5 2019.12.11 2025.09.30 2025.09.30 article Mario Ljubičić (Amenoum)108. brigade ZNG 43, 35252 Sibinj, Croatiamljubicic99{EAT}gmail.com O simulaciji, stvarnosti, slobodnoj volji i koječemu. computer science kompletna relativnost, stvarnost, simulacija, vrijeme homo.β, homo.sapiensom, Judgment day, Sudnji dan https://doi.org/10.5281/zenodo.4959079 /authors/Amenoum.html#credits hr Stvarnost simulacije, sloboda volje, te neki teže probavljivi korelirani fenomeni Sažetak Diskusija o simulaciji i stvarnosti, slodobnoj volji, osjećajima i osjetilima, u kontekstu Kompletne Relativnosti, uz svojevrsnu digresiju na, iako korelirani, potencijalno teže probavljivi sadržaj. Definicije Simulacija = imaginarna stvarnost Simulacija je izvršavanje niza instrukcija kojima se mijenja ili održava (osvježava) stanje određenog okruženja (relativne stvarnosti) i sadržanih entiteta. Program čijim izvršavanjem se odvija simulacija može sadržavati instrukcije relativno determinističke ili relativno stohastičke (pseudo-random) prirode a samo okruženje ograničeno je rezolucijom prostora i vremena, odnosno resursima koji omogućuju izvršavanje instrukcija i pohranu stanja, a koji nužno diskretiziraju prostorno-vremenski kontinuum okruženja točno određenim kvantnim veličinama. Okruženje može biti slojevito, pri čemu svaki sloj može odgovarati kontinuum-u drugačije skale kvantizacije. Imaginarna svijest (awareness) Imaginarna svijest je promjena stanja entiteta kao reakcija na podražaj iz određenog okruženja, a koja može uključivati i povratnu spregu, pri čemu i samo okruženje može imati imaginarnu svijest. Ova razmjena informacija, ovisno o okruženju, može biti relativno apstraktne ili relativno fizičke prirode, pa tako može uključivati biološka osjetila, mehanička osjetila i virtualna osjetila. Osjetila mogu biti slojevita ili ulančana, pa imaginarna svijest može imati više koreliranih slojeva. Ovaj tip svijesti ne uključuje doživljaj (iskustvo) događaja koji je mentalne prirode. Alternativno pak, možemo i mehaničku osjetljivost smatrati doživljