tankog crijeva - gdje se u glavnini apsorbiraju
nutrijenti).
No, čak i da je zaista tako, za sada još uvijek dio B12 mora doći iz hrane pa ako se hranimo isključivo biljem, moramo taj vitamin nekako nadoknaditi jer ga u bilju koje je tipično
u prehrani obično nema u dovoljnim količinama. To nije tako teško, može se postići uzimanjem dodataka ishrani ali i energetskim napicima, na primjer. Danas neki od najjeftinijih energetskih napitaka
sadržavaju 2.0 μg vitamina B12 što zadovoljava prosječne dnevne potrebe čovjeka za tim vitaminom (dnevna preporučena vrijednost je pak 2.4 μg da se zadovolje i oni s natprosječnim
potrebama). Dakle, ako pijete kavu na dnevnoj bazi, zamjenom kave ovakvim napitkom biste vrlo vjerojatno zadovoljili svoje dnevne potrebe za ovim vitaminom.
Vjerujem da su zahtjevi neutralnih ljudi redovito nešto manji od 2.0 μg, no za sada ne postoje istraživanja koja bi to potvrdila.
U svakom slučaju, nije dobro pretjerivati u ničemu pa ni u energetskim napicima, iako se B
12, za razliku od ostalih vitamina, zapravo
akumulira
u tijelu (u jetri) u znatnim količinama i odatle koristi po potrebi.
Tako, ako prestanete konzumirati B
12, obično treba 3-5 godina da se potroši onaj akumuliran u jetri i primijete problemi.
Utjecaj onoga što se unosi u tijelo na organizam, pa tako i energetskog napitka, uvelike ovisi o metabolizmu, a isti se u određenoj mjeri i mijenja kroz život (prilikom jačih fizioloških
transformacija, a koje se događaju u prosjeku svakih ~8 godina).
Po mom iskustvu, industrijski energetski napici primjetno poboljšavaju kognitivne sposobnosti no imaju i negativne učinke:
- ako inače imate problema sa spavanjem nakon 2 popijene kave imat ćete ih i s ovim napicima (a to je i jedan od razloga zašto se je najbolje ograničiti na 1 napitak i to prije podne),
- pri fizičkom radu se zna javiti osjećaj slabine (manjak snage),
- ako se isti dan konzumira i alkohol može se javiti čudan osjećaj drugačijeg doživljavanja od strane drugih (ovaj pak osjećaj je u mom slučaju nestao nakon jedne od fizioloških transformacija).
Negativni učinci se u glavnini vjerojatno mogu pripisati pretjeranoj količini taurina. Zanimljivo je da taurin (kojeg ima dosta u mesu) inače pozitivno utječe na funkciju mišićnog tkiva no u
energetskim napicima ga bude bar 3 puta više nego što se dobije dnevno kod uobičajene prehrane mesom. Zbog toga je bolje ne konzumirati meso ako se konzumiraju takvi napici.
- povećavaju otpornost biljaka na bolesti i štetnike (gljive, na
primjer, zamkama od hifa hvataju nematode - sprečavajući ih tako da prodiru u korijenje biljaka, te proizvode vitamine i antibiotike),
- osiguravaju vodu tokom suše ali i pomažu biljkama da lakše podnose višak vode (mreže hifa djeluju poput spužve - povećavajući volumen vode koji tlo može apsorbirati, no mogu i dohvatiti teško dostupnu vodu u mikroskopskim količinama),
- ublažavaju posljedice povećane koncentracije soli i teških metala (reguliraju pH),
- sprečavaju eroziju tla (između ostalog, proizvodnjom glomalina - superljepila za čestice tla) i smanjuju ispiranje hranjiva (čak do 50%),
- povećavaju poroznost tla, čime omogućuju i njegovu aeraciju,
- mnoge vrste proizvode glikoproteine koji sprečavaju kristalizaciju vode u led čime štite i tlo od smrzavanja,
- u fazi aktivnog rasta micelija, dekompozicijom organskog materijala, povećavaju temperaturu tla,
- znatno povećavaju koncentraciju ugljikovih spojeva u tlu, osiguravajući hranu za zajednice bakterija, insekata i drugih životinja.
Dobro je tako osigurati povoljne uvjete za razvoj gljiva u sadnom tlu. Dobar malč svakako ima pozitivan utjecaj, dok visoke koncentracije soli, fosfora i dušika/nitrata negativno djeluju na
razvoj gljiva (pa tako i aplikacija kemijskih gnojiva). Dakle, biljke iz konvencionalnog uzgoja, razmažene velikim količinama gotovog gnojiva i odviknute od simbioze, ovisno o slučaju, možda
neće lako stupati u mikorizne odnose.
No nisu samo mikorizne gljive korisne za biljke, i saprofiti mogu pomoći. Gljive koje razgrađuju drvenu masu proizvode veće količine oksalne kiseline, što može imati sekundarni efekt u vidu oslobađanja
fosfora iz tla. Budući da je u soluciji tla koncentracija fosfatnih iona inače 100-1000 puta manja nego koncentracija drugih esencijalnih elemenata (kao što su N, K, Ca, Mg), nije loše da sadne
gredice sadrže komade drveta, naročito u nešto dubljem sloju tla.
Mikorizne mreže
Postoje dvije osnovne vrste mikoriznih mreža koje u tlu postoje neovisno jedna o drugoj (iako se u određenim uvjetima mogu efektivno povezati preko korijenja biljaka). To su:
- ektomikorize (hife ne penetriraju duboko u korijenje - ne ulaze u stanice korteksa nego tvore mrežu oko njih),
- endomikorize (hife penetriraju dublje - u stanice korteksa biljke).
Od endomikoriza najzastupljenije su arbuskularne mikorize, prisutne u 80% biljnih vrsta (uključujući i usjeve) - ne pokazuju značajnu izbirljivost, kada se radi o vrsti.
Ektomikorize se uobičajeno asociraju sa drvećem, gdje korijenje može biti u potpunosti omotano gljivičnim tkivom koje može biti i preko 100 µm debelo (vidljivo golim okom, u suprotnosti sa
arbuskularnim mikorizama kod kojih nema omotača a hife su obično debljine od 2 - 20 µm). Ektomikorizne gljive su pretežito iz podjele Basidiomycota i uključuju uobičajene šumske vrste
gljiva: Amanita (pupavke), Boletus (vrganji), Lactarius (rujnice), Rhizopogon/Tuber (tartufi), Tricholoma, itd.
Ektomikorize mogu biti izrazito specifične (npr. Boletus elegans ili prstenjak, i ariš) i nespecifične (npr. Amanita muscaria ili muhara se veže uz 20 ili više vrsta drveća).
Da bi se vidjele arbuskularne hife nije potrebno veliko povećanje, npr. 30x biološki mikroskop će biti dovoljan. Tanko korijenje biljke se natopi solucijom kalijevog hidroksida da se očisti od
tanina, zatim se ispere i stavi u soluciju tinte. Tinta će obojati u plavo dijelove gljiva (hife, arbuskule - razgranate strukture u stanicama korijena, vezikule - vrećaste strukture u stanicama
korijena, te spore).
Arbuskularne spore je pak moguće vidjeti i bez mikroskopa, uz pomoć ručnog povećala, budući da su relativno velike (mogu narasti i do 500 µm) i sferičnog su oblika.
Za razliku od ektomikoriznih gljiva, arbuskularne (odnosno, endomikorizne gljive generalno) u svrhu reprodukcije ne proizvode nadzemne plodove (ono što inače konzumiramo u prehrani) nego se
općenito razmnožavaju aseksualno, formirajući spore u obliku propagula koje šire unutar tla. Inače, gljive nemaju binarni spol (muško/žensko), neke vrste imaju desetke tisuća seksualno
kompatibilnih spolova. Seksualna kompatibilnost je bitna za produkciju spora kod ektomikoriznih gljiva, no miceliji mnogih gljiva mogu se spojiti sa drugim mrežama čak i ako nisu
seksualno kompatibilne, dovoljno je da su genetski dovoljno slične.
Tablica \tbl10 prikazuje neke vrste biljaka i vrste mikoriza s kojom se uobičajeno asociraju.
| Vrsta mikorize | Vrste biljaka |
|---|
| ektomikoriza | bijela breza, duglazija, joha, jela, bor, smreka, ariš, hrast, bukva, topola, vrba, lijeska, kesten, Carya (rod oraha) |
| arbuskularna endomikoriza | cedar, tisa, paprat, trava, javor, bagrem, Juglans (rod oraha), povrće, voće, kleka (borovica) |
| ostali tipovi endomikorize | borovnica, brusnica, orhideja, rododendron |
| - | Amaranthaceae (štirovke, npr. špinat), Chenopodiaceae (lobode), Brassicaceae (krstašice, npr. kelj, kupus, brokula), Cyperaceae (šiljevi, npr. šaš) |
Table \tbl10: Asocijacija mikoriza i biljaka
Premda se dvije glavne vrste mikoriza tipično vežu uz različite biljke, pokazalo se da priroda
nije tako izbirljiva. Većina drveća tako stupa i u arbuskularne mikorize u određenoj fazi razvoja i/ili određenim uvjetima. Pri tome su neke vrste manje sklone arbuskularnim mikorizama (npr. hrast kitnjak) a
neke više (npr. bijeli jasen). No mladice drveća su, bez obzira na vrstu, barem povremeno kolonizirane arbuskularnim mikoriznim gljivama. A to znači da je moguća i simbioza drveća sa usjevima.
Ektomikorizne asocijacije koštaju
puno ugljika pa drveće možda preferira arbuskularne mikorize kada prioritizira rast (mladice drveća često i ne proizvode puno ugljika jer su često u sjeni) i kada nutrijenti nisu ograničeni.
S druge strane, biljke koje se inače asociraju sa arbuskularnom mikorizom mogu dobiti novi izvor organskog dušika i fosfora (koji se akumulira u starijem tlu) kada su kolonizirane ektomikoriznim
gljivama, no to dolazi sa većim utroškom ugljika s njihove strane. Hife ektomikoriznih gljiva imaju daleko veći domet i tvore veće mreže od arbuskularnih, no arbuskularne mikorizne gljive
mobiliziraju inorganske nutrijente i to uz manji trošak ugljika (iako i ektomikorizne mreže mogu mobilizirati minerale) pa i jedna i druga mreža imaju svoje mane i prednosti.
Povećanje organske materije, organskog fosfata i kalija te smanjenje nitrata, povećava obilnost ektomikoriza, dok arbuskularne mikorize preferiraju mlađe tlo u kojem prevladavaju inorganski
fosfati ali preferiraju i više sunca (jer više sunca znači više ugljika od fotosintetizirajućih partnera).
Inače, ako u mikoriznoj mreži postoji gradijent određenih nutrijenata, obično jedna biljka postaje izvor a druga ponor za iste dok se ne postigne ravnotežno stanje, no postoji i regulacija
kanala/paketa (čak uz efektivno pregovaranje), putem koje se određene strane nagrađuju a drugima uskraćuju nutrijenti. Pošto arbuskularne mikorizne gljive uglavnom stupaju u simbiozu
s biljkama zbog produkata fotosinteze (spojeva ugljika, prvenstveno ugljikohidrata i lipida) teško će se odlučiti takve produkte slati drugim biljkama osim ako od istih ne mogu dobiti nešto
drugo što mogu iskoristiti.
Arbuskularne mikorizne gljive mogu biti jako dobri trgovci. U jednoj studiji micelij
gljive je bio izložen nejednolikoj ponudi fosfora - jedan dio micelija je imao pristup velikoj količini fosfora a drugi manjoj. Na strani gdje je manjkalo fosfora, biljke su fosfor plaćale sa
više ugljika nego na drugoj strani. No isporučeni fosfor je biljci koja je plaćala više zbog manjka istog zapravo dolazio sa druge strane - one gdje fosfora ne manjka (strategija "kupi
jeftino, prodaj skupo"). Poznata je to dinamika zakona ponude i potražnje, no govori i da odluke koje se donose unutar mreže nisu apsolutnog karaktera nego ovise o onom što se događa na
razini cijele mreže. Zakon ponude i potažnje nije pak prisutan u svakoj mikoriznoj mreži. I gljive i biljke, kao i ljudi, imaju svoju individualnost gdje se jedna jedinka može znatno razlikovati
od druge jedinke iste vrste - i po izgledu i ponašanju. Sva pravila su relativna i promjenjiva.
\ch_added
Inokulacija biljaka mikoriznim gljivama
Postoji više, manje ili više pouzdanih, metoda inokulacije biljaka gljivama. Premda uspješnost nije garantirana, jedan od jednostavnijih načina je umakanje korijena biljke u vodu obogaćenu
sporama mikorizne gljive. Dijelovi gljive koji nose spore (obično donji dio klobuka u slučaju listića ili pora) se zdrobe i urone u vodu.
Prije aplikacije poželjno je da mješavina odstoji 1-2 dana (no ne više od 2 dana). Jedna izdrobljena gljiva u kanti vode dovoljna je za inokulaciju barem sto mladica. Ako se biljka sadi iz
sjemena, sjeme se prilikom sadnje može jednostavno zaliti ovakvom mješavinom. Naravno, ovdje govorimo o ektomikoriznim gljivama. Kod arbuskularnih
gljiva ekstrakcija
spora je nešto složenija. Jedan način je da mješavinu pripremimo tako da u vodu uronimo usitnjeno korijenje biljke za koju znamo da ima poželjne gljive, odnosno arbuskularne
propagule. Najjednostavniji način pak je sadnja uz takve biljke. To vrijedi i u slučaju ektomikoriza. Npr. mladica hrasta posađena uz stariji hrast će vrlo vjerojatno naslijediti njegove
mikorize.
Opisani način inokulacije pogodan je ako biljke sadimo u isto vrijeme kada su dostupne i mikorizne gljive. U protivnom, osim smrzavanja mješavine (što nije preporučljivo), alternativa je izolacija
i skladištenje spora. Jedan način za izolaciju spora je uzimanje otisaka.
Spore je najbolje uzeti nešto prije pune zrelosti gljive. Kod gljiva s listićima, to podrazumijeva da je klobuk još konveksnog oblika ali ne ravan. Kada gljiva sazrije do izravnatog
stadija, proizvodnja spora obično uspori. U nekim slučajevima pune zrelosti, rubovi klobuka će se i uvrnuti prema gore. Jedna gljiva može sadržavati više milijardi spora.
Klobuk se odvoji od stručka i položi na papir - sa listićima/porama prema dolje (poželjno je da boja papira ne bude jednaka boji listića/pora). U slučaju manjih gljiva, dobro ih je poklopiti
nekakvom posudom kako se ne bi potpuno osušile (ako je gljiva suha poželjno je vrh klobuka malčice navlažiti kako bi se stimuliralo otpuštanje spora). Klobuk se ostavi na papiru bar 12 sati, a nakon
toga, isti klobuk se može iskoristiti za još nekoliko otisaka. Osušeni otisak se može spremiti u plastičnu vrećicu sa zatvaračem.
Osim papira, pogodan je i čisti stakleni panel. U tom slučaju, spore se mogu uskladišiti između dva staklena panela. Nakon što se ljepljivom trakom obrube paneli otisak se može godinama držati na
sobnoj temperaturi na tamnom mjestu (iako ih je najbolje iskoristiti unutar 2 godine). Kad nam zatrebaju spore, mogu se strugati sa papira/stakla na hrpu oštricom noža. Najbolje ih je pak
skladištiti u hladnjak, pri temperaturi od 2-8 °C. Nije ih poželjno zamrzavati u kućnim zamrzivačima jer dolazi do gubitka sposobnosti germinacije.
Spore se mogu skladištiti suhe ili u vodi (prije aplikacije ih je svakako poželjno razrijediti). U svakom slučaju preporučljivo je koristiti prethodno sterilizirane materijale. Za sterilizaciju
se mogu koristiti anti-bakterijski sapuni, alkohol, pećnice, UV lampe. Plastična vrećica se, na primjer, može sterilizirati tako da se navlaži i zagrije u mikrovalnoj pećnici otprilike na 2 minute
na većoj snazi, no treba pripaziti, jer ovisno o vrsti plastike, može doći do otapanja - preporuka je polipropilen (PP) plastika jer može podnijeti veće temperature (do 160 °C). Suho skladištenje
osigurava najduže preživljavanje spora, no osim ako se radi o skadištenju na duži niz godina, bolje ih je skladištiti u steriliziranoj vodi jer će, nakon aplikacije, prije proklijati. No, slično se
može postići i sa suho skladištenim sporama, tako da se prije aplikacije ostave na oko 24 sata u steriliziranoj vodi.
Drugi način skupljanja spora je korištenjem sušila (mnoge gljive se inače orijentiraju prema vjetru) i hvataljke, poput najlonskog vjetrobrana (vrećice). Pri tome gljivu je preporučljivo
sušiti manjom snagom kako sušenje ne bi bilo prenaglo.
Spore gljiva su obično i električki nabijene pa se mogu skupljati i uzemljenim, pozitivno nabijenim materijalima.
Prije aplikacije spora dobro ih je razrijediti jer koncentrirane tvore plodno tlo za razvoj bakterija. Spore će brzo proklijati u vodi, no brzo ih mogu i konzumirati drugi mikrobi prisutni u
istoj. Dodatak šećera i soli će ubrzati klijanje spora pa tako i povećati šanse za opstanak (sol ograničava rast bakterija ali ne ograničava klijanje spora).
Priprema sporne čorbe:
- 1/4 čajne žlice soli (poželjno nejodirane) i 1 žlicu šećera ili lakše molase dodati u posudu sa 3.8 l vode,
- kuhati 10 minuta,
- dok se hladi, sipati u čisti spremnik (od stakla, plastike ili nehrđajućeg čelika), koji prije toga nije sadržavao mlijeko ili kemijske proizvode,
- kad se ohladi na sobnu temperaturu, dodati 1 čajnu žlicu (1 g) spora (alternativno, mogu se dodati komadi gljiva no time dodajemo i više bakterija),
- prekriti mješavinu i ostaviti 24-48 sati na hladnom i tamnom mjestu, na temperaturi od 10-28 °C (najbolje na temperaturi koja najviše pogoduje korištenoj vrsti gljive),
- tokom inkubacijskog perioda, snažno protresti mješavinu 2 puta dnevno (to će potaknuti hiperaktivnu germinaciju što bi trebalo rezultirati pojavom finih plutajućih niti micelija, no
ako su spore starije klijanje će biti otežano i u tom slučaju će možda trebati produžiti inkubacijski period - no ne više od 5 dana zbog rastuće vjerojatnosti bakterijske kolonizacije).
Spore se mogu uroniti i u ulje, što ima određene prednosti prilikom aplikacije (pomaže da spore ostanu prilijepljene za površinu).
Micelij se može uzgojiti i na vlažnom kartonu, kako je već opisano za uzgoj bukovače. Micelij nekih gljiva, naročito saprotrofa (u koje se ubrajaju i bukovače i sunčanice) se može uzgojiti
transplantacijom baze gljive. Stručak se prereže pri dnu, a baza, zajedno sa hifama (nitima micelija), se transplantira na uzgojno mjesto (npr. podlogu od kartona, slame i sl.). Ipak, saprotrofi
se ne ubrajaju u mikorizne gljive pa se ne koriste za inokulaciju biljaka, no to ne znači da su svi saprotrofi isključivo saprotrofi te da ni u kojem slučaju ne ulaze u simbiozu s biljkama. Na koncu, saprotrofi
razgrađuju organske tvari pa tako obogaćuju tlo određenim nutrijentima. Dakle, iako će se u određenim slučajevima saprotrofi, biljke i mikorizne gljive natjecati za nutrijente, u isto vrijeme mogu
ovisiti jedni o drugima.
Za uzgoj saprotrofa uz biljke, na tlo treba dodati pogodan inokulirani supstrat, a to mogu biti slojevi slame i komadića drveta (uočite da isto može poslužiti kao malč). Saprotrofi će razgradnjom
materijala bogatiti tlo nutrijentima. Na taj način mogu, iako ne spadaju u mikorizne gljive, znatno povećati urod biljaka. Ovisno o vrsti gljive i uvjetima, postoji i mogućnost da će gljive
smanjiti urod biljaka, no u tom slučaju ćete vjerojatno imati dobar urod gljiva. U svakom slučaju, čak i uz manji urod biljaka, ukupna jestiva masa bi trebala biti primjetno veća nego da ste
posadili samo biljke.
I mikorizne gljive se mogu uzgojiti transplantacijom baze pod uvjetom da ih se transplantira direktno u blizinu (rizosferu) biljaka s kojima se asociraju.
Metoda sa najvećom vjerojatnošću uspješnog uzgoja ili inokulacije je metoda koja kombinira sve spomenute komponente - spore, micelij i baze gljiva.
Kao i kod rasta biljaka, bitni parametri za rast micelija su pH tla i temperatura, uz raspoloživu vlagu i hranjivo. Općenito, stapčarke (Basidiomycota) i mješinarke (Ascomycota) više
vole kiselija tla, no mogu rasti i na manje kiselima. Optimalan pH za
veliku sunčanicu (Macrolepiota procera), na primjer, kreće se od 5.5 - 7.0 (optimalna temperatura je 20-25 °C).
Osim toga, stapčarke više preferiraju organske izvore dušika (npr. aminokiseline/proteini, koji sadrže i ugljik) od inorganskih (npr. nitrati amonija i kalcija, diamonij fosfat).
Slično bi moglo vrijediti i za biljke (iako se još uvijek može naći u literaturi, tvrdnja da biljke isključivo iskorištavaju inorganski dušik je mit).
No, genetska varijabilnost spora i njihov veliki broj osiguravaju gljivama velike mogućnosti prilagodbe staništu i dostupnom hranjivu.
\ch_added
Utjecaj povećanja CO2
S povećanjem CO2 u atmosferi raste i fiksacija ugljika, te raste i količina ugljika koju biljke predaju mikoriznim gljivama. To pak nije dobro za hranjivost biljke jer se pokazalo da s
povećanjem ugljika kojeg primaju od biljke, gljive smanjuju količinu nutrijenata koje predaju biljci. S povećanjem CO2 može se dakle očekivati i povećana masa, ne samo biljaka nego i
mikoriznih mreža (čija izgradnja zahtijeva nutrijente, što bi moglo objasniti smanjenje nutrijenata predanih biljci), te povećana dominacija gljiva u odnosu na bakterije. Općenito, to nije loše za
tlo pa tako ni za opstanak biljaka, no taj opstanak je dodatno i ugrožen povećanim temperaturama. Trenutno idemo u smjeru ekstremnih suša ljeti i povećanih padalina zimi (uz povećanje temperature
i po zimi) pa bi mogli imati invertirane sezonske izmjene bujanja i izumiranja - umjesto da biljke stradavaju zimi zbog niskih temperatura, stradavati će ljeti zbog visokih. U svakom
slučaju, važnost i utjecaj gljiva kod uzgoja se povećava.
Recentne studije pokazuju ne samo da povećanje CO2 vodi do gubitka mikronutrijenata i proteina u biljkama, već da se određeni mikronutrijenti zamjenjuju toksičnim mineralima. Tako se, na
primjer, za imunitet dobri
minerali poput cinka i željeza zamjenjuju teškim metalima, poput olova, kroma i nikla. Dakle, može se reći da s povećanjem CO2 gljive i biljke počinju mijenjati uloge - gljive
postaju hranjivije a biljke postaju skladišta toksičnih supstanci, poput teških metala.
\ch_added
Važnost životinja
Velike štete u vrtu mogu prouzročiti različite životinje (određeni insekti, puževi, ..) koje zbog toga nazivamo štetočinama. No to nisu apsolutne štetočine, pa su i one važne za održivost i
otpornost ekosistema. A ako postoje štetočine važno je da u vrtu imamo i životinje koje se njima hrane. Neke od tih životinja su:
- gušter - između ostalog, hrani se većim insektima (npr. skakavcima, stjenicama) i puževima,
- žaba - između ostalog, hrani se insektima (npr. muhama) i puževima, vrlo efikasno - mogu pojesti ogromne količine istih za jednu noć, inače je indikator zdravog ekosistema jer je vrlo
osjetljiva na toksine (pesticide, fungicide, ..), punoglavci žabe se, kao i odrasle žabe, hrane i larvama komaraca,
- sljepić (Anguis fragilis) - rado jede puževe, a između ostalog, hrani se i insektima i gusjenicama,
- pauk - hrani se insektima, ušima, gusjenicama, skakavcima, vrlo koristan za leteće napasti poput muha i stjenica,
- bogomoljka (Mantodea) - hrani se lisnim ušima i insektima (svi insekti manji od nje su na jelovniku), tokom dana pojede i 20-30 stjenica,
- osa potajnica (Ichneumonidae) - polaže jaja na lisne uši i ličinke insekata a kada se izlegu mlade ose hrane se domaćinom, može praktički istrijebiti štitaste uši,
- bubamara (Coccinellidae) - hrani se lisnim ušima, pojede i do 60 na dan, a hrani se i grinjama, osama i tripsima,
- uholaž (Forticula auricularia) - između ostalog, hrani se jajima kukaca i lisnim ušima, može se skrivati u oštećenim plodovima voća i povrća (iako ih možda sama ne oštećuje),
- staklarka (Chrysopidae) - hrani se lisnim ušima,
- vatrena stjenica (Pyrrhocoris apterus) - pojedine vrste sišu sok bilja pa rade štetu, no postoje podvrste koje se hrane uginulim insektima i odumrlim tkivom biljaka čime
sprečavaju gljivična oboljenja,
- ptice - vrlo efikasno se hrane puževima, gusjenicama i insektima, a osim toga i dobro gnoje vrt (ptičji izmet je bogat fosfatima, i 20 puta više
nego đubrivo goveda).
Dobro je dakle osigurati da je vrt ugodno stanište za ove životinje a uglavnom će biti ako nije monotono. Poželjna su brdašca i uvale, osunčana područja i područja u sjeni, odnosno područja
gdje se voda zadržava i gdje ne. Za vodozemce (Amphibia) poput žaba i daždevnjaka poželjno je imati pristupačno jezero u vrtu (plitko barem s jedne strane). No od istog će imati koristi
i druge životinje (npr. pčele). Kako bi se zadržali korisni insekti poželjan je i veći diverzitet divljeg bilja u vrtu. Studije
pokazuju da česta obrada tla i košnja povećavaju broj štetnika nauštrb korisnih insekata pa valja i to imati na umu.
Ako je moguće, bolje je imati i više od jednog jezera, sa različitim karakteristikama. Kod mene u vrtu, na primjer, postoji jedno veće i dublje jezero koje je polunatkriveno sa sjeverne strane te
jedno manje koje je polunatkriveno sa južne strane (a razmišljam i o trećem jezeru). Oba jezera su znatno dublja u natkrivenom dijelu. Veće (dobro osunčano) jezero se naročito sviđa
žabama, bjelouškama (koje su se pojavile vrlo brzo nakon proliferacije žaba/punoglavaca), vretencima i algama (zelenim, a povremeno i cijanobakterijama) ali ničeg od ovoga nema u drugom
jezeru. U tom jezeru se pak znaju naći drugačije bakterije (npr. sulfat-reducirajuće
koje stvaraju vrlo zanimljive dimnjake crne boje) i sljepići, odnosno trudne ženke sljepića kojih obično bude i više u isto vrijeme (vole mirovati u plićim jezercima, pri čemu
preferiraju ona skrovita).
Reptilima poput guštera i kornjača trebaju osunčana mjesta da bi se zagrijali no i skrovita mjesta gdje se mogu sakriti od predatora. U vrijeme kad su reptili
aktivni (nisu npr. u hibernaciji), poželjno je da su ta skrovita mjesta i vlažna tako da se apsorbirana toplina duže zadržava (natkriveni kanali se tako nameću kao dobro rješenje).
Prisutnost divljih životinja u vrtu je poželjna i iz drugih razloga. Životinje gnoje tlo izmetom, ali i vlastitim tijelom nakon smrti. Diverzitet biljaka i pouzdan izvor vode privući će mnoge
životinje a mnoge će i zadržati u vrtu. To će pak još više povećati lokalni diverzitet jer životinje često sa sobom donose i sjemenke biljaka, namjerno ili nenamjerno.
Što se tiče domaćih životinja u vrtu, koristi može biti od mačke jer se hrane glodavcima poput miševa a koji znaju praviti štetu i u vrtu i u kući (između ostalog jer vole jesti sadržaj sjemenki
voća i povrća), no mačke znaju ubijati i korisne guštere i ptice - iako bi to mogli shvatiti kao prirodnu regulaciju. No pse, naročito veće, vidim uglavnom kao štetočine jer su u prosjeku vrlo teritorijalni i ne ubijaju
druge životinje radi prehrane pa su tako, poput čovjeka, sposobni istrijebiti divlje životinje u okruženju (na primjer, ježeve). To ne znači da ne mogu biti i korisni. Mogu, na primjer, obraniti
druge domaće životinje - poput pataka, od predatora. Patke u vrtu mogu biti vrlo korisne jer mogu vrlo efikasno očistiti vrt od puževa i ličinki (ali i zbog jaja koja su zdravija i hranjivija od
kokošjih) a dobro i gnoje tlo. No patke jedu i mlade biljke (šteta ovisi o vrsti, a indijske patke trkačice, navodno, uzrokuju najmanje štete), gliste i žabe, pa će njihova korist u vrtu, a i
domaćih životinja općenito, ovisiti od toga što sadite i koliko ste ih spremni kontrolirati (a to uključuje i regulaciju njihove populacije u odnosu na površinu na kojoj žive, barem ako želite
očuvati kvalitetu tla i diverzitet života u vrtu).
Osobno, ne bih direktno hranio niti se direktno brinuo za životinje u vrtu, pa tako ni one domaće koje se tamo nađu jer nije lako postići i održavati ravnotežu. Ako ih želite zadržati ili
osigurati da se povremeno vraćaju u vaš vrt, stvorite za to povoljne uvjete u vrtu (umjesto da im ogradama sužavate izbor). A kad uzmemo u obzir globalno smanjivanje površine povoljne za divlje
životinje, mogle bi one divlje (pa tako i divlje patke) sve redovitije posjećivati vaš vrt.
Mnoge divlje životinje su često u tranziciji. No ako je im je vaš vrt privlačan redovito će ga "servisirati". Vidio sam više puta kako jata ptica dođu, temeljito očisto mjesto od štetočina, i odu
dalje. Kako sam u vrtu napravio jezerce u jednom trenutku su se pojavile žabe i kasnije je jezerce vrvjelo punoglavcima. Kako su punoglavci porasli počeo sam misliti kako ne bi bilo loše da se
pojave i zmije jer će biti previše žaba. Već sutradan su se u jezercu pojavile i dvije bjelouške. Nedugo zatim nestali su i punoglavci i bjelouške. Prije toga nikad u vrtu nisam vidio
zmije, no već iduće godine su se opet pojavile (kao i žabe/punoglavci) i izgleda da se sada i trajnije nastanjuju ovdje (na jednu mladu zmiju sam naišao kopavši zemlju početkom
proljeća, vjerojatno je, hibernirajući, tu i provela zimu, a nekoliko dana poslije sam naišao i na nešto veću smukulju). Vrlo zanimljiv je i sinkronicitet ovdje (zmije su se pojavile baš u
pravom trenutku, taman kad sam to i poželio). Već znamo da štetočinama napadnute biljke znaju emitirati signale koji privlače predatore koji se tim štetočinama hrane. Postavlja se pitanje
može li i čovjek onda ispuštati slične signale na nekakvom nivou pa tako prizvati prirodna rješenja za probleme u vrtu? Moj primjer sugerira da za to možda nije potrebna ni
tehnologija (koja bi, na primjer, emulirala ispuštanje signala od strane biljke). Mentalna povezanost s prirodom i vaša polariziranost vjerojatno znače puno više nego što se uvriježeno
misli kada govorimo o uspješnosti uzgoja. Po mom iskustvu i istraživanju, nepolarizirani ljudi su puno skloniji doživljavanju sinkroniciteta a vjerojatnost da će se taj sinkronicitet
pojaviti baš kad to poželite je proporcionalan povezanošću s prirodom i neutralnošću (a što se može dovesti u vezu s karmom). Istinska simbioza s prirodom ne počinje u trenutku kada
prestanete od nje uzimati više nego dajete, nego tek onda kada vratite zaostali dug. Tada ćete uistinu biti sinkronizirani s prirodom i "servisiranje" će rijetko dolaziti preuranjeno ili
prekasno (s vaše točke gledišta!), puno češće će to biti baš onda kada je to povoljno za vas.
Važnost samoniklog bilja
Često se zavaravamo izgledom, okusom i veličinom uzgojenih kultura, no u pogledu kvalitete ili nutritivne strukture nema bolje hrane od samoodrživog samoniklog bilja, jer je takvo bilje
optimizirano da izvuče najbolje od lokalnih uvjeta.
Takvo bilje je danas neopravdano podcijenjeno. U stvarnosti, ne samo da postoje samonikle vrste koje mogu zamijeniti voće i povrće koje kupujemo ili iznova sadimo - takvo bilje je
otpornije ali i bogatije bioaktivnim sastojcima.
Samoniklo bilje redovito ima više vitamina, enzima i drugih važnih sastojaka od uzgojenog bilja a bogato je i
sastojcima koji neutraliziraju otrove koje svakodnevno unosimo u organizam zrakom, vodom i hranom (u sve većim količinama).
Ratovi, fragmentirana ratovanja za resurse, pandemije - sve će to obilježiti nadolazeću budućnost polariziranog čovjeka ali i povećati važnost samoniklog bilja jer će industrijsko imati
sve manju nutritivnu vrijednost a biti sve skuplje dok će uzgoj čak i starih domaćih sorti postajati sve teži - ako i ne zbog klime, onda zbog politike.
No jasno je i da je divljine a time i samoniklog bilja sve manje pa bi bilo dobro proširivati ga tamo gjde živimo.
Tko zna što će sve pasti na pamet izumirućem polariziranom čovjeku koji postaje sve luđi - ne bi me iznenadilo da krene cijepiti divlje životinje, zaprašivati divlje šume pesticidima i sl.
Uostalom, samoniklo bilje koje raste uz posađeno povrće - a koje se konvencionalno smatra nepoželjnim korovom, često više pomaže nego odmaže posađenom bilju jer služi kao:
- efektivni malč,
- potpora,
- alternativna hrana za štetočine,
- sklonište za korisne insekte,
- izvor nutrijenata kroz zajednice mikoriznih gljiva.
Veći diverzitet bilja općenito se veže uz veći diverzitet mikoriza i mikroba, što povećava otpornost i zdravlje ekosistema.
\ch_added
Identifikacija jestivih vrsta
Ako niste sigurni prilikom identifikacije bilja svakako se preporučuje konzultacija no postoji način da i sami ispitate jestivost.
Postoji dobra vjerojatnost da je većina biljaka u vašem vrtu jestiva ili barem neotrovna, no postoje iznimke - kao što su mlječika (Euphorbia spp.) i obična kurika (Euonymus europaeus), na primjer, pa
nije loše informirati se o otrovnom bilju u vašem kraju prije nego što krenete ispitivati jestivost.
Ako pak nađete otrovne vrste u vrtu nije ih preporučljivo odstranjivati jer i one imaju svoje mjesto u ekosistemu. Obična kurika, na primjer, čiji plodovi
za odraslog čovjeka postaju smrtonosni nakon konzumacije oko 30-ak plodova, vrlo je važna biljka za mnoge ostale vrste. Čak 24 vrste ptica se hrane ovom biljkom, a koriste ju i
insekti (21 vrsta) te 15 vrsta sisavaca. Dakle, iako indirektne, mnogobrojne su koristi od ovakvog bilja i za vas (npr. životinje koje preferiraju takve biljke manje će se hraniti onima koje ste
posadili za sebe, privučene ptice će gnojiti tlo i jesti štetnike, itd.).
Generalna procedura je slijedeća:
- razdvojiti biljku na komponente: korijen, list, sjeme/cvijet, plod i stabljiku,
- protrljati svaki dio na zapešću ili ruci i pričekati par minuta, ako koža pecka, utrne, svrbi ili se osipne, odbaciti biljku,
- ako je moguće, skuhati biljku (neke biljke nisu jestive sirove ali jesu kuhane ili pečene),
- držati svaki dio na usnama par minuta pa pričekati 15-ak minuta i odbaciti ako ima bilo kakve reakcije,
- staviti manji dio u usta i prožvakati, odbaciti ako je okus vrlo gorak ili sapunast,
- progutati manji zalogaj i pričekati oko 8 sati prije dodatnih zalogaja i čekanja dodatnih 8 sati, ako još uvijek nema reakcije vjerojatno je sigurno za jelo.
Za one bez velikih fobija:
- obično neće svi dijelovi biljke biti otrovni (ili jednako otrovni) pa nema potrebe testirati sve dijelove na jestivost ako ih nećemo sve koristiti,
- manja toksičnost ili manja doza otrova je obično dobra za imunitet (no ponekad treba znati točnije kolika, za neke vrste praktički nema sigurne doze za čovjeka no takve su vrlo rijetke),
- nismo svi jednako osjetljivi (npr. nekima će smetati kiselost nekima će dobro doći),
- većina otrova se može razgraditi prokuhavanjem ali ponekad procedura može biti kompliciranija (iako to obično znači višestruko prokuhavanje - u više voda) i možda neće biti vrijedna truda.
Neke poznatije vrste
Gotovo sve vrste navedene ovdje pronašao sam u svome vrtu pa se radi o vrstama karakterističnim za Slavoniju, no raširene su i drugdje.
Kopriva = Urtica dioica
Ima mnogobrojna ljekovita svojstva i vrlo je bogata nutrijentima, visok udio željeza, kalija, mangana, kalcija (~4 puta više od mlijeka) i vitamina A, C, D i K. Dobra je za juhe i čaj (1 žlica izmrvljenog lista se prelije
šalicom kipuće vode, ostavi 10 min. i procijedi). Indikator je fosfatima-bogatog i kvalitetnog tla.
Fig. \fig21: List koprive (lijevo) i cvijet koprive (desno)
Mladi listovi se beru u rano proljeće, a mogu se koristiti i poput špinata.
Košnjom cijele biljke, sušenjem i mljevenjem dobiva se brašno koje je bogato proteinom, kalcijem, fosforom.
Iz stabljike mogu se koristiti vlakna za izradu užadi, mreža i grubih tkanina.
Kopriva kao špinat
Na malo ulja popržiti brašno (2-3 žlice) i sitno nasjeckani češnjak (pola glavice). Kad zgusne, dodati mlijeko (oko 200 ml), kad prokuha, dodati isjeckanu koprivu (oko 450 g) i kuhati oko 10 min.
Dodati vrhnje (2-3 žlice) i 1 čajnu žlicu soli.
Za veću gustoću, možemo smutiti 1-2 jaja u šalici i dodati, kuhati uz miješanje, dodati još soli po potrebi.
Uz koprivu, na ovaj način, može se koristiti i drugo samoniklo bilje.
NAPOMENA: Neki prije kuhanja koprivu peru u vodi te blanširaju (kratko prokuhaju) u posoljenoj vodi. To inače nije potrebno ako nema većeg straha od pesticida i sl. toksina (pranje samoniklog bilja
smatram besmislenim u većini slučajeva, odnosno industrijski nametnutom paranojom). Prokuhavanje koprive prije upotrebe pak ima smisla jer time prestaje žariti, no gubi smisao ako će se kasnije
svakako kuhati te ako žarenje prilikom sjeckanja ne predstavlja problem.
Dodano poglavlje Crveni štavelj. Manje izmjene drugdje.
Crveni štavelj = crvena kiselica = Rumex sanguineus
Mladi listovi se obično koriste za salatu, stariji se mogu skuhati kao špinat. Dobra je biljka za pročišćavanje krvi.
Fig. \fig13: Crveni štavelj (lijevo) i konjski štavelj (desno)
Kod branja dobro je ostaviti nutarnje listove da se omogući razmnožavanje.
Listovi štavelja su obično glatki i bez dlačica, a mogu narasti i do 40 cm veličine. Imaju kiselkast okus a pretjerana upotreba u sirovom obliku se osjetljivijima ne preporučuje zbog velikog
sadržaja oksalne kiseline.
Dobar dio oksalne kiseline kod biljaka koje ju sadrže može se neutralizirati blanširanjem (kratkim prokuhavanjem) i odbacivanjem vode. Također, dobro je znati da je koncentracija oksalne kiseline
kod bilja veća tokom suše.
Sjemenke se mogu mljeti za izradu brašna. Navedeno vrijedi i za ostale vrste štavelja (npr. konjski štavelj).
Ekstremno velike listove štavelja nalazio sam odmah uz betonski temelj (dalje od temelja listovi su dosta manji). Budući da nema razlike u izloženosti suncu niti sastavu zemlje, razlika u dobroj
mjeri mora biti u vodi koja se zadržava ispod temelja (koji ovdje ima ulogu svojevrsnog malča), ali vjerojatno i u kalciju iz cementa. To sugerira da itekako vrijedi saditi bilje uz postojeće
objekte, tj. na rubovima bilo kakvog malča - prirodnog ili ne. No to vrijedi samo u slučajevima gdje sastavni materijali ne sadrže elemente koji mogu inhibirati rast i razvoj biljke. Kalcij će na
inače kiselom tlu, na primjer, većini biljaka koristiti, no mogao bi inhibirati razvoj biljaka koje vole kiselija tla. Cement može sadržavati i metale, poput aluminija, koji inače mogu biti
i štetni za biljke u
većim količinama, no njihova aktivnost ovisi o pH tla, a koji se ovdje, uz prisustvo kalcijevog karbonata, povećava - čime ovakvi metali gube toksičnost. Po svemu
sudeći, a možda
najbolje po stoci koja redovito
preferira bilje uz beton, ne samo da nema nikakve štete za bilje koje raste uz takav malč, nego je to bilje i bogatije proteinima pa tako i zdravije.
- Kratko prodinstati isjeckani mladi luk (zelene stabljike) na maslinovom ulju i/ili maslacu,
- dodati mišjakinju i pirjati 1-2 minute, tek toliko da povene,
- začiniti po želji (sok limuna je dobar dodatak), te poslužiti kao prilog.
Dodaci u poglavlju Divlja mrkva.
Dodano poglavlje Divlja mrkva.
Divlja mrkva = Daucus carota
Uobičajeno vrijeme cvatnje je od lipnja do rujna.
Slična po izgledu otrovnoj kukuti (poison hemlock, Conium maculatum), koja može biti fatalna pa nije loše znati razlike.
Divlja mrkva ima nešto drugačiji raspored listova te dlačice na stabljici, a listovi i, posebno korijen, mirišu na mrkvu dok je miris kukute obično neugodan (sličan mišjem urinu) koji postaje jači
drobljenjem biljke (nije ju pak preporučljivo drobiti ili kidati golim rukama jer otrovni sokovi mogu ući pod kožu i stvoriti probleme). Stabljika otrovne kukute je šuplja i prošarana ljubičastim
ili smeđim pjegama (ponekad i crtama).
Usred sitnih bijelih cvjetova divlje mrkve ponekad se nalazi tamnocrveni cvjetić a odmah ispod cvijeta je zeleni vijenac sa zašiljenim palistićima. Kod otrovne kukute nema vijenca a cvijet je
razdijeljen na manje grozdove. Otrovna kukuta naraste i preko 2 metra, dok je divlja mrkva obično manja od metra no to ovisi o uvjetima (nailazio sam i na primjerke od 1.5 m).
Jestiva je dok je mlada (korijen je najbolji za jelo u prvoj godini), kasnije postane predrvenasta (no i tada je upotrebljiva za aromu). Listovi su slični listovima peršina. Kao i korijen, imaju
sličan okus običnoj mrkvi, mogu se staviti u salate, juhe ili iskoristiti za pripremu temeljca. Sjeme se najčešće koristi kao začin ili za pripremu ulja, a cvijet se može pohati ili upotrijebiti
za pripremu čaja. Korijen se može konzumirati i sirov i kuhan. Korijen je bijel, žilav i duguljast, sadržava znatne količine vitamina A, B, C te raznih minerala.
Fig. \fig15: Divlja mrkva - u cvatnji (lijevo), list (desno)
Pokraj rajčice povećavaju prinos iste te pružaju mikroklimu vlažnijeg hladnijeg zraka za salatu.
Fig. \fig15 lijevo pokazuje divlju mrkvu u cvatnji sa svim karakterističnim obilježjima - vidljive su dlačice na stabljici, tamnocrveni cvjetić u sredini, vijenac ispod još nerazvijenog cvijeta
u gornjem desnom kutu te, pri dnu, mnoštvo listova koji podsjećaju na peršin.
Biljke iz porodice mrkve, uključujući i divlji peršin, poželjne su u vrtu, ne samo zbog jestivosti, već i zbog svoje posebne privlačnosti malim korisnim insektima.
Trputac = Plantago
Ima ljekovita svojstva. Mladi listovi se mogu jesti sirovi i kuhani. Kuhanjem poprimaju ugodan miris i okus na vrganje.
Fig. \fig16: Trputac početkom lipnja
Ublažavanje simptoma peludne groznice (tipične alergije)
Ubrati 15-ak listova i staviti u čajnik, poškropiti hladnom vodom pa preliti prokuhanom vodom. Kad se ohladi spremiti u hladnjak.
Piti šalicu dnevno prije uobičajene pojave simptoma. Nastaviti s terapijom do kraja sezone ili dok ne prestanu problemi.
Tratinčica = Bellis perennis
Mladi listovi se mogu koristiti za salatu (sirovi ili kuhani). Jestivi su i sirovi cvjetovi. I listovi i cvjetovi se mogu iskoristiti za čaj.
Fig. \fig17: Tratinčica
Obični osjak = Cirsium vulgare
Koristi ste oguljena stabljika (zbog šiljaka), kuhana. Korijen je jestiv sirov i kuhan ali samo na mladim osjacima, koji još nisu procvjetali.
Fig. \fig18: Mladi listovi osjaka (lijevo), osjak u cvatnji (desno)
Listovi su dlakavi i ušiljeni, blagog okusa.
Maslačak = Taraxacum
Listovi se koriste za salatu. Najbolji su mlađi, prije cvatnje (od ožujka do svibnja), i sa biljaka u hladu. Od starijih listova najbolje je upotrijebiti samo gornji dio (donji je
gorak) i skuhati (2 puta, prvu vodu baciti).
Fig. \fig19: Maslačak
Od cvjetnih glavica, uz dodatak vode, šećera i limuna, pravi se maslačkov med koji u mnogome nalikuje pravom medu.
Maslačkov med
500 cvjetova maslačka oprati u vodi. 3 limuna narezati na kriške (po želji dodati i 2-3 naranče ili pola mahune vanilije) i sve zajedno kuhati oko 2 sata u 2 litre
vode. Procijediti kroz gazu i ocijeđeno kuhati još oko 30 minuta uz dodatak 2 kg šećera (može i nešto manje šećera ako od cvjetova koristimo samo latice). Miješati dok se malo ne
zgusne (hlađenjem će se još dodatno zgusnuti).
Kamilica = Matricaria chamomilla
Jednogodišnja zeljasta biljka uspravne razgranate stabljike, visine do 60 cm, no obično manje. Listovi su smješteni naizmjenično, perasto razdijeljeni sa mnogim izduženim tankim, gotovo
igličastim, listićima (dok je mlada, bez cvjetova, podsjeća na nadzemni dio mrkve). Cvjetne glavice rastu pojedinačno na dugim stapkama, šuplje su i sastavljene od od dvospolnih žutih cjevastih cvjetova u sredini i bijelih jezičastih cvjetova (latica) na
rubu. U zrelosti latice su u vodoravnom položaju. Aromatičnog je i ugodnog mirisa.
Koristi se cvijet bez peteljke, suh ili osušen (ne preko 40° C), za čaj.
Fig. \fig20: Kamilica, u početku faze rasipanja glavice
Ima brojna ljekovita svojstva - djeluje protiv grčeva, protuupalno, antialergijski, antiseptički, umirujuće, kao probavni stimulans te kao blagi analgetik. Dobra je i protiv menstrualnih
bolova, opušta mišiće, njeguje problematičnu kožu, poboljšava funkciju jetre i jača kosu.
Čaj od kamilice
Da bi se sačuvala ljekovita svojstva eteričnog ulja, kamilica se ne smije kuhati, 1-2 žličice cvijeta prelije se šalicom proključale vode, promiješa i ostavi poklopljeno 10-30 minuta, a
zatim procijedi.
Slične vrste su pasja (poljski jarmen) i divlja kamilica koje su bezmirisne no također se mogu iskoristiti za čaj.
Sjeme se skuplja kad otpadnu latice i glavica se počne rasipati. Može se dodatno pročistiti od mekinja cjedilom za čaj.
Posijana uz krumpir i kupusnjače poboljšava im okus. Sjeme se ne pokriva supstratom, klija na svjetlu. Niče najbolje na golom obrađenom i dobro dreniranom tlu, neće niknuti na jače malčiranom
tlu. Ako uđe u zimu u fazi rozete može podnijeti mraz do -30 °C.
\ch_added
Jednogodišnja krasolika = Erigeron annuus = Aster annuus
Stabljika je uspravna, razgranata u gornjem dijelu, do 1.5 m visine. Listovi uski i duguljasti, smješteni naizmjenično, dužine do 10 cm. Stabljika je prekrivena dlačicama, kao i listovi s
donje strane. Cvjetovi su manji u glavičastim cvatovima, u sredini žuti, dok su latice bijele ili roze. Slični su kamilici, no kod kamilice je žuti dio obično ispupčen dok su latice šire i
zaobljene. Indikator je zemljišta bogatih dušikom.
Vrhovi biljke su dobri za čaj.
Fig. \fig41: Jednogodišnja krasolika u cvatnji
\ch_added
Ivančica = Leucanthemum vulgare
Stabljika uspravna, slabo razgranata, do 90 cm visine. Listovi naizmjenični, duguljasti i nazubljeni, goli ili rijetko dlakavi. Cvjetovi u sredini žuti, srednje veliki, sa bijelim zaobljenim
laticama. Jestivi su mladi listovi prije cvatnje, i dobri su za salate. Jestiv je i korijen, a cvjetni pupoljci se mogu kiseliti. Prije cvatnje može se zamijeniti sa mediteranskim
nevenom (Coleostephus myconis) koji ima slične listove (latice cvijeta su pak barem djelomično žute), a kojeg neki smatraju toksičnim, no čini se da je toksičnost, ako
postoji, mala.
Fig. \fig42: Ivančica prije cvatnje (lijevo), u cvatnji (desno)
\ch_added
Ostale vrste
Naravno, uvijek je dobro identificirati biljke, odnosno povezati ih sa uvriježenim nazivima, no to, iako korisno, nije nužno za poznavanje biljaka. Smatram da je puno važnije da sami znamo
pravilno ispitati jestivost (na gore opisani način) i uvidjeti korisnost biljaka nego se uzdati isključivo u literaturu. Iz više razloga - literatura nije uvijek dostupna niti je uvijek
moguće 100% pozitivno identificirati biljku a kriva identifikacija u samouvjerenih može biti kobna. Na kraju krajeva, nije li zabavno biljkama davati svoja imena - ona koja nam se čine
prigodnima i koja ćemo lako zapamtiti?
Ovdje ću navesti neke vrste koje sam pronašao u svom vrtu (u Slavoniji) i kojima sam ispitao jestivost te kojima sam većini i dao svoja imena.
Zanimljivo je da se sve ove biljke kod mene mogu naći zajedno na vrlo malom prostoru od 3-4 kvadratnih metara. Sve mogu biti vrlo korisne za juhe i variva, a neke čak mogu poslužiti kao
zamjena za papar i senf.
Biljka 1: Tobolčarka
Fig. \fig26: Tobolčarka u rano proljeće
Mladi listovi počnu izbijati još tokom zime. Dok je mlada, biljka je zapravo nakupina listova u rozeti koja raste iz zemlje (mene nekako podsjeća na špinat iako su listovi manji i nisu
smežurani). Do proljeća se listovi gube, stabljika naraste u visinu i pojavljuju se tobolci (kapsule ili komuške) sa sjemenom gotovo duž cijele stabljike. Iznad zemlje biljka je cijela
jestiva (nisam probao korijen). Svi dijelovi biljke imaju isti okus a on je, blago rečeno, zanimljiv. Niti je kisel niti gorak - jednostavno zanimljiv (možda ljutkast, svakako pikantan). Može
dobro poslužiti kao začin u salatama i juhama. Ipak, okus postaje dosta jak (iako i dalje podnošljiv) već nakon manje količine pa bi za početak vjerojatno trebalo eksperimentirati s manjim
količinama. Do sada nisam probao kuhati te sam biljku konzumirao isključivo sirovu.
Biljka je iz porodice kupusnjača te dosta sliči rusomači ili pastirskoj torbici (Capsella bursa-pastoris) i čini se da ima ista svojstva.
Inače, tipična rusomača ima srcolike ili trokutaste plosnate komuške dok su ovdje one više ovalne i mesnate. Također, u ovom slučaju su i svi mladi listovi potpuno ovalni što možda nije
uobičajeno za običnu rusomaču, iako je moguće.
Rusomača je vrlo ljekovita i koristi se kod liječenja svih oblika unutarnjeg krvarenja a ponegdje se uzgaja i kao povrće te koristi kao zamjena za papar. Zanimljivo je da sam ja prilikom
konzumacije imao osjećaj da mi ova biljka može pomoći s krvarenjem desni iako tada nisam bio upoznat sa rusomačom. Oštar okus rusomače potječe od gorušičinog ulja. Sjemenke privlače i
ubijaju nematode te tako obogaćuju tlo a biljka cvjeta tokom gotovo cijele godine.
Biljka 2: Bodljikava salata = divlja salata
Fig. \fig27: Bodljikava salata u travnju
List obično podsjeća na listove maslačka no s donje strane ima dlačice i sitne bodlje na glavnoj žili. Kad se prereže, glavna žila lista ispušta mlijeko (lactucarium) kao i
stabljika. Stabljika, koja je u gornjem dijelu razgranata a u donjem crvenkasta (i bodljikava kod nekih vrsta), može narasti i do 2 metra u visinu. Izgled lista tokom vegetacije može varirati od
jajolikog do nazubljenog ili režnjevitog.
Biljku sam kasnije identificirao kao hibrid biljaka iz porodice Lactuca (npr. Lactuca serriola i Lactuca virosa) a koje se još nazivaju i
divlja/bodljikava salata (zanimljivo je da sam ju sam nazvao bodljikava salata prije nego sam otkrio da je to jedan od uvriježenih naziva).
Listovi su jestivi mladi - sirovi ili kuhani, kasnije postaju pregorki (iako se kuhanjem gorčina neutralizira). Osušena, koristi se i u medicinske svrhe, kao sedativ ili slabija zamjena za opijum
koja ne stvara ovisnost. Jedu se i kratko kuhani cvjetovi (≈5 min.). Tokom cvatnje biljka i cvijetom podsjeća na maslačak (sjeme se širi na isti način).
Osušeni list može se konzumirati poput duhana ili marihuane pri čemu se za jači efekt može dodati par kapi mlijeka iz svježeg lista. Fermentirani zelenkasti list ima određenu gorčinu (okus sličan
marihuani), no suh je blagog okusa.
Zanimljivo je da Lactuca serriola može poslužiti i kao kompas jer se listovi
poravnavaju u pravcu sjever-jug kad su izloženi jačem suncu.
Biljka 3: Dlakavi smežuranac
Fig. \fig28: Dlakavi smežuranac u travnju
Biljka dlakavih i naboranih listova koju sam eventualno identificirao kao crnu koprivu ili crnoglavac (Ballota nigra). Koriste se listovi i vršni dijelovi za čaj, obično za ublažavanje
kašlja. Sirovi listovi su gorki. U cvatnji se prepoznaje i po grozdovima crvenkasto-ljubičastih cvjetova. Prije cvatnje moguće ju je zamijeniti sa Marrubium vulgare koja pak nije tipična
za Slavoniju.
Biljka 4: Izbrazdana dlakavica
Fig. \fig30: Dlakavica prije cvatnje
Biljka iz porodice karanfila, cijela je dlakava, vjerojatno se radi o širokolisnoj pušini (Silene latifolia). Cvjetovi su na vrhu stabljike, najčešće bijele, ponekad ružičaste boje.
Jestiva je cijela biljka prije cvatnje. Može se koristiti za juhe, variva, nadjeve i salate. Vrlo ukusna i sirova. Ako se kuha s drugim povrćem, poželjno ju je staviti na kraju jer se vrlo
brzo skuha.
Biljka 5: Oštrica
Fig. \fig31: Oštrica u travnju
Biljka režnjevitih listova sa šiljcima na rubovima. Najvjerojatnije oštri kostriš (Sonchus asper). U cvatnji sliči maslačku. Mladi listovi su jestivi i blagog okusa (sirovi ili ne) koji kad se
prerežu, kao i stabljika, izlučuju mliječni sok.
Biljka 6: Četverolisna broćika = Cruciata laevipes
Fig. \fig32: Četverolisna broćika
Stabljika i listovi su prekriveni dlačicama. Cvjetovi su žuti ugodnog mirisa, izgledaju kao vjenčići. Nadzemni dio biljke je jestiv, sirov ili kuhan, slabe vrijednosti. Cvjetovi se mogu iskoristiti
za pravljenje osvježavajućih napitaka. Koristi se i u medicini, protiv glavobolja.
Zanimljivo je da su gotovo sve zanimljive biljke na koje nailazim u vrtu i koje ispitujem prekrivene dlačicama. Zanimljiva je i činjenica da, otkada nailazim na takve biljke, općenito prilikom
prehrane vrlo često (svakodnevno) u jelima (koja nemaju veze s tim biljkama) ili pored jela otkrivam i jednu vlastitu dlaku (obično to bude trepavica ili dlaka brade) pa se pitam koje je značenje
tog sinkroniciteta jer do sada mi se to nije događalo. Sve te biljke s dlačicama na koje nailazim su jestive (iako generalno nisu sve dlakave biljke jestive) pa što zaključiti iz toga? Možda to
govori da su sve dlakave biljke u mom vrtu jestive, da će tim biljkama u skoroj budućnosti dlake nestajati ili da će same biljke, kao dlake planeta, polako nestajati? Možda sve
navedeno... Naravno, ako nemate iskustva sa sinkronicitetom, slobodno shvatite ovo kao puku slučajnost ali ja, zbog bogatog vlastitog iskustva, ne mogu a da se ne pitam o dubljem značenju
takvih pojava.
Biljka 7: Kravlji peršin = šumska krasuljica = Anthriscus sylvestris
Fig. \fig33: Kravlji peršin
Stabljika je zelena (no može imati malo ljubičaste), prugasta, šuplja, uspravna i u donjem dijelu sitno dlakava, u gornjem dijelu razgranata, bez izražene ljubičaste boje na čvorovima. Listovi su
perasti, gornji sa izbrazdanim rukavcem i sitnim teško vidljivim dlačicama.
Jestivi su mladi listovi i korijen. Listovi se skupljaju od jeseni do proljeća, prije cvatnje. Stariji su odveć gorki. Koriste se sirovi (iako se dosta osjete dlačice) u salatama, ili
kuhani. Korijen se bere tokom jeseni, a zbog oštrog okusa prokuhava se u slanoj vodi.
Cvjetovi su bijeli i u cvatnji biljka je slična divljoj mrkvi, što znači da se može zamijeniti i sa otrovnom kukutom i sl. otrovnim vrstama pa treba pripaziti, naročito ako ne možete vidjeti ili
opipati dlačice.
Biljka 8: Celerovka
Fig. \fig34: Celerovka prije cvatnje (lijevo), izdvojen list (desno)
Dlakava cijela, plahi listovi imaju dlačice s obje strane. Odlična za juhe, mirisom i okusom podsjeća na celer, posebno šuplja stabljika koja može biti dosta široka pri dnu. Spada u porodicu
štitarki (peršin, mrkva, celer, ..), vjerojatno Tordylium maximum. Cvjetovi su bijeli, skupljeni u grozdove, sliče cvjetovima divlje mrkve.
Biljka 9: Jajasta dlakavica
Fig. \fig35: Jajasta dlakavica prije cvatnje (lijevo), u cvatnji (desno)
Još jedna potpuno dlakava i bodljikava biljka. Radi se o maku, vjerojatno Papaver rhoeas (mak turčinak ili poljski mak).
Jednogodišnja biljka, sa uspravnom, jednostavnom ili slabo razgranatom stabljikom koja sadrži mliječni sok. Listovi su duguljasti i kopljasti, donji na peteljkama, gornji sjedeći. Cvjetovi rastu
na vrhovima stapki obraslim čekinjastim dlakama. Kada otpadnu latice ostaje plod - ovalni tobolac do 2 cm dužine koji u pretincima na vrhu sadrži mnoštvo sitnih tamnosmeđih sjemenki. Pretinci se
otvaraju dozrijevanjem i tako čine prsten otvora na vrhu tobolca kroz koje ispadaju sjemenke. To je dakle i vrijeme za skupljanje sjemenki. Sjemenke zadržavaju klijavost i 10 godina.
Biljci odgovara vlažno tlo bogato dušikom.
Jestivi su mladi listovi (blagog okusa) te sjemenke koje se koriste kao začin za peciva i kolače. Od sjemenki se može praviti i ulje. Biljka sadrži i alkaloid rhoeadine koji djeluje
kao blagi sedativ. Tako se od latica može praviti sirup kojeg se, između ostalog, može iskoristiti za uspavljivanje djece.
Sirup od latica maka
Dovesti vodu do vrenja pa ubaciti latice (100 g latica na 650 g vode). Ponovno dovesti do ključanja pa kuhati na laganoj vatri 10-ak minuta. Procijediti i odbaciti latice.
Dodati šećer (oko 600 g na 650 g vode) i/ili med (ako je dodan šećer, 1-2 žlice meda) u tekućinu pa dodatno krčkati oko 15 minuta, odnosno dok se ne otopi. Pretočiti u boce i ostaviti da se
ohladi, a zatim spremiti na tamno i hladno mjesto (npr. hladnjak).
Od sirupa se onda dodatkom obične ili gazirane vode može napraviti i sok. A odraslima se, uz kockicu leda, tu zna poslužiti i vodka (uz vodu ili umjesto vode).
Biljka 10: Češnjevka = češnjača = Alliaria petiolata
Fig. \fig32: Češnjevka krajem travnja
Dvogodišnja biljka iz porodice kupusnjača. Stabljika je uspravna, rebrasta i dlakava u donjem dijelu. Listovi su srcoliki ili trokutasti te tupo nazubljeni. Cvjetovi imaju po četiri bijele
latice u križu. Cvate druge godine od početka do kraja proljeća. Plodovi su duguljaste cilindrične zelene mahunice koje sadrže obilje crvenosmeđih hrapavih sjemenki dužine oko 3 mm.
Svi dijelovi biljke pri gnječenju znaju dati jak miris po češnjaku, no ne nužno.
Jestiva je cijela biljka. Od zrelog sjemena se može raditi senf. Mladi listovi se mogu dodavati salatama i umacima kojima daju blag okus na češnjak i senf (no bez neugodnog zadaha tipičnog
za češnjak). Koristi se i kao diuretik.
Listovi i mladi izdanci skupljaju se obično od veljače do svibnja.
Biljka 11: Gorki kupus
Fig. \fig36: Gorki kupus u svibnju
Listovi su nazubljeni, mlađi svijetlo zeleni, stariji duboko zeleni do plavkasti. Nadzemni dio jestiv. Okus listova podsjeća pomalo na kupus ali je i pomalo gorak.
Dodano poglavlje Plan sadnje.
Plan sadnje
Budući da kulture imaju dobre i loše susjede te različite zahtjeve za prostorom, čini se dobrim napraviti plan sadnje, odnosno optimalan raspored.
Možete to napraviti ručno a možete koristiti aplikacije jer, ako sadite više od dvije kulture, stvari se brzo zakompliciraju. Ja sam tako za svoje potrebe izradio web aplikaciju koja izbacuje
optimalan plan u html i PDF formatu a može se pronaći ovdje:
https://completerelativity.org/crc/uzgoj_hrane_dodatak.html
Na istoj lokaciji se može naći i opis kultura s podacima bitnim za sadnju i uzgoj.
Tablice dobrih i loših susjeda treba pak uzeti s velikom rezervom. Dok su jedni savjeti korisni drugi su vjerojatno mit. Mnogi danas zapravo gotovo u potpunosti ignoriraju ovakve tablice, a i ja sam jedan od
njih. Interakcije između biljaka, bakterija, gljiva i ostalih životinja tla i atmosfere, su kompleksne. U određenim uvjetima dvije biljke se možda neće slagati dok si u drugima mogu pomagati, direktno
ili indirektno (na kraju krajeva i biljke iste vrste imaju, poput nas, različite osobnosti). Tako da, umjesto da pazite što ćete posaditi pored čega, općenito je bolje pobrinuti se da je tlo
zdravo i pogodno za uzgoj, a na njemu onda izmješati sve i svašta - tj. izbjegavati da sadno mjesto izgleda kao konvencionalna monokultura. Također, kad sadite, računajte da će
vam i 1/3 posađenog uzeti priroda na ovaj ili onaj način. Sebično je smatrati da sve što posadite treba pripadati vama, pogotovo kad se uzme u obzir da vi tu zapravo odrađujete najmanje
posla.
Agri-silvikultura
Kao što je već navedeno, poželjno je u uzgoj uključiti i veće biljke, te drveće. Može se kombinirati povrće s voćkama, ali dobro je tu dodati i ektomikorizno drveće poput hrasta, kako bi se
povećao diverzitet, povećala otpornost i samoodrživost eko-sistema. Moj pristup svakako uključuje takvo drveće pa tako i eksperimentiram s agri-silvikulturom.
U idućem poglavlju ću predstaviti različite modele uzgoja i rezultate ovakvih eksperimenata.
Višestruke su koristi kombinacije niskog i visokog raslinja. Jedna očita korist je zaštita nižeg i slabijeg bilja od vremenskih nepogoda. Druga korist je stvaranje povoljne i samoregulirajuće
mikroklime, odnosno mikroklime s više vlage te sniženim temperaturama prilikom ekstremnih vrućina, a povećanim temperaturama prilikom ekstremne hladnoće. Bilje različite veličine ima i korijenje
različite dubine što pomaže da se tlo na različitim dubinama održi rahlim i bogatim organskom materijom. Biljke s dubljim korijenjem će povući nutrijente i vodu iz dubine u površinske slojeve te
u nadzemne dijelove biljke, čineći ih tako eventualno dostupnima i biljkama s nižim korijenjem. Ta opskrba se odvija na dva načina. Kako biljka odumire ili otpušta stare ili oštećene stanice tako
otpušta i te nutrijente. Drugi način je razmjena putem mikoriznih mreža - manje biljke mogu biti mikoriznim mrežama povezane s većim biljem a to veće bilje s drvećem, što omogućuje i razmjenu
nutrijenata između manjeg i većeg bilja. Čak i ako biljke nisu direktno povezane mikorizama, otpuštanjem nutrijenata iz mikorizne mreže u tlo, što se nedvojbeno barem povremeno događa, mogu imati
koristi.
Takav ciklus uzgoja možemo nazvati i slojevitim uzgojem, a što je veća slojevitost veća je i otpornost cijelog sistema.
Dodano poglavlje Modeli uzgoja.
Modeli uzgoja
Postoje različiti načini uzgoja biljaka, a koji način je najbolji ovisit će o lokalnim uvjetima i mogućnostima. Kako bi se povećala otpornost cijelog sistema, osim diverziteta bilja najbolje je
i kombinirati različite metode uzgoja. Modeli opisani ovdje su djelo autora i predstavljaju rezultate višegodišnjeg eksperimentiranja ali i eksperimente u tijeku. Svi korišteni materijali
su lokalni. U nekim modelima iskorišteni su i određeni sintetički materijali, no ništa od istih nije kupljeno, već se radi o otpadu iz lokalne proizvodnje.
Naravno, ako ne želite podržavati neodrživu industriju nastojat ćete koristiti prirodne materijale, no ako već imate otpadni industrijski materijal, a koji nije toksičan, bolje je iskoristiti
takav materijal nego uzimati materijal iz prirode (npr. drvo).
Moj krajnji cilj je omogućiti stvaranje kvalitetnog tla i održivi uzgoj bilja uz što manje ljudsko uplitanje u proces. Ono što težim postići jest:
- potpuno izbjeći navodnjavanje (ili svesti na minimum ako se isto pokaže nemogućim),
- potpuno izbjeći uvoz materijala/gnojiva, odnosno osigurati lokalno zatvoreni ciklus uzgoja,
- potpuno izbjeći brigu oko bolesti i štetočina,
- potpuno izbjeći godišnje uznemiravanje tla (mikrobnih, biljnih i životinjskih zajednica), odnosno postići da, nakon prvotne izgradnje, sadna mjesta budu višekratno upotrebljiva,
- potpuno izbjeći brigu o plodoredu, odnosno osigurati da se na isto mjesto može saditi biljka koja je tu sađena i prošle godine (ovo, naravno, isključuje monokulture),
- osigurati održive prinose, tj. osigurati dugoročnu ravnotežu nutrijenata i mikrobnih zajednica (dugoročno relativno stabilne i povoljne osobine tla).
Hrastov okrug
Model je prikazan na slici \fig22, a cijeli sistem dizajniran je tako da omogućuje skupljanje i zadržavanje vode i nutrijenata unutar sadnog mjesta te prirodno malčiranje lišćem.
Fig. \fig22: Model uzgoja
Nije nužno da jezero/spremnik vode bude spojeno sa kanalom niti je nužno da kanal bude spojen sa mjestom za sadnju no praktično jest i ima svoju svrhu. Kanal je predviđen za kompostiranje a nije
dobro da kompost sadrži previše vode. Kompost će u kanalu moći zadržati više vlage nego na otvorenom ali u isto vrijeme se višak vode odvodi prema prostoru za sadnju u natkriveni kanal koji će
zadržavati vodu i pomagati biljkama da opstanu. Voda će također nositi i nutrijente iz komposta prema prostoru za sadnju.
U sredini mjesta za sadnju nalazi se otok s prirodnom vegetacijom i mladim hrastom koji će svake jeseni malčirati tlo oko sebe, uključujući i prostor za sadnju.
Poželjno je da je cijeli kompleks na brdu (ali ne na vrhu brda) jer, uz ostale prednosti, ima manje problema sa odvodnjom. Naravno, kompleks je poželjno orijentirati tako da se voda slijeva u
jezero i kanal.
Fig. \fig23: Jezero (lijevo), kanal za kompostiranje (desno)
Na slici \fig23 lijevo je detalj jezera a desno detalj kanala. Dublji dio jezera je natkriven što bi trebalo spriječiti pretjerano isparavanje vode tokom ljeta. Osnovna konstrukcija krova je, u mom
slučaju, napravljena od stabala i jačih grana bagrema. Na to su dodane deblje i tanje grane višnje (isprepletene po mogućnosti) a na kraju je krov malčiran mješavinom slame, sijena i ponešto zemlje.
Taj pokrov dobro štiti vodu od direktnog sunčevog zračenja te zadržava vlagu. Vodopropusna membrana u kanalu može se napraviti slaganjem stare cigle a cilj iste je da propušta vodu i
nutrijente ali ne i veće komade zemlje i komposta.
Fig. \fig24: Presjek sadnog mjesta (kruga)
Na slici \fig24 prikazan je presjek sadnog kruga. U sredini je naktriveni kanal koji će zadržavati vodu koja dolazi precipitacijom ili zalijevanjem bilja posađenog pored. Mjesta za sadnju
također čine iskopani kanali koji bi trebali biti na nivou kanala za kompostiranje ili nešto dublji. U te kanale će se sipati kompost/malč pomiješan sa zemljom i drvenim ugljenom koji će stvarati
plodno tlo za buduću sadnju a malčirati tlo za prvu sadnju. Vodopropusna membrana ovdje može se napraviti od drvenih stupova isprepletenim granama/grančicama (cilj je da membrana propušta vodu ali
ne zemlju/kompost). Ako imate, možete iskoristiti i mrežicu kakva se koristi u građevinarstvu. Krov kanala može se napraviti slično pokrovu jezera.
Odvod bi, naravno, trebao biti na nešto nižem nivou od sadnih kanala tako da ne dolazi do poplavljivanja biljaka.
Fig. \fig25: Prošireni model uzgoja
Na slici \fig25 prikazan je prošireni model sa dvije varijante priključka dodatnih sadnih mjesta.
Iskopanu zemlju možete iskoristiti za stvaranje brdašaca unutar kompleksa koji će podignuti nivo podzemnih voda te dodatno pomoći zadržavanju vode, a možete ih i obogatiti Hügelkultur metodom
pa i njih iskoristiti za sadnju, no nemojte isključiti drveće poput hrasta.
Ja sam pak iskopanu zemlju iskoristio za zatrpavanje kuće koju planiram, osim zemljom, okružiti i vegetacijom (drvećem i nižim biljem) te tako, između ostalog, osigurati prirodnu
termoregulaciju unutar kuće.
\ch_added
Preliminarni eksperiment
Desno od već postojećeg jezera na mjestu gdje je uočena mladica hrasta iskopan je krug oko iste te je kanalom spojen s jezerom, sve prema opisanom modelu i slici \fig22. U kanal za kompostiranje je
naknadno postavljena brana tako da voda iz jezera ne može u kanal. Dva su razloga - da se osigura nešto veći nivo vode u jezeru te da se onemogući kontaminacija jezera kompostnim materijalom.
Iako je predviđeno da se u krug za sadnju dodaje tlo pomiješano s kompostom, za ovaj eksperiment to nije učinjeno tako da se omogući usporedba rezultata prije i poslije dodatka obogaćene
zemlje.
Krug je nešto plići na desnoj (istočnoj) strani blizu odvoda što nije bilo u planu no također proširuje eksperiment jer je voda u kanalu na tom dijelu bliže površini pa čak može i preplaviti
sadni dio ako je kanal pun do vrha (što se pak ne očekuje tokom ljeta).
Da ne bi životinje gazile po natkrivenom kanalu i sadnim mjestima dodani su poprečni štapovi koji će također poslužiti za pridržavanje rajčica i visokog graha.
Negdje drugom polovicom 2022. godine u kompostni kanal sam počeo povremeno odlagati manje količine zelenog kuhinjskog otpada (uglavnom od povrća) te smeđeg otpada (piljevina, ostaci gnijezda
stršljena i sl). U kanal sam povremeno dodavao i po nekoliko litara urina (skupljanog oko 7-14 dana prije aplikacije) zajedno sa komadima drvenog ugljena koji se natapao u njemu.
S vremenom je primjećena zelenkasta tekućina u krugu te odvodu koja se s kišama i s prorjeđivanjem aplikacije urina prorijedila no bio je to jasan znak da kiša nosi gnojivo/nutrijente u sadni
krug kako je i bilo predviđeno.
Sredinom travnja i početkom svibnja 2023. godine u predviđeni prostor za sadnju u krugu posađene su sjemenke običnog graha, nešto rajčice te ponešto drugog bilja. Isto bilje je posađeno i na
različita okolna mjesta izvan kruga.
Tlo nije ni na koji način dodatno obrađivano (iako je dosta glinovito a u krugu možda i nešto tvrđe no tu kanal s vodom pomaže da tlo više diše), sjemenke su plitko posađene u gnijezda
od malča (nešto tanji sloj sijena/slame - debljine oko 5-10 cm prije slijeganja). Slijede izvještaji.
2023.06.14
S jedne strane biljke općenito traže dosta sunca a s druge i dosta vode koja pak na suncu isparava. Ako je biljka većinu dana na suncu bit će puno žednija no ako je u sjeni izložena je
štetočinama, slabije raste te daje manje prinose. Cilj održivog uzgoja je tako pronaći optimalno rješenje, u kojem će biljka biti izložena suncu koliko je moguće a da potrošnja vode još uvijek
bude održiva.
Predloženi model se čini kao dobro rješenje a eksperiment to za sada i pokazuje. Većina posađenih biljaka u krugu sasvim lijepo napreduje bez ikakvih znakova bolesti. Od početka sadnje do sada
biljke nisu nijednom zalijevane vodom niti su ičim tretirane. Doduše, tokom cijelog perioda bilo je dosta kiše i vlage pa se za sada ne može reći da je za dobru opskrbljenost vodom zaslužna
arhitektura sadnog mjesta.
No ipak i već sada postoji jasna razlika između bilja posađenog u krug i izvan njega. Većina biljaka van kruga je pretrpjela velike štete od štetočina (naročito one koje su
u sjeni dobar dio dana - neke od njih su potpuno izgrižene). S druge strane, većina biljaka u krugu nema nikakve znakove napada, tek manji broj je pretrpio minimalne štete (pokoja rupica na
listovima). Razlog tomu bi moglo biti pristustvo guštera (inače se vole hraniti insektima i puževima). Naime, vrlo često sam prilikom obilaska biljaka primjetio guštera u krugu - čini se da im se
posebno sviđa natkriveni kanal s vodom. Iako nisam računao na guštere, pokazuju se kao dodatan bonus ovakve sadnje. Možda i esencijalan dio ako se želi potpuno izbjeći briga o
štetočinama. Osim guštera, u krugu primjećujem i bubamare, koje drže lisne uši pod kontrolom.
Fig. \fig37: Grah u krugu (lijevo), nastradali grah izvan kruga (desno)
Druga jasna razlika je opskrbljenost nutrijentima. Gotovo sve biljke izvan kruga pokazuju jasne znakove manjka minerala dok gotovo sve biljke u krugu izgledaju zeleno i zdravo. To sugerira da se
nutrijenti nošeni kišom iz kompostnog kanala zaista zadržavaju na sadnom mjestu kako je predviđeno no vjerojatno ipak nisu sve biljke izložene tim nutrijentima.
Razlika postoji i u samom krugu, čini se kako se biljke na desnoj strani (gdje je nivo vode bliži površini te postoji rizik od poplavljivanja sadnog mjesta) slabije/sporije razvijaju.
To pak i nije iznenađujuće jer ako je sloj zasićenja vodom bliže površini biljka će teško razvijati korijen u dubinu. Postoji dakle optimalna dubina zasićenja koja neće biti jednaka za
svaku biljku pa možda nije ni loše da dubina kanala varira - tako na jednom dijelu možemo saditi biljke s dubljim korijenom a na drugom one koje razvijaju pliće korijenje (više u širinu).
Rajčica, na primjer, zna razvijati korijen dosta u dubinu (~1.5 m) i ovdje se to vidi - velika je razlika u veličini stabljika između zapadne i istočne strane kruga. Grah pak ne razvija korijen
toliko u dubinu (obično je sasvim dovoljno 25-30 cm tla).
2023.06.22
Šesti je dan vrućeg vremena bez ikakve kiše. Iako biljke u krugu ne pokazuju nikakve znakove stresa, odlučio sam ih zaliti. Natkriveni kanal je već neko vrijeme prazan (iako
vlažan) a, u isto vrijeme, jezero je još uvijek puno vode pa ne vidim razloga za štednju. Biljke sam pak zalio minimalno (u prosjeku ne više od 0.5 l po biljci). Izvan kruga, situacija je
drugačija, određene biljke sam, zbog stresa, zalijevao svakodnevno zadnjih nekoliko dana.
2023.07.01
U proteklih osam dana biljke u krugu nisu zalijevane, biljke van kruga koje nisu u sjeni su zalivene jednom, vrijeme je bilo djelomično oblačno do sunčano, ne pretjerano vruće, a u četiri dana
bilo je i nešto slabije kiše. No danas sam odlučio zaliti i biljke van kruga i one unutar kruga. U prosjeku je potrošeno 3-4 litre vode po biljci, osim u slučaju rajčica na koje je
potrošeno 2-3 puta više.
Diskusija i analiza
Očito je da su klimatske promjene uzele maha. Vremenske prilike i neprilike u Slavoniji 2022/2023 godine bi tako mogle oslikavati novo prosječno stanje - proljeća koja ponekad liče na jesen, ljeta s
ekstremno visokim temperaturama te s esktremnim olujama (ali možda ne i dugotrajnim vrućinama - zbog kišnih oluja, iako prognozeri
najavljuju dugotrajnije suše ljeti u Hrvatskoj), zime bez [jačeg] snijega i bez ekstremno niskih temperatura.
To će se promijeniti s kolapsom sjevernoatlantske meridijanske obrtajuće struje čime će se snijeg vjerojatno vratiti
i u Slavoniju, no nije poznato kada će se to točno desiti (za 2 godine, 20 godina ili više) a do tada je uzgoj vjerojatno
najbolje planirati očekujući gore opisani scenarij.
A on, što se tiče uzgoja, ima svoje dobre i loše strane. Ranija cvatnja donosi veći rizik stradavanja od mraza, no može i koristiti biljkama, barem u slučaju otpornijih vrsta, koje se
sada mogu i ranije saditi. Uz dobru drenažu, za povrće će biti dobra stvar i povećana količina oborina ako potraje kroz proljeće, iako bi i bolesti poput plamenjače svakako mogle tada
postati učestalije. Više precipitacije znači i više dušika i fiksacije dušika iz atmosfere. Ionizacija elemenata putem munja stvara nitrate i amonij (hrana za biljke) tako da kiša, osim
atmosferskog dušika sadržava i nitrate i amonij.
I sagorijevanje fosilnih goriva povećava koncentraciju nitrata i amonija u kiši, jer se aerosoli amonijevog nitrata u vodi razlažu na amonij i nitrat. No, munje i sagorijevanje
fosilnih goriva povećavaju i kiselost kiša. Ta kiselost je, zbog oksidacijskog utjecaja sunca veća po danu. Studije
pokazuju da pH kiše veći od 5 djeluje pozitivno na biljke, no ako je manji od 5, negativni utjecaj sumpornih i dušikovih kiselina nadmašuje pozitivni utjecaj nitrata i
amonija. Aerosoli utječu i na formiranje oblaka, tako da će utjecaj na biljke ovisiti o lokalnim uvjetima.
S više kiše, manje je posla i oko zalijevanja pa se ni ne troši puno vode. Jezero odakle crpim vodu je tokom gotovo cijele godine bilo puno (razina vode ni u jednom trenutku nije pala za
više od 30-ak cm).
Ovo će teško biti pravilo. Po globalnim klimatskim modelima, na ovom području se očekuje smanjena frekvencija oborina iako se povećava mogućnost poplava.
Ekstremno visoke temperature predstavljaju problem, veći ili manji - ovisno o vrsti. Po eksperimentu, rajčici ekstremne
temperature nisu previše naštetile ali grahu u cvatnji koji je bio veći dio dana izložen suncu svakako jesu.
No taj problem se može ublažiti ako ne i izbjeći. Budući da se ekstremi temperature javljaju obično u poslijepodnevnim
satima, grah se može posaditi više u dubinu iskopanog kruga ili uz zapadni/južni zid tako da taj dio dana provede u
sjeni. U eksperimentu je tako grah dosta dobro uspijevao na povišenoj gredici uz zapadni zemljani zid gdje je od 14-15 h bio
u hladu tako da kada i jest bio izložen ekstremnom zračenju nije bio izložen dugo pa nije ni pretrpio veliku štetu - barem
se tako činilo obzirom na broj preživjelih cvjetova i mahuna. Taj grah je imao iznenađujeće visok urod - ukupno 26 mahuna na
biljci u 1. cvatnji (cvjetova je bilo i preko 26 ali nisu svi preživjeli), bez ikakve gnojidbe te gotovo bez malča.
To je dosta više od prosječnog standardnog prinosa u konvencionalnoj poljoprivredi u Slavoniji s upotrebom sintetičkih gnojiva (oko 9-14 mahuna po
biljci u prosječnoj godini, ovisno o gnojidbi) pa je vrijedno dublje istražiti fenomen. Ovdje vidim dva moguća uzroka:
- posebno tlo od kojeg je sastavljena gredica,
- mikoriza.
Tlo je sastavljeno od sloja gline koji je prije 10-ak godina bio površinski sloj, no tada je na isti natovarena veća
količina gline (do nekih 80 cm visine) dobivene iskopavanjem tla za temelj kuće. Tlo od koje je sastavljena gredica dakle
sadrži humus koji je nastao sporim anaerobnim raspadanjem sprešane vegetacije. No, tlo nešto bogatije humusom ovdje sasvim sigurno
nije glavni uzrok ovako velikog broja mahuna (što je očito i iz usporedbe sa konvencionalnom poljoprivredom). Već je utvrđeno
da arbuskularna
mikoriza može znatno povećati prinose (u ovisnosti o koncentraciji gnojiva) i u konvencionalnoj
poljoprivredi (iako rijetko tko provodi inokulaciju arbuskularnim mikoriznim gljivama) pa je vjerojatno i ovdje to
primaran razlog velikog prinosa. Posađeni grah je možda, osim s gljivama, preko istih stupio i u simbiozu s kupinom a do koje
vjerojatno ne bi došlo da grah nije posađen uz zemljani zid. Naime, na zidu osim trave raste i kupina a jedino korijen kupine
može dosegnuti veće dubine (pri tome je pak lateralno korijenje ono koje ulazi u mikorizu). Tu sad vjerojatno postoji optimalna
dubina (odnosno visina zemljanog zida) pri kojoj će najvjerojatnije doći do mikorize jer različite gljive sa različitim
sklonostima se nalaze na različitim dubinama.
I upravo takva simbioza bi mogla biti dio rješenja problema ekstremnih uvjeta koji dolaze s klimatskim promjenama (uočiti da
i krug u eksperimentu nudi istu mogućnost ako bi se sadilo na primjerenoj dubini). Grah je donekle zaštićen od ekstremnih
temperatura zemljanim zidom a nedostatak nutrijenata se nadoknađuje simbiozom sa kupinom koja, osim toga i sama predstavlja
zid koji pravi sjenu.
Teško je pak donositi zaključke na temelju jednog uzorka, tj. jedne biljke u ovom slučaju (nema statističkog značaja).
Da bi dobio jasniju sliku napravio sam još jednu gredicu sjeverno od postojeće koristeći isti sloj tla. Posađene su 2 sjemenke
Pinto visokog graha i 5 sjemenki niskog šarenog graha. Ova gredica je i nešto jače malčirana. Rezultati su
zadovoljavajući. I ovaj put je pak došlo do stradavanja određenih mahuna (ovaj put vjerojatno zbog pojave vrlo niskih
temperatura - već u prvom mjesecu jeseni temperatura se je u jednom trenutku spustila i do 1 °C) no biljke su se inače jako
dobro razvile, vegetacija je bila izrazito zelena i zdrava a svaka biljka sadrži i dosta velike mahune (do 12 cm dužine). Odmah
uz posađeni Pinto grah, u vrijeme cvatnje, nikla je i jedna gljiva, što svakako smatram
dobrim znakom. No u eksperimentu se pojavila nova varijabla. Jezerce iz kojeg crpim vodu je u međuvremenu obogaćeno modro-zelenim
algama (cijanobakterijama). To nije nikako loša stvar što se tiče zalijevanja biljaka. Prisustvo ovih algi inače
sugerira da je voda obogaćena fosforom (u ovom slučaju pak, možda više dušikom) a one same, uz ugljik, fiksiraju i
dušik. Mrtve, dobar su izvor kalija i ostalih nutrijenata, tako da zalijevanje ovakvom vodom postaje i gnojidba. No sve te
varijable čine eksperimentiranje težim. Pred sam kraj sazrijevanja mahuna pojavile se se pak i smeđe točkice na listovima i
mahunama, sugerirajući bakterijsku palež. No šareni grah se je brzo i oporavio od infekcije (bez ikakve intervencije s moje
strane), što nije uspjelo Pinto grahu (koji se pokazao vrlo osjetljivim i u drugim uvjetima).
Eksperiment bi bilo dobro ponoviti iduće godine, sa 4 gredice:
- gredica od obične gline uz zid,
- gredica od sloja tla sa sprešanim humusom, također uz zid,
- gredica od obične gline, uz umjetni zid (izolirana),
- gredica od sloja tla sa sprešanim humusom, uz umjetni zid (izolirana).
No na kraju su rezultati za taj grah ipak bili razočaravajući. Neke mahune su bile izobličene i slabo razvijene, a od
ukupno 83 sjemenke, 50 ih je potpuno zrelo no i od istih je 2/3 slabije razvijeno, spljošteno i/ili smežurano. Možda
bi urod bio i bolji da sam mahune brao kako su sazrijevale no za ovaj eksperiment odlučio sam ih sve pobrati odjednom
kad sve budu suhe.
Razlog loše kvalitete plodova je vrlo vjerojatno zelena stjenica (vrsta smrdljivog martina) jer ih ove godine ima posvuda a
ovo je šteta karakteristična za istu (iako sam na ovom grahu primjetio i žiška). Ni visoke temperature sigurno nisu
pomogle. Moguć uzrok je i nedostatak određenih nutrijenata (poglavito fosfora), no to vjerojatno nije slučaj ovdje jer izrazito
velik broj cvjetova/mahuna sugerira i dobru opskrbljenost hranjivom i dobru mikorizu.
Obzirom na relativno tople zime kakve imamo u zadnje vrijeme ovdje, uz ekstremne temperature tokom cvatnje, insekti poput
smrdljivog martina bi mogli predstavljati veliki problem.
Što se tiče graha u krugu, uspješnost je ovisila o mjestu sadnje.
Smrdljivi martin (Nezara viridula, Rhaphigaster nebulosa) je inače neugodna buba. Osim što smrdi, buši plodove
voća i povrća (grah, rajčicu, šljivu, ... nije izbirljiv) i siše sok tako da plodovi znaju ostati smežurani. Zbog takvog načina
hranjenja može širiti viruse/bolesti. Mladunci se razlikuju po boji (mogu biti npr. crni sa bijelim točkicama) i po tome što
se više hrane mladim izdancima i listovima. Izdanci mogu uvenuti zbog gubitka soka a simptomi mogu biti i prerano opadanje
cvjetova te loš rast biljke. Na mahunarkama razvoj mahune može biti zaustavljen a mahune se mogu i izobličiti.
Smrdljivi martini ne podnose miris češnjaka, lavande i majčine dušice a rotkvica, neven i krizantema bi ih također trebali
odbijati. Osim guštera, napadaju ih i ose, ptice, mravi, a ličinke bubamara se znaju hraniti izleženim jajima.
Loša vijest je da tekuće klimatske promjene (prvenstveno toplinski valovi) mogu uzrokovati eksploziju populacija ovakvih
štetočina (čemu i svjedočimo) no dobra vijest je da to znači i više hrane za guštere pa bi i njihova populacija trebala
rasti, a sudeći po mom vrtu, čini se da zaista i jest tako. No gušterima smetaju ekstremne temperature pa bi moglo biti
izazovno zadržati ih tamo gdje sadimo. Predložena arhitektura sadnog mjesta bi mogla biti jedno od rješenja jer pruža određenu
zaštitu kao i vlagu. Logika nalaže da gdje god imamo koncentraciju povrća imat ćemo i koncentraciju štetočina koje ga voli
ali i koncentraciju onih koji se hrane tim štetočinama. Pri održivom uzgoju nije tako dovoljno misliti na biljke, treba se
pobrinuti da životinje koje efektivno štite te biljke imaju dobre uvjete za život. A kada se radi o zaštiti povrća gušter
se nameće kao idealna životinja. Prednost sadnje u krugu je i ta što su gredice nešto niže od nivoa okolne zemlje a to znači
da gušter lakše može uočiti te dohvatiti štetočine na vrhovima biljaka. To bi mogao biti i jedan od razloga zašto im se
sviđa ta lokacija. No možda neće biti dovoljno računati samo na guštera i slične zaštitnike bilja, kao što
su npr. paukovi, bubamare i bogomoljke.
Što se tiče kvalitete, plodovi graha u krugu nisu pokazivali znakove napada bolesti i insekata, dapače plodovi graha u
jugozapadnom dijelu kruga su iznimno veliki i mesnati što se vjerojatno može pripisati većoj aktivnosti mikoriza uslijed
zasjenjene lokacije. Primjetio sam više vrsta gljiva kako, uz mahovinu, rastu na južnim zidovima kruga i kompostnog kanala te u odvodnom kanalu. Doduše, gljive koje
sam primjetio su ektomikorizne i/ili saprotrofi, npr. ispucana krumpirača (Scleroderma citrinum - saprotrof, formira i
ektomikorizne mreže, viđao sam je i ispod obližnjeg hrasta, a sa hrastom inače i voli zasnivati mikorizu), i pečurka (Agaricus). Moguće je, da u ovakvim
uvjetima (posađen u kanal ili uvalu, gdje dominiraju ektomikorize) grah zna zasnivati i ektomikorizne odnose (što bi bilo
odlično). Uz pretpostavku da su nutrijenti nošeni iz komposta bogatiji dušikom, uzrok velikih plodova vjerojatno ne može biti obližnji
kompost jer dušikom bogato gnojivo kod mahunarki generalno povećava bujnost nauštrb ploda. Grah u pitanju je zaista bujao cvjetovima u početku no dosta cvjetova
je otpalo uslijed ekstremnih temperatura. Uzrok velikih plodova tako može biti i prorjeđivanje. Ipak, ne može se isključiti da su gljive imale znatnu
ulogu u povećanoj apsorpciji nutrijenata potrebnih za formiranje plodova.
Prisustvo gljiva u iskopanim kanalima je dobar znak, a signalizira da se mikorizne mreže premećene iskapanjem relativno
brzo oporavljaju.
Ali ovo govori još nešto - presjecanjem hifa etablirane mreže povećava se vjerojatnost genetske rekombinacije (seksualne
reprodukcije) gljiva (do koje dolazi spajanjem seksualno kompatibilnih hifa), što se očituje mnoštvom plodova na površini (osim, naravno, u slučaju gljiva koje ne proizvode takve nadzemne strukture).
No može se ovo interpretirati i kao reakcija na stres (slična preuranjenom cvjetanju kod biljaka), iako je od iskapanja do
pojave nadzemnih [dijelova] gljiva prošlo više mjeseci.
U kompostnom kanalu izraslo je dosta vrlo slatke rajčice, za što bi morale biti odgovorne gljive jer ta rajčica
izrasla je iz sjemena konzumne rajčice iz supermarketa - koja ne samo da nije slatka nego je bez okusa. Izrasla rajčica ovdje
izgleda savršeno - kao ona iz supermarketa, no uz to ima odličan okus. I to govori koliko su gljive važne za uzgoj - industrijsko
povrće koje raste u sterilnim uvjetima (bez razvijenog mikrobioma) je praktički uzgajanje kartona kojem genom daje izgled povrća.
Dobra je vijest je da se iz sjemena takvog povrća (koje može imati poželjnu genetiku) može uzgojiti vrlo jestivo povrće s
idealnim karakteristikama. U eksperimentu je i posađeni grah također došao iz supermarketa, a izrasli grah ga je kvalitetom i
veličinom nadmašio - ali samo tamo gdje postoji izraženija mikoriza.
U svakom slučaju, eksperiment je pokazao da krug kao sadno mjesto ima potencijala no treba ga pravilno nivelirati odnosno
odabirati sadno mjesto prema dubini korijena biljke te pravilno zalijevati. Pri tome je poželjno da plitko sadno
mjesto može zadržati nešto vode jer mlade biljke nerazvijenog korijena nemaju koristi od kanala u koji se slijeva voda
naročito ako su na višem nivou. Treba uzeti u obzir i da uvjeti, što se tiče osunčanosti, vlage i mikoriznih gljiva dosta ovise
o položaju u krugu. Mikorizne gljive nikako ne treba zanemariti a tu također postoji optimalna dubina za razvoj kvalitetne
mikorize.
Kada se uzme u obzir da tlo (teška glina) nije obrađivano a većina biljaka se uspjela razviti kao da se radi o svježe
napravljenim gredicama od izmrvljene zemlje, uspješnost eksperimenta dodatno se povećava. Nijedna biljka posađena na
neobrađeno tlo izvan kruga i van dugotrajnije sjene nije se dobro razvijala niti je preživjela do cvatnje, čak i sa učestalijim
zalijevanjem.
Treba uzeti u obzir i da je mikrobiom (bakterije, mikorizne gljive) iskapanjem kruga poremećen pa iako se nešto do sadnje
razvio te pomogao određenim biljkama, tada još nije bio razvijen do punog potencijala.
Nisu prošle dobro ni biljke u dugotrajnijoj sjeni. Iako pogođene insektima, određene biljke posađene ispod starog hrasta su
dale više plodova nego bi se očekivalo - odličan rezultat, uzimajući u obzir da njih nisam uopće zalijevao te da su od početka
gotovo cjelodnevno u sjeni.
Slično, rajčica koja je izrasla u uvali uz betonski zid na jugu se jako razvila i dala plodove, također bez ikakvog
zalijevanja. I ona je dobar dio dana u sjeni te okružena većim raslinjem. Tlo iz kojeg raste je velika kosina dobivena
nasipanjem gline prošle godine (iskopane u blizini). U uvali pokraj rajčice također raste paprat te mladi hrastovi i trešnja
na sjevernoj strani.
Razlog relativno dobre plodnosti može biti olujno nevrijeme 19.7.2023 koje je ponešto razrijedilo krošnju
hrasta pa je od tada grah bio, u isprekidanim intervalima, donekle izložen suncu. Pri tome, najbolje rezultate ostvarile su
biljke posađene na vanjskom dijelu (ispod ruba krošnje). Sadnja graha ispod stabla sa razrijeđenom krošnjom bi tako moglo biti
jedno od boljih rješenja u nadolazećim vremenima. Iako se razrjeđivanje krošanja drveća ne čini dobrim za drvo, ako odrezane
grane iskoristimo za ogrjev to bi moglo biti možda i najodrživije rješenje jer kombinira uzgoj hrane i uzgoj drveća za
ogrjev. Razrjeđivanje krošanja bi moralo biti bolje za šumu od razrjeđivanja same šume (rušenjem stabala). Posebno kad se
uzmu trendovi, prema kojima bi se učestalost ekstremnih oluja trebala povećavati (a što znači da krošnje možda nećemo ni
morati sami razrjeđivati). Kod spomenute kombinacije uzgoja (hrane/energije), razrijeđena krošnja ima više prednosti:
- stablo postaje otpornije na nevrijeme,
- posađene biljke dobivaju više sunca a opet ne previše,
- potiče se razvoj arbuskularnih mikoriza,
- više sunca dobivaju i mladice drveća a to znači da drvo majka može više nutrijenata zadržati za sebe,
- stablo će lakše nadoknaditi štetu nastalu zbog gubitka nekoliko grana nego štetu nastalu zbog gubitka druga (drugog
stabla u simbiozi).
Naravno, ako sami režemo grane treba paziti da se ne pretjeruje. Poželjno je i da se ne režu preniske i predebele (više od ≈5 cm debljine) grane jer
postoji veća opasnost od infekcije i problema sa zacjeljivanjem pa tako i od odumiranja stabla, iako su razvijenija (ali ne prestara) stabla prilično
otporna - naročito u blizini drugog drveća.
Zanimljivo je da je grah koji je u početku dobro uspijevao (u krugu i onaj uz zapadni zid) kasnije počeo imati problema.
U suprotnosti, grah ispod hrasta koji je u početku loše krenuo kasnije se oporavio, onaj na rubovima krošnje čak i odlično - s razvijenim tamno zelenim listovima bez velikih oštećenja. No što je
odgovorno za to zdravo zelenilo? Iako djelomice dobivaju nešto sunca, to nije puno - ukupno ugrubo tek oko 1 sat (pri čemu
nikad nije cijela biljka na suncu, tek manji dio). Iako na rubu krošnje, te biljke graha nisu dobivale ništa više sunca od onih
bliže stablu, dapače, rekao bih čak i manje jer je tu krošnja dosta svijena prema zemlji a uz to okolo raste visoki korov
kojeg nema bliže stablu. Razlog bi tako morala biti mikoriza. Odmah uz jedan rubni grah nalazi se vrlo mlada mladica
hrasta (oko 15 cm dalje) a vrlo blizu je (unutar metra) i nešto veća mladica oraha te, čini se, breskve. Moguće je tako
da stari hrast preko ektomikorizne mreže pomaže mladicu (koja je vrlo vjerojatno i potomak istog hrasta, a što drveće dokazano
prepoznaje) dok je ova istodobno arbuskularnom mikorizom povezana sa grahom. No umjesto sa starim hrastom, vjerojatnija je možda
simbioza sa orahom. Obični orah je inače skloniji arbuskularnoj mikorizi a istoj bi trebala biti sklonija i mladica hrasta u
ranoj fazi razvoja (koja će se tek kasnije ektomikorizom povezati sa starim hrastom). Orah, pošto je više na suncu (iako, u ovom
slučaju i ne baš puno više), u mrežu šalje ugljik (kojeg iskorištavaju i mladica hrasta i grah), dok bi od graha mogao dobivati
dušik (u ovoj fazi razvoja korijenske kvržice bi trebale biti potpuno razvijene).
Nedostatak je povećana šteta od štetočina (što bi pak razrijeđena krošnja trebala ublažiti, kao i sadnja na rubu
krošnje) no, sve dok se dobije više zrna nego se posadi, ovakva sadnja teško može biti neisplativa. Nedostatak, eventualno
može biti i prenizak pH budući da hrast može uspijevati i na nešto kiselijim tlima od graha. Idealno rješenje je tako možda
upravo ono na početku zamišljeno - krug za sadnju sa razvijenim hrastom u sredini, zbog sljedećih razloga:
- biljke nisu dugotrajno izložene ekstremnim temperaturama, dok se opasnost od istih s klimatskim promjenama povećava,
- uzgoj je praktički samoodrživ (ako se ne sadi u krug s kanalom, ovisno koliko je razrijeđena krošnja možda će ipak trebati
povremeno zalijevati ali zanemarivo u odnosu na klasičan uzgoj jer navodnjavanje ovdje tokom suše vrši sam hrast pumpajući vodu
iz dubine (metoda hidrauličkog podizanja) te, na rubu krošnje, koncentrirajući kišnicu (krošnja funkcionira kao kišobran),
- dodatkom posebno pripremljenog sloja (kompost/Terra Preta) u krug može se postići odgovarajući pH,
- tlo je prirodno malčirano opadajućim lišćem, a uz to hrast pumpanjem vode iz dubine pumpa i nutrijente prema rubu krošnje,
- biljke u krugu bi mogle biti zaštićene od štetočina, prvenstveno prisustvom guštera kojeg čini se privlači ta arhitektura,
- kanali oko hrasta će tjerati hrast da razvija korijenje više u dubinu, čime postaje otporniji i na sušu i na oluje,
- manja godišnja izloženost zračenju povećava diverzitet gljiva u gornjem sloju tla (do 25 cm dubine), iako može djelovati
negativno na razvoj arbuskularnih mikoriza (što ne mora biti nedostatak, vidi slijedeću natuknicu),
- gornji eksperiment daje naslutiti da bi grah u ovim uvjetima mogao koristiti ektomikorizne gljive, a one su puno pouzdaniji
partner te mogu osigurati više nutrijenata pa i povećati plodove na povrću (dizajnirane su za simbiozu sa drvećem koje je
dosta zahtjevnije od povrća),
- sadnjom mahunarki u kanale povećavamo vjerojatnost iskorištavanja fiksiranog dušika od strane hrasta te tako potičemo
simbiozu (čime se otvara mogućnost da hrast počne i intimnije pomagati biljke u krugu - donacijom nutrijenata, ali na dugoročne staze
možda i evolucijskom donacijom taninske kiseline za zaštitu protiv insekata),
- zajednice gljiva u dubljem tlu obično imaju veći
udio taksona koji uz saprotrofna imaju i simbiotrofna ili patotrofna svojstva pa bi biljke mogle imati i bolju zaštitu od bolesti (iako se s promjenom morfologije
tla očekuje i vertikalna migracija nivoa mikoriznih mreža ona neće biti jednolika niti trenutna, ovdje se tako pretpostavlja
da će na sadnom mjestu mikorizne gljive koje inače okupiraju dublje slojeve postati dostupnije),
- zbog svega navedenog, te uz poštivanje diverziteta, sasvim je moguće da neće biti potrebe poštivati plodored (izmjenjivati posađene kulture svake godine).
Izraženija simbioza u dubljem tlu možda i nije iznenađujuća zbog manje dostupnosti nutrijenata.
Ne čini se pak dobrim često remetiti uspostavljenu mrežu (ravnotežu) mikoriza u tlu ispod krošnji drveća (iako se mreže brzo oporavljaju moglo bi doći do promjene partnera i ponašanja
drveća, što opet ne mora biti loše). Osim toga možemo oštetiti sitno korijenje drveća (iako se ono i samo obično obnavlja 2-3 puta godišnje). Možda ne bi bilo
loše da krug bude isprekidan na mjestima (npr. na zamišljenim linijama koje spajaju stablo sa mladicama te vrste ili drugim obližnjim drvećem) ako se već odlučimo za kopanje.
Alternativa kopanju sadnog kruga je prijenos zemlje sa drugog mjesta te pravljenje nasipa, tako da biljke sadimo između
nasipa (naravno, može se saditi i na nasip - npr. grah između nasipa a krumpir na nasip). To će također negativno utjecati na mikorizne
gljive i korijenje otežavajući opskrbu kisikom, iako će se nivoi mikoriznih gljiva vjerojatno s vremenom jednostavno podignuti na mjestima
nasipa s podizanjem nivoa vode. U svakom slučaju s ovakvim radnjama ne treba pretjerivati a u slučaju većih zahvata najbolje je da se obave dok je stablo mlađe - prije nego krošnja/korijenje dosegne
područje.
Prednost izvedbe kruga ispod krošnje (idealno na rubu) je i ta što nema potrebe natkrivati
središnji kanal jer nema toliko direktnog sunca (dobro bi bilo pak da je bar manji dio natkriven tako da tvori sklonište
za životinje poput guštera).
Bilo bi dobro i da je sadno mjesto pod nagibom, npr. sjever-jug. Tako možemo sjeverniji dio rezervirati za kompost a s kojeg
će onda kiša nositi nutrijente i gnojiti biljke na južnom dijelu kruga. A ako kompost sadrži sjemenke onoga što želimo
saditi možemo jednostavno raširiti isti u tanjem sloju i pustiti da povrće izraste iz njega.
A kad se raspadne, kompost koji smo stavljali sjeverno možemo ostaviti na mjestu ili raširiti južno gdje sadimo.
Dodavanje komposta je svakako poželjno jer time pomažemo održati tlo u ravnoteži (umjesto da samo crpimo iz njega).
Inače, ako se grahu ne omogući 8-10 sati direktnog sunca teško se može očekivati veliki urod. Ovdje simbioza može donekle
nadoknaditi nedostatak sunca no pitanje je koliko. Ako pak ne moramo zalijevati niti brinuti o biljkama, manji urod po biljci ne bi
trebao tako teško pasti. No ako je, u mom slučaju, grah ispod ruba krošnje hrasta uspio razviti, uz zdravu zelenu vegetaciju i 5-6 velikih
zdravih mahuna sa natprosječno velikim sjemenkama, sve uz minimalnu i djelomičnu izloženost suncu (ukupno ugrubo oko 1 h dnevno) čini se da
veći urod i nije nemoguć.
| biljka | bakterijske kvržice | razvijenost korijena | bilješka |
|---|
| K1 | ne | dobra | |
| K2 | DA | dobra | |
| K3 | ne | dobra | |
| K4 | ne | slaba | Pinto |
| K5 | DA | dobra | |
| K6 | ne | slaba | Pinto |
| K7 | ne | dobra | |
| K8 | ne | slaba | Pinto? |
| K9 | ne | slaba | Pinto? |
| K10 | ne | dobra | |
| K11 | ne | slaba | |
| K12 | ne | slaba | |
| K13 | ne | dobra | |
| H1 | ne | osrednja | |
| H3 | ne | slaba | |
| H4 | ne | slaba | |
| H5 | ne | slaba | |
| H7 | ne | slaba | |
| H8 | ne | dobra | |
| H9 | ne | dobra | |
| G1 | ne | dobra | ektomikoriza |
| Z1 | ne | slaba | Pinto |
| Z2 | DA | dobra | |
| Z3 | DA | dobra | |
Table \tbl13: Rezultati inspekcije korijenja (K = krug, H = hrast, G = uzdignuta gredica uz zapadni zemljani zid, Z = 2. uzdignuta gredica uz zapadni zemljani zid (kasnija sadnja))
Korijen graha G1 s ektomikorizom prikazan je na slici \fig40. Fotografija nije najbolja (hife su teško uočljive) no uočljiv je bijeli plašt gljive.
Fig. \fig40: Korijen graha G1 (dio gljivičnog plašta označen je crvenim ovalom)
Ono što upada u oči je potpuno lateralni razvoj glavnog korijena što može biti posljedica kompaktnog tla, no ne bih odbacio ni mogućnost da je korijen rastao prema gljivi.
Rezultati i zaključak
Za bilo koji eksperiment u kojem se nauči nešto novo ne može se reći da je propao, a ovaj nikako nije. Posebnost eksperimentalnog
kruga je što omogućuje diverzitet uvjeta na istom uzorku tla (početna varijabilnost svojstava tla je minimalna). U krugu tako
postoje područja različite osunčanosti tokom dana a zbog kosine terena i različite visine sadnje u odnosu na natkriveni
kanal. S druge strane, relativno mali broj posađenog bilja smanjuje statistički značaj rezultata. Ipak, daleko od toga da se iz
ovoga nije moglo nešto naučiti, dapače, neke stvari su postale daleko jasnije, bilo je i ugodnih iznenađenja (npr. gušter, ekstreman grah ispod hrasta, ektomikoriza) i zanimljivih
komplikacija (npr. mladica oraha) na koje su dvije posađene vrste različito osjetljive. Sve u svemu, smjer u kojem treba ići mi je sada jasan tako da idući eksperiment možda i neće biti toliko
eksperimentalan koliko održiv uzgoj.
Rezultati preliminarnog eksperimenta prikazani su u tablici \tbl11.
| biljka | broj mahuna | ukupan broj zrelih zrna | broj zrelih zrna po mahuni | bilješka | zalijevanje | datum sadnje | datum berbe |
|---|
| K1 | 9 | 16 | 1.8 | šareni, 3 mahune nerazvijene, sjemenke zrele, vrlo kvalitetne (natprosječno velike i mesnate) | redovito | 2023.04.15 - 2023.05.07 | |
| K2 | 11 | 19 | 1.7 | šareni, 3 mahune slabo razvijene, od zrelih sjemenki 8 smežurano, 3 nezrele sjemenke | redovito | 2023.04.15 - 2023.05.07 | |
| K3 | 3 | 4 | 1.3 | šareni, mahune slabije razvijene, sjemenke kvalitetne (velike i mesnate) | redovito | 2023.04.15 - 2023.05.07 | |
| K4 | 0 | 0 | 0 | visoki grah (Pinto) | redovito | 2023.04.15 - 2023.05.07 | |
| K5 | 3 | 8 | 2.7 | šareni, 2 zrna iznimno velika i mesnata | redovito | 2023.04.15 - 2023.05.07 | |
| K6 | 2 | 3 | 1.5 | Pinto (3 zrela i 4 nezrela zrna) | redovito | 2023.04.15 - 2023.05.07 | |
| K7 | 10 | 23 | 2.3 | šareni, zrele sjemenke mesnate (mahom nepravilnog oblika), 3 mahune slabije razvijene, 5-6 nerazvijenih sjemenki | redovito | 2023.04.15 - 2023.05.07 | |
| K8 | 0 | 0 | 0 | Pinto? | redovito | 2023.04.15 - 2023.05.07 | |
| K9 | 0 | 0 | 0 | Pinto? | redovito | 2023.04.15 - 2023.05.07 | |
| K10 | 6 | 12 | 2 | šareni, 3 mahune nerazvijene/slabije razvijene, 6 nerazvijenih sjemenki | redovito | 2023.04.15 - 2023.05.07 | |
| K11 | 0 | 0 | 0 | | redovito | 2023.04.15 - 2023.05.07 | |
| K12 | 0 | 0 | 0 | | redovito | 2023.04.17 | |
| K13 | 8 | 23 | 2.9 | šareni, neke sjemenke natprosječno velike i mesnate, 2 zrna nerazvijena | redovito | 2023.04.17 | |
| H1 | 3 | 5 | 1.7 | šareni, jedna mahuna nerazvijena | nikakvo | 2023.04.28 | |
| H3 | 3 | 8 | 2.7 | šareni, 3 nerazvijene sjemenke | nikakvo | 2023.04.28 | |
| H4 | 1 | 1 | 1 | šareni, mahuna slabo razvijena, sjemenka nešto manja | nikakvo | 2023.04.28 | |
| H5 | 1 | 2 | 2 | šareni | nikakvo | 2023.05.02 | |
| H7 | 1 | 1 | 1 | šareni | nikakvo | 2023.04.28 | |
| H8 | 5 | 20 | 4 | šareni, sjemenke kvalitetne (velike i mesnate), sjemenke iz druge cvatnje (1 mahuna) ekstremno velike | nikakvo | 2023.05.02 | |
| H9 | 6 | 23 | 3.8 | šareni, 2. cvatnja uspješnija - 4 mahune sa mesnatim velikim grahom (ukupno 18 zrna) od kojih jedna sa rekordno velikim sjemenkama - preko 3 x mesnatije od sjemenke konzumnog običnog graha (0.4 g) - sjemenke su potpuno ispunile mahunu tako da se čini da bi rasle i dalje da je bilo mjesta) | nikakvo | 2023.05.02 | |
| S1 | 2 | 2 | 1 | grah (Pinto) sjeveroistočno od starog hrasta (udaljen 2-3 m od ruba krošnje), pokraj [posađene] mladice netrnovite kupine | redovito (do propadanja) | 2023.04.25 | |
| S2 | 0 | 0 | 0 | grah uz [posađenu] mladicu jasena | redovito (do propadanja) | 2023.04.27 | |
| S3 | 0 | 0 | 0 | grah uz istočni zemljani zid, pokraj mladice šljive | redovito (do propadanja) | 2023.04.28 | |
| S4 | 0 | 0 | 0 | grah uz mladicu hrasta na kosini zemljanog zida sjeverno | redovito (do propadanja) | 2023.04.25 | |
| S5 | 0 | 0 | 0 | grah uz [posađenu] mladicu jasena, plodnije tlo s obilnim raslinjem, oko 7 m sjeverno od šume | neredovito | 2023.04.27 | |
| M1 | 0 | 0 | 0 | grah u mladoj kupini | neredovito | 2023.04.28 | |
| M2 | 0 | 0 | 0 | grah u mladoj kupini | neredovito | 2023.04.28 | |
| G1 | 27 | 53 | 2 | šareni, oko 2/3 zrelih sjemenki spljošteno, slabije razvijeno i/ili smežurano, 33 nerazvijenih/slabo razvijenih sjemenki (ukupan broj sjemenki je 86), neke mahune nerazvijene ili slabije razvijene | redovito | 2023.05.07 | 2023.09 |
| Z1 | 9 | 30 | 3.3 | Pinto, 2 stabljike, 2 zrna nerazvijena/smežurana, zrele sjemenke kvalitetne, mahune sadrže znakove infekcije (sjemenke ne) | redovito | 2023.08.08 | 2023.11 |
| Z2 | 6 | 20 | 3.3 | šareni, 1 mahuna i 2 sjemenke nezrele, zrele sjemenke velike, kvalitetne, mahom ekstremno velike, mahune sadrže znakove infekcije (sjemenke ne) | redovito | 2023.08.08 | 2023.11.23 |
| Z3 | 8 | 25 | 3.1 | šareni, 1 mahuna nerazvijena, 5 sjemenki nerazvijeno, zrele sjemenke većinom ekstra velike, kvalitetne, mahune sadrže znakove infekcije (sjemenke ne) | redovito | 2023.08.08 | 2023.11.25 |
Table \tbl11: Rezultati sadnje graha 2023.
K = krug
H = stari hrast
S = sunce
M = mlada (niska) kupina
G = uzdignuta gredica uz zapadni zemljani zid
Z = 2. uzdignuta gredica uz zapadni zemljani zid (kasnija sadnja)
Uzgoj graha posađenog uz mladice grmlja i drveća (1-3 godine starosti) se pokazao iznimno teškim do nemogućim, a razlog tomu vjerojatno nije isključivo cjelodnevna izloženost suncu te izostanak
malča. U većini slučajeva problem je zbijeno tlo, ali moguća je i inhibicija razvoja povezana sa mladicama jer je razvoj bio iznimno spor i na mjestima gdje je postojao nekakav malč.
Sadnja uz zapadni zemljani zid na malčiranim gredicama od rahlijeg tla pokazuje potencijal ali zahtijeva tlo bogatije hranjivom (obična glina, i ako nije zbijena, bez humusa ne pomaže
puno). Prednost zapadnog zemljanog zida je i smanjena potreba za zalijevanjem, no ono se ovdje bez kiše ne može u potpunosti izbjeći. Sadnja u iskopanom krugu također pokazuje sličan
potencijal. Nešto sasvim posebno pak je sadnja na rubu krošnje starog hrasta (biljke H8 i H9) - vrlo kvalitetne i ekstremno velike mahune/sjemenke, bez bolesti i štete od insekata te bez
zalijevanja. Osim toga, biljke H8 i H9 su dale rekordan broj zrelih zrna po mahuni. Uzevši sve to u obzir, relativno mali broj mahuna (5-6) ne bi trebao predstavljati problem. Kompostiranje bi
moglo povećati prinos, no veći prinos i nije nužan ako bi sve biljke posađene na rubu krošnje pokazivale rezultate slične ovima.
Sjemenke veće veličine su inače očekivane za biljke posađene u sjeni, gotovo neovisno o vrsti. Razlog tomu je da se mladicama omoguće veće šanse za preživljavanje u takvim uvjetima (smanjena
fotosinteza). Veća sjemenka sadrži više nutrijenata pa se rastuća biljka može duže osloniti na taj izvor hrane za razvoj.
Za primjer, uz utvrđenu proječnu masu sjemenke graha na rubu krošnje od 1.2 g, potreban broj sjemenki za jedan obrok (oko 80 g) je 66. Po rezultatima eksperimenta, za 1 obrok bi dakle trebalo
posaditi 3 biljke, no rub krošnje starog hrasta omogućuje puno više od toga. Uz polumjer stabla pri dnu (r) od 25 cm i udaljenost do ruba krošnje (R) od 300 cm, moguće je, uz
razmak (s) od 5 cm (tipična udaljenost između sjemenki za red niskog graha u konvencionalnoj poljoprivredi), posaditi:
$\displaystyle {{2 (R+r) \pi} \over s} = 408\, biljaka.$
A to bi trebalo biti dovoljno za 136 obroka. To se može još povećati dodatnim redovima (sadnim kružnicama), a uz grah se može posaditi i krumpir koji je inače dobar susjed
grahu. Dodajte još rajčicu, patlidžan i/ili čili nešto bliže stablu i možete imati dovoljno za kvalitetan obrok za svaki dan u godini. Četiri starija hrasta bi tako mogla biti dovoljna da se
prehrani četveročlana obitelj. Ne može se ovo pak sa sigurnošću tvrditi uz ovaj preliminarni eksperiment. Iako ohrabruje činjenica da su oba graha na različitm stranama krošnje dala slične
rezultate, jedan koji je tek 80-ak cm bliže stablu je podbacio. Pitanje je onda da li bi i razmak redova od 50 cm bio prevelik. Idući eksperiment bi trebao pokazati koliko su realna
navedena očekivanja, ali, u svakom slučaju, sadnja graha ispod hrasta je isplativa.
Grah nije jedino povrće koje može dobro uspijevati u simbiozi s drvećem. Pokazalo se da neke
biljke uspijevaju i bolje u sjeni krošnje nego na punom suncu, i to ne samo na rubu nego i bliže stablu. Neke od tih biljaka su: štir (Amaranthus), patlidžan, čili, rajčica, vodeni
špinat (Ipomoea Aquatica). Osim toga, bliže stablu mogu se uzgajati i žitarice.
\ch_added
Eksperiment 2024
Obzirom na obećavajuće rezultate sadnje na rubu krošnje starog hrasta, odlučio sam napraviti novi eksperiment na istom mjestu. Početkom prosinca 2023. iskopana je plitka traka (više se
radilo o razgrtanju materijala nego kopanju) širine oko 20-30 cm na udaljenosti 3±0.1 m oko starog hrasta. Time su ujedno stvorena i manja brdašca (od lišća i vegetacije uglavnom) oko
trake. Iskopana traka malčirana je svježe pokošenom travom, te je dodana još jedna kraća malčirana traka jugozapadno od postojeće na udaljenosti oko 1.5 m a koja bolje slijedi rub krošnje na tom
mjestu (krošnja je izdužena prema jugu/jugozapadu) - ta traka dakle nije zatvorena u kružnicu nego je ograničena na taj dio. Nešto kasnije, brdašca oko traka su podebljana glinom iz dubljeg sloja
tla koja sadrži nešto stlačenog humusa, a nakon toga na nasipe je dodan i tanji sloj šljunka. Na trake je dodano i nešto suhog hrastovog lišća. Nasipi nisu visoki, tek toliko da pomognu zadržati
vodu unutar trake. Iduće godine početkom 4. mjeseca posađen je krumpir na nasipe oko trake, a početkom 5. mjeseca i šareni grah. Grah je posađen uglavnom na traku (ne na nasipe). Ukupno je posađeno oko 5 kg
krumpira i 100-200 sjemenki graha. Uz mladice graha i krumpira niknulo je i dosta mladica hrasta iz napravljenih nasipa (ovo se moglo i očekivati jer je u procesu zatrpano dosta žireva) koje sam kasnije razrijeđivao jer je neprirodna pojava (nekoliko mladica sam
ipak ostavio na životu). Krenulo je dobro, naročito krumpir, no ova godina se kasnije pokazala kao iznimno loša i za hrast i za bilje, tako da je gotovo sve propalo te se urod sveo na nekoliko
sjemenki graha na istom mjestu na kojem je urod bio dobar i u prošlom eksperimentu (H8, na slici \fig39). Uzrok lošeg rezultata? Više je čimbenika. Ekstremna suša i temperature tokom ljeta su
vjerojatno glavni uzrok (u svrhu eksperimenta, suzdržavao sam se od ručnog zalijevanja iako je bilo jasno da bi moglo sve propasti). Drugi veliki problem je što je hrast bio pod opsadom
mrežaste hrastove stjenice pri čemu mu je znatno narušena sposobnost fotosinteze. A bilo je tu opet i nevremena početkom srpnja. Uz sve probleme, sasvim sigurno je mogućnost navodnjavanja od
strane hrasta (povlačenjem vode iz dubine) bila narušena. Veliki razlog propasti je i kompaktirana zemlja. Iako je tlo ispod ovog hrasta nešto bolje kvalitete od okolnog tla, i dalje je uglavnom
dosta kompaktirano jer je tlo godinama košeno a hrast je bio zapravo izolirano stablo na livadi (ja sam stao na kraj tome prije nekih 5-6 godina, ali trebat će još vremena da se situacija znatno
popravi). Tlo nije kompaktirano na mjestu H8 gdje je i došlo do nekakvog uroda, što potvrđuje da je kompaktirano tlo ovdje velik dio problema. No nije sve tako crno te se i iz ovog eksperimenta
može nešto naučiti. Prvo, iako su insekti naštetili hrastu, tokom razvoja nisu zabilježene štete od insekata na posađenom bilju.
Povećane temperature, na koje su osjetljivi određeni insekti, mogu tako dovesti i do boljeg uroda, no bez povećanog navodnjavanja tog uroda neće biti. Dobar primjer je i ovogodišnji
dobar urod maslina na Hvaru, gdje su visoke temperature suzbile maslininu muhu (inače veliki štetnik za maslinu), ali uz znatno povećanu potrošnju vode. Pošto navodnjavanje zna biti vrlo
naporno i skupo, te upitne održivosti, teško je biti zadovoljan s takvom situacijom.
Drugo, tokom jeseni niknulo je dosta jestivih gljiva na trakama ili uz rubove traka. U više navrata brao sam sunčanice (Macrolepiota procera), jedan dan u listopadu ih je izraslo čak 8 (na okolnim mjestima ih nije bilo). Kasnije sam pronašao i vrstu
medenjače (Armillaria tabescens), odmah na rubu nasipa, što je također jestiva gljiva. Ova gljiva je pak patogen za hrast pa bi i ona mogla biti dio njegovih problema ove godine. Mogao bi
to čak biti i signal odumiranja hrasta, no nisam uvjeren u to, moguće je da je gljiva kolonizirala otpatke starih otpalih grana.
Bilo da se radi o kopanju ili nasipanju zemlje, gljive reagiraju na svaku promjenu morfologije tla. Nicanje gljiva na površini nakon takvih radova nije iznenađujuće, no vrijeme nicanja, količina i
vrsta gljiva koje će se pojaviti, ovise o uvjetima.
Eksperiment je pokazao da uspješnost sadnje ispod hrasta nikako nije zajamčena, naročito uz ekstreme klimatskih promjena te invazije pridošlih insekata koji nemaju lokalnog predatora. Sve to
narušava sposobnost hrasta da održava lokalni eko-sistem, a pod velikim stresom možda i on sam negativno djeluje na posađene biljke. Moguće je i da je prisutnost mladica hrasta negativno utjecalo na
posađeno bilje, no istih nakon razrjeđivanja nije ostalo puno te nisam uvjeren u to. No urod na mjestu H8 pokazuje da se kakav takav urod može očekivati i u ekstremno lošim uvjetima ako je tlo
dovoljno rahlo. Kao što je i predviđeno, pokazuje se veliki potencijal za uzgoj gljiva na ovom mjestu, iako je velik broj istih na površini u ovom slučaju vjerojatno uzrokovan povećanim
stresom.
2026.04.03
Čini se da nije sav posađeni krumpir propao. Ovih dana - dakle, dvije godine nakon sadnje - pojavilo se nekoliko mladica krumpira na istom mjestu. To znači da je taj krumpir preživio dvije
zime u tlu. Inače, dugogodišnje preživljavanje gomolja krumpira u tlu i nije nešto nemoguće, sve dok postoje uvjeti koji će smanjiti vjerojatnost smrzavanja, truleži i potpunog
sušenja. Tome može pomoći veća dubina sadnje, dobra drenaža i dobar malč. Ovdje pak sadnja nije bila tako duboka, a tlo nakon inicijalne sadnje nisam više malčirao. Razlog preživljavanja
gomolja ovdje je tako vrlo vjerojatno hrast koji svojom prisutnošću i malčiranjem tla otpadnim lišćem u određenoj mjeri regulira lokalnu temperaturu i održava vlažnost.
To potvrđuje potencijal hrasta i ovakve metode sadnje u kontekstu samoodrživosti. Možda će tako biti moguće uzgajati krumpir kao samoniklo bilje, a što bi se moglo postići ovakvim
receptom:
- napraviti dublju gredicu rahlijeg kvalitetnog tla na rubu krošnje hrasta (poželjna su i druga drveća u blizini, ali i da rub krošnje nije u potpunoj sjeni),
- krumpir posaditi nešto dublje,
- oko gredice podići nešto veće i trajnije nasipe (pri tome paziti da se ne narušava drenaža),
- dobro malčirati,
- osigurati stabilnost plodnosti (npr. redovitim dodavanjem komposta na par mjesta na gredici).
S povećanom visinom, svrha nasipa postaje višestruka. Osim što pomažu zadržavanju vlage i nutrijenata, sada služe i kao dodatni regulator temperature te pomažu zadržavanju i gomilanju
malča na sadnom mjestu. Ako godina i bude loša, ovo bi trebalo povećati vjerojatnost preživljavanja gomolja do iduće sezone. U idealnom slučaju, krumpir bi se posadio jednom, a prilikom
vađenja dio gomolja bi se jednostavno ostavio u tlu kao sjemenski krumpir za iduću sezonu. A ako se uzgoj krumpira na ovakav način i pokaže neisplativim, uzgoj apiosa ili čičoke na isti
način bi vjerojatno bio održiv.
\ch_added
Povišena trajna gredica
Povišena gredica, u osnovnom obliku, predstavlja mjesto za sadnju koje je povišeno u odnosu na okolno tlo. Obično su takve gredice i ograđene kako bi se spriječila erozija i pristup
štetočinama. Uloga ograde može biti i druge prirode. U povijesti se, na primjer, često koristio kamen, koji se preko dana zagrije, a noću otpušta toplinu i tako grije sadno mjesto. Povišene
gredice, dakle, imaju određene prednosti, ali i mane u klasičnim izvedbama. Ovisno o izvedbi, mana može biti potreba za intenzivnim navodnjavanjem, no običaj je i da se svake godine gredica
izgrađuje ispočetka. To ne mora biti velika mana, naročito ako se radi o lokalnom materijalu, no ljudi koji izrađuju takve gredice obično koriste gotovi kompost (često i umjetna gnojiva) iz
trgovine a to je, na duže staze, vrlo upitne održivosti. Ovdje ću opisati svoju izvedbu povišene gredice koja bi trebala rješiti ove mane, a za sada i pokazuje izvrsne rezultate.
Višestruka iskoristivost gredice ovdje se postiže na dva načina: upotrebom posebnog organskog materijala/gnojiva i eliminacijom zbijanja tla posebnom konstrukcijom. Eksperimentalna gredica nalazi
se na brdu tako da je pod blagim nagibom (nadmorska visina raste prema sjeveru). Gredica je napravljena na sljedeći način:
- iskopan je kanal dubine 20 cm,
- u kanal su postavljeni stupovi od otpada poliuretanskih panela,
- na stupove je položena željezna armatura, uz dodatak 2 isprepletene šibe višnje a na to sve je položena građevinska mrežica (s rupama od 5 mm),
- sadno mjesto je ograđeno panelima, osim sa sjeverne strane,
- dodan je tanki sloj hrastovog lišća i polurazgrađenog sijena,
- na to je dodan sloj iskopane izmrvljene zemlje (glina),
- dodan je sloj polurazgrađenog komposta koji sadrži i nešto ugljena i pepela,
- dodan je sloj zemlje iz krtičnjaka pomiješan s manjim komadićima kartona, drva i slame/sijena,
- dodan je završni sloj izmrvljene gline,
- na kraju je sve malčirano tanjim slojem slame.
Umjesto željezne armature i plastične mrežice (plastiku je svakako poželjno izbjegavati) mogu se koristiti deblje i tanje šibe, a umjesto panela drvo. Poželjno je pak da su rupe na
mrežici nešto veće kako ne bi znatno narušile razvoj korijenja. Bolje rješenje od plastične mrežice je i metalna mrežica, između ostalog jer će spriječiti i prodiranje voluharica.
A ako želite spriječiti štetu od puževa možete koristiti otpatke krovnih panela tako da se na gornjoj strani zida nalazi lim koji se savija prema van (u ovom slučaju poželjno je naravno
postaviti panele se svih strana). Umjesto savijenog lima, u ovu svrhu može se koristiti i čista bakrena traka/mrežica (bez premaza) barem 2-3 cm širine, prilijepljena na panele. Ovdje je
važno paziti da traka ostane čista i da bakar ne oksidira.
U svakom slučaju, ako koristite otpatke panela pazite da su obloženi limom i nisu previše degradirani, a izloženu ispunu na rezovima je svakako poželjno zatvoriti kako ne bi bili izloženi
elementima i UV zračenju (jer tada ispuna mijenja boju, postaje britka i gubi inertnost). Zaštićeni, ovakvi paneli imaju vrlo dug vijek trajanja (20-50 godina) i neće utjecati negativno na
uzgoj, no kad počnu degradirati i mikroplastika počne prodirati u tlo u većim količinama, bolje ih je maknuti sa uzgojnog mjesta.
Inače, da nemam otpatke, ne bih koristio ovakve panele, bolje je drvo, a za ispunu slama, iako se radi o daleko slabijoj izolaciji po jedinici debljine, a u budućnosti bi mogla biti
poželjnija jača izolacija.
Slika \fig43 prikazuje gredicu tokom izrade.
Snažno nevrijeme pogodilo je Slavoniju i 2025. godine, ovaj puta već početkom 5. mjeseca. Moj kraj je ovdje nešto bolje prošao, no nešto
istočnije je opet bilo gromada leda veličine kokošjih jaja.
2025.06.27
Još jedno jako grmljavinsko nevrijeme. Tuča je padala takvom jačinom da se u kući tresla zemlja. Nikad nisam doživio takvo što, djelovalo je apokaliptično. U jednom trenutku vjetar
je razvalio vrata, nakon čega je uslijedila rafalna paljba komadima tuče koji su rikošetom završavali po cijeloj prostoriji, i 6 metara od ulaza. Na isturenom dijelu kuće (u obliku staklene
sjenice) veći dio krova od polikarbonata (koji je inače poznat po vrlo velikoj otpornosti na udarce) je rastrgan, a staklena stijena ispod je popucala.
Prije toga kiše nije bilo gotovo mjesec dana pa sam počeo odustajati od nekih biljaka radi uštede vode, no poslije ovoga sam pomislio kako neću imati što zalijevati.
Dakle, ovo je već drugo jako nevrijeme ove godine, i to je vrlo zabrinjavajuće. Ako se ovo događa na 1-1.5 °C povećanja globalne srednje temperature (u ovom slučaju nevremenu je i prethodila
lokalno visoka temperatura, 38 °C), što će tek biti na 2-3 °C ili više? Mislim da bi kuće i kod nas mogle redovito ostajati bez čitavih krovova (iako već sada postoje štete na stambenim
objektima, one su uglavnom djelomične), a i što se tiče uzgoja, naravno, ovo nikako ne sluti na dobro - čak i za zatvoreni uzgoj. No količina štete i dalje ovisi o načinu uzgoja - dok
konvencionalni uzgajivači prijavljuju štete i od 100%, kod mene je šteta manja od 30% (a ono što je preživjelo moglo bi imati i koristi od tuče - zbog manje konkurencije ali i zbog povećane
otpornosti stečene preživljavanjem jačeg mehaničkog stresa).
2025.07.08
Još jedno jako nevrijeme s tučom u Slavoniji (a i šire), no, zanimljivo, u mom kraju dosta slabije.
\ch_added
Vrijeme budućnosti
Vjetrovi nastaju razlikom tlaka/temperature između različitih mjesta atmosfere. Takve razlike postoje između ekvatora i polova, između osunčane strane planeta i one u mraku, te između različitih
slojeva atmosfere. Što je razlika veća jači su i vjetrovi. Kako se planet zagrijava, razlika u temperaturi između ekvatora i polova pri površini ubrzano nestaje, a nestaje i razlika između dana
i noći. Dakle, vjetrovi pogonjeni tim razlikama (a to su normalni ili obični vjetrovi) gube na snazi, iako, sve dok atmosfera nije pregusta, i dalje opstaju zbog razlike u rotaciji atmosfere
i planeta te tlaka Coriolis sile uzrokovane razlikom u kutnom momentu između paralela. No, razlika među slojevima atmosfere se povećava. Kako se donji dio troposfere zagrijava, stratosfera se
hladi, što znači da se vjetrovi pogonjeni ovom razlikom pojačavaju i postaju češći. Sa zagrijavanjem planeta više je i vlage u atmosferi, a koju uzlazni vjetrovi nose prema stratosferi. To vodi prema
češćoj i intenzivnijoj formaciji leda, a čime se povećava i vjerojatnost i intenzitet tuče i grmljavine. No, jačina oluja također ovisi o udaljenosti između uzlaznog toka i silaznog toka zraka u
cirkulaciji, što pak ovisi o posmaku toka lateralnim strujanjem. Bez posmaka dolazi to interferencije silaznog i uzlaznog toka te oluja brzo slabi. Dakle, jačina oluja je proporcionalna i
posmaku. U najjačim olujama, udaljenost je 20-30 km, a i rotacija zračnog toka (koja može nastati zbog razlike u posmaku s visinom) je stabilnija. Gdjegod je posmak vjetra jak na srednjim i većim
visinama oluje postaju jače. A to jest slučaj na srednjim paralelama, što dakle objašnjava jačanje grmljavinskih oluja i tuče u našim krajevima (obrnuto je u tropima, gdje bi takve oluje
mogle i slabjeti). Sa globalnim zagrijavanjem i smanjenjem aerosola i preteča aerosola u zraku (npr. smanjenjem čađe, te smanjenjem sulfata redukcijom emisija sumporovog dioksida) također gubimo
niske oblake, što dalje pojačava zagrijavanje ali vodi i do gubitka normalne ili obične kiše. Dolaskom budućnosti, dakle, gubimo normalnost, odnosno normalnost postaju
ekstremi. Češće zahlađivanje ekstremnih vrućina ekstremnim nevremenom će možda dobro doći u ljeto, ali samo kao predah od vrućina. Bit će to vrlo gorak predah ako u isto vrijeme ostanemo
bez krova nad glavom i hrane u vrtu.
Nagli porast jakih oluja oko 2025. godine u našim krajevima nije slučajan i vjerojatno korelira sa promjenom
u obrtajućoj struji Južnog oceana oko 2015. godine, kada se površina morskog leda oko Antarktike naglo počela smanjivati nakon dužeg perioda rasta. S tom promjenom više ugljika/topline tamo
ostaje u atmosferi, te općenito slabi i sjevernoatlantska meridijanska obrtajuća struja. Zbog zračnih i morskih struja koje povezuju ekvator i polove, jasno je da će promjene
na Antarktici utjecati i na nas (kao i obrnuto). Ove promjene ne propagiraju instantno, no kada je u pitanju površinsko strujanje potrebno je oko 10-30 godina da se promjene osjete u Europi, pa
tako i kod nas. Za propagaciju promjena u zračnim strujanjima dovoljno je i nekoliko mjeseci no taj utjecaj je znatno slabiji. Stanje na Antarktici se u zadnjih 10 godina u prosjeku pogoršava, a
ako mi sada osjećamo promjene Antarktike od prije 10 godina, izgledno je i daljnje lokalno pogoršavanje vremena u idućih 10 godina. No postoje i tu oscilacije, tako da je - sudeći po promjenama
na Antarktici, moguće lokalno popuštanje oluja u razdoblju 2026-2029, ali ubrzo nakon toga slijede novi olujni rekordi. Ipak, ova prognoza ne uzima u obzir ostale
oscilacije - poput El Niño i La Niña fenomena, a koje bi mogle pozitivno ili negativno utjecati na istu.
Osim ekstremnih vjetrova i ekstremnih padalina, i temperaturni ekstremi koji dolaze u budućnosti predstavljaju problem za biljke. No osim ekstrema, smanjivanje temperaturne razlike između noći i
dana bi također moglo predstavljati veliki problem. Biljke koje uzgajamo kod nas su većinom naviknute na niže noćne temperature koje im omogućuju da odmore tokom noći. No s većim noćnim
temperaturama biljke moraju trošiti više energije (poglavito ugljikohidrata proizvedenih fotosintezom) na osnovne životne funkcije što u fazi cvatnje i plodonošenja ostavlja manje energije za
proizvodnju cvjetova i plodova. To nije samo teorija, da uslijed povišenih noćnih temperatura zaista i dolazi do smanjenja uroda potvrđuju i studije, događa
se to već čak i u Amazoni. Očito je da smanjenje fertiliteta koje se događa u svijetu nije i neće biti ograničeno na ljude.
\ch_added
Utjecaj kolapsa morskih struja
Kad govorimo o morskom strujanju, najvažnija komponenta je Sjevernoatlantska meridijanska obrtajuća struja (eng. Atlantic meridional overturning circulation, AMOC), a
mnoge studije pokazuju da ona slabi već duže vrijeme te bi mogla kolabirati u skoroj budućnosti, možda čak i prije polovice stoljeća. No što to znači za nas i uzgoj u ovim krajevima?
Neki modeli pokazuju da bi slabljenje
sjevernoatlantske meridijanske obrtajuće struje moglo djelovati stabilizirajuće na klimu u našim krajevima, smanjujući varijabilnost temperature zimi, što bi trebalo ublažiti i ekstreme. To
bi moglo i povoljno djelovati na uzgoj određenih kultura. Recentnija studija
pokazuje da bi kolaps, nakon kratkotrajnog smanjenja globalne srednje temperature (za 0.5-1 °C) istu povećao za 0.2-0.3 °C. To ne zvuči strašno no ta srednja vrijednost je neto efekt
ogromnih regionalnih i sezonskih promjena. Na primjer, kolaps pri atmosferskoj koncentraciji CO2 od 450 ppm bi na području Arktika smanjio temperaturu za oko 7 °C (uz podrazumijevanu
već etabliranu zagrijanost stakleničkim plinovima od 7°C na 450 ppm - bez tog zagrijavanja kolaps bi smanjio temperaturu za oko 14 °C). Temperatura bi dakle bila 7 °C manja nego prije
industrijske revolucije. U isto vrijeme srednja temperatura na Antarktici bi se povećala za oko 6 °C, što uz već etabliranu zagrijanost na 450 ppm znači neto zagrijanost veću i od 10 °C u
nekim regijama. No vrlo zanimljiv je i utjecaj na srednje paralele u Europskom području. Tu bi se kolapsom temperatura smanjila za oko 2 °C, što uz očekivanu etabliranu zagrijanost
od 2 °C na 450 ppm, dovodi do temperature praktički jednake onoj u pred-industrijskom razdoblju. Kolaps bi tako u našim krajevima praktički poništio zagrijavanje uzrokovano stakleničkim
plinovima od početka industrijske revolucije. No važno je napomenuti da govorimo o srednjoj temperaturi i ne treba se zavaravati da će se i klima vratiti na staro. Dapče, očekuju se
zime čak i hladnije i oštrije od pred-industrijskih (sa dugotrajnijim zahlađenjima, većom trajnošću snijega i mraza), a ljeta toplija (možda i ne toplija nego što su danas no sa više toplinskih
valova i suše). Proljeća postaju nepredvidljiva i nestabilna prijelazna razdoblja - sa povećanom varijabilnošću temperature, većom vjerojatnošću kasnog mraza te slabijim zagrijavanjem
tla. I rane jeseni će vjerojatno biti toplije od pred-industrijskih, sa povećanom vjerojatnošću da se sušna ljetna razdoblja produže dublje u jesen. U prosjeku se godišnje očekuje manje
precipitacije (i to za 10-30 %). U svim godišnjim dobima osim zime bit će je vjerojatno manje (naročito ljeti), zimi možda i nešto više - uglavnom u obliku snijega. Općenito, vrijeme
postaje manje predvidljivo, a ekstremi postaju jači i češći. Što se tiče uzgoja, povratak jače zime ima svoje dobre strane (npr. puzdano suzbijanje bolesti i štetnika) i loše (npr. povećani
rizik mraza i slabiji razvoj kod ranije sadnje). Manje godišnje precipitacije i više suše naravno ne zvuči dobro, no tu bi situacija bila još gora bez kolapsa. Toplija jesen može produžiti
sezonu uzgoja, no pod uvjetom da se osigura voda za navodnjavanje jer će vlage vjerojatno često nedostajati. Voda bi mogla biti veliki problem. Ako je tlo zaleđeno (zimi, početkom
proljeća) vlaga neće penetrirati u dublje slojeve tla, a teško će je i biti sakupljati ako će se morati sakupljati u obliku snijega ili leda tokom zime (snijeg je, na primjer, daleko rjeđi
od vode pa će skladištenje vjerojatno zahtijevati i tlačenje). Uzgoj pšenice i kukuruza na veliko bi mogao biti vrlo izazovan, a uz nastavljeno globalno zagrijavanje brzo bi mogao postati
i nemoguć. Koliko će trajati ova ekskurzija u hladnije srednje temperature? Ako se globalno zagrijavanje nastavi, utjecaj kolapsa će se poništiti u roku od nekoliko dekada.
Kada će doći do kolapsa? Ne može se reći sa velikom sigurnošću, a procjene ovise o modelu. Po meni, kolaps oko 2048. ne bi bio iznenađujuć. Postoji mogućnost i ranijeg kolapsa, 2029. na
primjer, no za sada se tako rani datum ipak čini nerealnim. Ono što se može reći sa sigurnošću je da se modeli koji predviđaju raniji kolaps bolje slažu sa trenutnim stanjem. Recentna
studija tako predviđa
smanjenje snage AMOC-a za 51±8% do 2100. (sa vjerojatnošću od 90%). Smanjenje od 50% podrazumijeva intenzitet AMOC-a od ~9 Sv (sverdrup-a), što praktički implicira
predstojeći kolaps (intenzitet manji od 5 Sv se obično interpretira kao kolaps). Vrijedi napomenuti da se ovo predviđanje temelji na modeliranju koje ne uključuje otapanje ledenih
kapa Greenland-a, što znači da je vjerojatnost kolapsa do 2100. u stvarnosti još veća.
Iako se ne radi o apsolutno pozitivnoj promjeni, nekima bi ekskurzija mogla donijeti olakšanje, a - budući da je vjera u znanost na silaznoj putanji - mnogima bi regionalno
zahlađenje moglo postati argument protiv smanjenja emisija stakleničkih plinova, ili bi to mogli protumačiti kao signal da čovječanstvo čeka svjetlija budućnost.
Terminalna lucidnost, pak, čini se kao primjerenije tumačenje takvog "olakšanja".
Ako se odvajanja za znanost nastave smanjivati pitanje je da li ćemo uopće znati da je došlo do kolapsa AMOC-a kada do istog dođe. Umjesto propagiranja fosila, neki će možda tvrditi da nas
je spasio rast obnovljivih izvora energije ili tko zna što. U svakom slučaju, bit će to zavaravanje.
\ch_added
Realnost i iluzije samoodrživog uzgoja
Opstanak općenito ovisi o znanju, sposobnostima i iskustvu. Opstanak u vrijeme rapidnih promjena okruženja ovisi i o mogućnostima adaptacije na iste. Ako išta od ovoga manjka, pojavljuju se iluzije ili nerealna
očekivanja. Tako je i sa uzgojem. Može li čovjek opstati isključivo od vlastitog uzgoja? Ako govorimo o fleksibilnim svejedima, uz dovoljno znanja i iskustva, odgovor je vjerojatno da - sve dok
postoji dovoljno hrane i vode za biljke/životinje. Situacija postaje znatno kompliciranija ako govorimo o vegetarijancima, a naročito veganima. Možete posaditi svu silu različitog bilja ali ne
možete kontrolirati atmosferu, a teško ćete i skladištiti dovoljnu količinu hrane za opstanak u kriznim razdobljima - kada, na primjer, vremenske neprilike unište usjeve. Vegani koji opstaju u
prirodi (npr. određena divljač) hrane se različitim otpornim samoniklim biljem i to je zapravo jedini način za dugoročni opstanak samo-održivih vegana. Većina samoniklog bilja je jestiva i za
čovjeka, no ljudski organizam (ne samo želudac) nije prilagođen za prehranu teškim samoniklim zelenilom (inače bi nam obična trava bila puno ukusnija), a i kad bi došlo do toga, koliko ste spremni
grickati kiseliće i travu, ili preko zime brstiti pupove mladica drveća, na primjer? Jasno, danas se određeno povrće može uzgajati i na zatvorenom u kontroliranim uvjetima, no možete li na
zatvorenom proizvesti dovoljno bilja za opstanak? To možda i nije nepremostiv problem za salate i neke pomoćnice, no što je sa žitaricama, na primjer? Možete li osigurati dovoljno
svjetla, hrane, vode i mjesta za sve te biljke tokom cijele godine?
Dakle, samoodrživost za prosječnog čovjeka ovisi mnogo više o vanjskim uvjetima nego o njemu samom (i u slučaju zatvorenog uzgoja energija mora doći izvana), a ti uvjeti u prosjeku postaju sve
gori. Jedino si bogataši mogu priuštiti zatvoreni kontrolirani uzgoj svakolike flore i faune, barem dok još novac ima vrijednost. Budimo dakle realni, potpuna samoodrživost je u prosjeku teško
ostvariva i postaje sve teže održiva, tim teže što je manje fleksibilnosti u vašem izboru hrane. Čak i ako vam je vrt na brdu (siguran od poplava) te u istom imate dostupne prirodne izvore vode i
energije tokom cijele godine (zatvoren sistem), sve dok uz to niste fizički izolirani od prirodnih i neprirodnih nepogoda, održivost vaše samoodrživosti će biti upitna.
No čak i ako nije realno očekivati potpunu samoodrživost, daleko od toga da je težnja prema istoj beskorisna, a tko zna, možda i bude nagrađena ako je nagrada zaslužena.
Uzgoj u zatvorenom
U smislu održivog uzgoja, uzgoj u zatvorenom je poželjno izbjegavati gdje god je to moguće. No neke vrste je kod nas praktički nemoguće uzgojiti isključivo na otvorenom (prvenstveno se to odnosi
na kulture sa dužim ciklusom uzgoja a koje su osjetljive na niže temperature). Takve vrste se obično uzgajaju u zatvorenom, te presađuju na otvoreno kada uvjeti postanu povoljniji (u ljeto ili
krajem proljeća). Osim toga klima se mijenja, a s više energije u atmosferi, uzgoj na otvorenom postaje izazovniji i za ostale vrste. Istovremeno, taj višak energije predstavlja potencijal koji
se može transformacijom iskoristiti za uzgoj u zatvorenom. U svakom slučaju, poželjno je da uzgoj u zatvorenom u što većoj mjeri emulira uzgoj na otvorenom. A to znači da biljke imaju adekvatnu
osvjetljenost, adekvatno tlo i atmosferu. Za klijanje biljaka osvjetljenost obično nije bitna ali temperatura i vlaga jesu pa se na to treba koncentrirati. Zemlju je poželjno držati vlažnom dok
sjeme ne proklija, a to se obično postiže nekakvim transparentnim pokrovima sa otvorima za ventilaciju. Kod uzgoja na zatvorenom naročito je važno paziti na drenažu. Uzgojne posude bi trebale
imati otvore za odvod viška vode. Kod zalijevanja voda bi jednostavno trebala polagano proći kroz tlo, ostavljajući tlo vlažnim ali ne natopljenim vodom. Da bi se osigurao uspješan uzgoj u
kontejnerima obično se koristi tlo dominirano organskom materijom (30-100 % po volumenu, ovisno o vrsti biljke), poput razgrađenog komposta i tresetne mahovine.
Voda koja teče sa sobom nosi kisik, a što duže stoji to više guši korijenje bilja te otežava razvoj. Postoje pak mikrobi koji proizvode kisik i tamo gdje nema sunčeve svjetlosti no tu se obično
radi o ekstremofilima kojih nema u uzgojnom tlu. Ipak, to je nešto oko čega bi se moglo eksperimentirati genetskim inženjeringom kako se dostupnost vode pogodne za uzgoj i piće smanjuje.
Kako biljka raste, osim osvjetljenosti (spektar koje bi trebao biti sličan sunčevom zračenju) poželjno je povremeno osigurati i jaču cirkulaciju zraka (vjetar), odnosno mehanički stres koji jača
korijenski sistem biljke i čini ju otpornijom. To je poželjno osigurati čak i ako se biljka kasnije ne presađuje na otvoreno. Ako se pak presađuje, presađivanje ne smije biti previše stresno pa je
poželjno biljku postepeno prilagođavati na uvjete na otvorenom - ovisno kolika je razlika vanjskih i unutarnjih uvjeta. Imajte na umu da će biljke koje se ne presađuju možda biti potrebno i ručno
oprašivati.
Što se tiče energije za uzgoj, pasivna rješenja su uvijek bolja. Ako je moguće, provedite sunčevu svjetlost direktno do biljaka umjesto da transformirate solarnu energiju iz jednog oblika u
drugi pa onda natrag na izvorni. Slično vrijedi za vodu, iskoristite gravitacijsku energiju za provod vode iz povišenog rezervoara sa skladištenom kišnicom umjesto korištenja pumpi. A ako
planirate ozbiljnije uzgajati u zatvorenom poželjno je dobro isplanirati i samu građevinu. Tako se i [jača] ventilacija može osigurati pasivno, adekvatnim projektiranjem.
Zaključak: Pogled na budućnost
Pošto se klima ubrzano mijenja, uzgoj bilja će se općenito zakomplicirati ako se biljke ubrzano s klimom ne prilagode.
U Hrvatskoj se očekuje daljnje povećanje temperature i ljeti i zimi, dosta više suše ljeti te nešto više vlage zimi.
Po trendovima, u Hrvatskoj se do 2084. očekuje
povećanje srednje temperature za oko 8 °C ljeti i 5 °C zimi, oko 26% više suše ljeti a oko 1% više vlage zimi.
Ovo predviđanje je temeljeno na modelu koje ne uključuje kolaps sjevernoatlantske meridijanske obrtajuće struje, a do kojeg bi moglo doći vrlo brzo. U tom slučaju srednja temperatura će se
se kratkoročno smanjiti. Temperatura se može smanjiti i jačim vulkanskim erupcijama te nuklearnim ratom, što također ne treba isključiti kao mogućnost.
Što se tiče same promjene klime (temperatura/precipitacija) po sadašnjim trendovima, studije
pokazuju da ona za uzgoj na našem području nije toliki problem barem u slučaju povećanja do 4 °C, a čak se očekuje i povećanje diverziteta. Ipak, uzgoj uljarica, voća i salatnog povrća bi mogao
postati primjetno teži, dok to nije slučaj za mahunarke, žitarice i korijenito škrobno bilje. Predviđena je tako i promjena
krajolika, djelomično prema suptropskoj šumi a djelomično grmolikoj pustinji (kako će točno krajolik izgledati ovisit će naravno i o čovjeku koji u istom živi - pri tome je jasno da se
konvencionalnom poljoprivredom i paradigmom gospodarenja ide prema pustinji). No ovo predviđanje ne uzima u obzir i povećani diverzitet bolesti i štetočina, te povećanje ekstremnih
neprilika. Nepogode poput poplave, mraza, tuče i jakog vjetra bi mogle postati problem tamo gdje prije takvih problema nije bilo. Uz to, s povećanjem energije u atmosferi, vrijeme postaje
nepredvidljivije. Tako će se stvoriti još veći jaz između nepolariziranih uzgajivača (koji idu u smjeru neovisnosti i samo-održivosti) i polariziranih proizvođača (koji idu za većim prinosima i
sve većoj ovisnosti o industriji). Za ove druge će proizvodnja hrane postajati sve skuplja jer će skuplje postajati osiguranje - oni će hranu vjerojatno morati uzgajati u zatvorenim kupolama u
strogo kontroliranoj atmosferi (što će vjerojatno biti neisplativo za uzgoj zahtjevnijih kultura i životinja). A kad se uzme u obzir sve veća opasnost i bojazan od bolesti kod polariziranih, te
kupole neće samo natkrivati bilje već i ljudske nastambe (što će vjerojatno biti i nužno zbog veće energetske efikasnosti).
U svakom slučaju, dok uzgoj
globalno postaje sve teži, sve više i domaći uzgoj dobiva na značaju, jer kako hrana postaje sve rjeđa/skuplja, dobro će doći sve što se može uzgojiti kod kuće.
Za one koji ne žele odustati od otvorenog uzgoja, preporučuje se kultivacija divljine - diverzitet i što jača simbioza kod uzgajanih biljaka. Takvi će svoj vrt polako pretvarati u [samo-]održivu
vrtnu šumu ili šumoviti vrt - smjer koji se sugerira i ovim štivom.
\ch_added
Dodatak: Ostali savjeti
Jednostavna proizvodnja kiselog vrhnja, kultivacija laktobacila
U posudu s mlijekom (sirovim ili pasteriziranim, ali ne termički ultra-obrađenim) dodajte žličicu vrhnja, prekrijte tkaninom (cilj je smanjiti cirkulaciju zraka ali ne potpuno, te onemogućiti
skupljanje prašine i insekata) i ostavite na toplom mjestu da fermentira. Ukoliko intenzivno koristite računalo, dobro mjesto je, naročito zimi, stražnji dio kućišta računala, gdje se proizvodi
dosta topline. Nakon 1-2 dana, pri optimalnoj temperaturi (22-30 °C), rezultat je vrlo ukusno kiselo vrhnje, čak i ako su inicijalni sastojci industrijskog porijekla. Osim vrhnja na ovaj način
mogu se propagirati i druge kulture - poput kefira, sve dok su iste žive i aktivne (što ne mora biti slučaj kod industrijskih proizvoda).
Laktobacili su korisni za konzumaciju ali i za biljke u vrtu. Evo jednog recepta za ciljanu i intenzivniju kultivaciju Lactobacillus-a:
- oprati 1 šalicu riže (ili, alternativno, 1 isjeckani/izgnječeni kuhani oguljeni krumpir osrednje veličine) u 2-3 šalice čiste neklorirane vode,
- dobivenu mliječnu vodenu soluciju pokriti tkaninom i ostaviti na sobnoj temperaturi 2-3 dana,
- procijediti da se odstrane krute tvari,
- dodati mlijeko u omjeru 10:1 (mlijeko:solucija),
- prekriti tkaninom i ostaviti 5-7 dana na sobnoj temperaturi,
- stvorenu pokožicu po želji odstraniti ili umiješati, pohraniti u hladnjaku u dobro zatvorenoj boci, pri čemu može trajati mjesecima.
Pri kultivaciji mikroba općenito treba izbjegavati metalno posuđe (može negativno utjecati na mikrobe), a ako se koristi najsigurniji je nehrđajući čelik.
Dobivena solucija se može konzumirati razrijeđena vodom, sokovima i sl. napicima. U vrtu se koristi razrijeđena vodom u omjeru od 1:10 do 1:1000, ovisno da li se koristi za natapanje tla
ili špricanje biljaka. Solucija poboljšava apsorpciju nutrijenata, uravnotežuje mikrobne zajednice, te potiskuje određene patogene.
Zamjena za sol
Vremena koja dolaze sa sobom će donijeti i nestašice određenih namirnica, možda najviše začina. Dok šećer i biber možemo dobiti iz plodova posađenih biljaka, sol ne možemo tako lako
proizvesti. A budući da je ljudskom organizmu natrij potreban za život, dobro je znati kako možemo nadomjestiti natrij koji dobivamo iz soli. Jedan način je prokuhavanje korijenja biljaka.
Izolacija natrija iz korijenja:
- iskopajte i očistite korijenje oraha ili maslačka,
- izrežite korijenje u manje komade, oko 2.5 cm veličine,
- prokuhajte komade korijenja u vodi (oko 2.5 cm visine) da se izluče nutrijenti,
- izvadite korijenje kada voda počne poprimati crnu boju,
- nastavite kuhati dok sva voda ne ishlapi,
- crni talog koji je ostao može se koristiti kao zamjena za sol (možda će pak imati gorak okus).
Dobiveni talog treba što prije iskoristiti jer bi mogao početi trunuti za par dana.
Alternativa je sagorijevanje lišća podbjela (Tussilago farfara), koje ostavlja pepeo bogat solima. Taj pepeo nema posebno slan okus, ali je dobar izvor natrija. Može se skladištiti u
zatvorenoj posudi na nekoliko tjedana.
Alternativa blenderu i sl. uređajima
Moderni uređaji za mljevenje i usitnjavanje tipično zahtijevaju električnu struju, a to može biti problem. Kao alternativa mogu se koristiti ručni mlinci koji ne zahtijevaju el. struju, ili mužar
s tučkom. Sadržaj za usitnjavanje se može staviti i u vrećicu koja se može zatvoriti, a nakon zatvaranja se oklagijom prelazi preko sadržaja ili, u slučaju tvrđeg sadržaja, udara batom.
Jednostavno filtriranje vode
Izrada bioloških filtera za pročišćavanje vode može biti zahtjevna, no postoji jedno vrlo jednostavno rješenje. Odreže se duži komad grane (barem 1 m) neotrovne golosjemenjače poput
crnogorice, jedan kraj se uroni u zagađenu vodu a drugi u praznu bocu koja je na nižoj visini. Drvo će polako crpiti vodu kroz ksilem i ona će čista kapati na drugoj strani jer stanične membrane
ksilema ne propuštaju bakterije. Dok se ne koristi, granu treba držati u vodi kako se ne bi osušila. Za dugotrajnije rješenje, od grane debljine oko 1 cm se odreže
manji komad (oko 1 cm), odstrani se kora, uroni u vruću vodu temperature oko 60 °C na 1 sat, a zatim se ostavi u alkoholu (npr. etanolu) preko noći. Kad se osuši, takav filter se može staviti u gumenu cijev i
fiksirati, a onda se cijev koristi za pročišćavanje po potrebi. No potrebno je osigurati dovoljan tlak na filter, to se može postići pumpama ili jednostavno gravitacijom (npr. da se koristi
cijev veće dužine, ili se filter instalira na dno većeg spremnika). Ovakav filter može trajati 1-7 dana (protok vode s vremenom usporava), no od jedne grane dužine 1 m možete dobiti 100 filtera, a
svaki filter pripremljen na opisani način (uronjen u alkohol pa osušen) može prije upotrebe stajati bar 2 godine.
Izrada katrana, ljepila i biogoriva
Katran je vrlo korisna hidrofobna smjesa koja se može koristiti za hidroizolaciju ali i kao ljepilo, pa nije loše znati kako ju proizvesti. A uz proizvodnju katrana usko je vezana i proizvodnja
biogoriva koje također može biti korisno (i sam katran se može koristiti kao biogorivo).
Katran i biogoriva se mogu dobiti pirolizom (sagorijevanjem uz ograničene razine kisika) suhe biomase. Piroliza se može vršiti na vatri ili, efikasnije, u mikrovalnoj pećnici (iako upotreba
kućnih mikrovalnih pećnica nije preporučljiva zbog nakupljanja plinova i mogućnosti eksplozije). Obično se koriste dva spremnika, jedan zatvoreni manji (ali sa rupama na dnu) u koji se stavlja
biomasa i jedan otvoreni veći koji se koristi za skupljanje tekućine iz manjeg spremnika, pri čemu je, nakon gotovog procesa, poželjno pričekati da se spremnici ohlade prije otvaranja, odnosno
izlaganja atmosferi bogatijoj kisikom (jer je dobivena solucija vrlo zapaljiva).
Za izradu katrana/ljepila najbolje je koristiti koru breze (koju je poželjno uzeti sa otpalih grana, ne sa živog stabla), no može se koristiti i kora drugih
stabala (poredano od boljeg prema lošijem izboru: bor, bukva, hrast, smreka/jela, ...).
Za izradu biogoriva mogu se koristiti stabljike kukuruza ili suncokreta. Uočite da se nakon ekstrakcije katrana/ulja (tekućeg goriva), kruti ostaci pirolize mogu iskoristiti kao biougljen.
Biljke kao kompas
Biljke mogu poslužiti i za orijentaciju. Već je spomenuto da se listovi bodljikave salate poravnavaju u smjeru sjever-jug. Svi znamo i da se cvjetovi mladog suncokreta okreću prema suncu. No postoje i
drugi orijentiri. Listovi biljaka, na primjer, imaju tendenciju da se na vrhovima lagano svijaju prema dolje na strani okrenutoj suncu, a sitni korjenčići na stabljici bršljana (koji se hvataju za
stablo gdje je to moguće) bježe od svjetla, što znači da obično više rastu prema sjeveru. Moguće se je i orijentirati prema mahovini na stablima ali samo u određenim uvjetima. Uvjet je da je
stablo izolirano (nije, na primjer, okruženo drugim drvećem) te da krošnja nije previše asimetrična, što znači da će više vlage najvjerojatnije biti na sjeveru pa će tamo biti i više mahovine. Poželjno je pak
promotriti situaciju na više stabala kako bi se povećala sigurnost orijentira. A u tu svrhu najbolje je i kombinirati različite metode.
Dodatak: Alat
Za održivi uzgoj ne treba puno alata no nije nužno ni vraćati se u kameno doba.
Ono što će najviše pomoći su vile (za skupljanje i prostiranje malča) i motika.
Motika se može iskoristiti i za košenje trave (ako nemate kosu) te krčenje grmlja (ako nemate kosir), pri čemu je poželjno da je dobro naoštrena.
Najlakše ju je naoštriti brusilicom uz korištenje brusne ploče (brus-šajbe) za metal - prije čega motiku svakako fiksirati (da bude nepomična prilikom oštrenja).
Fig. \fig8: Brusna ploča za metal
Alate će trebati i popravljati, tim više što se više koriste. Spojevi drvene drške i metalnog dijela alata će se s vremenom rasklimati a to se može zaliječiti ostavljanjem alata (odnosno spoja drške
i metala) u vodi preko noći, pri čemu će drvo nabubriti i učvrstiti spoj. No eventualno će se alat morati ponovno
namještati.
Kod ovih pila, čest problem može biti lanac - ako je previše zategnut pila neće upaliti.
Fig. \fig9: Električna motorna pila
Na slici \fig9 je prikazan popularan model (crvene strelice pokazuju dijelove koji se koriste za uštimavanje lanca).
Buka naravno smeta i ljudima, naročito neutralnima. To je jedan od razloga zbog kojeg ne volim živjeti u gradu, ali niti u selu gdje je gradska buka zamijenjena bukom kosilica, traktora i lavežom
pasa. Za mene je ta buka, kao i za ostale divlje životinje, jednostavno bolest.
Dodatak: Donacije
Ovaj rad je rezultat višegodišnjeg intenzivnog istraživanja, promišljanja i eksperimentiranja. Ukoliko išta od toga smatrate vrijednim pa poželite nešto vratiti natrag, to možete napraviti na
jedan od načina navedenih u tablici \tbl12.
| Adrese za donacije |
|---|
| Solana (SOL) | ⧉ | CpMfGAKMX4Mj8LScyk4aMG6gtyFfgZpzNG6XFAkUV8Hy |
| Algorand (ALGO) | ⧉ | WASLHBYEYCM24RX7ZSX3PXXDFDVTRYXGM5JMDRDQAWSCZT4KFRTRPWTX4I |
| Paypal (PP) | ⧉ | amenoum63{EAT}gmail.com |
| Home (H43) | ⧉ | 108. brigade ZNG 43, 35252, Sibinj, Croatia |
Table \tbl12: Adrese za donacije
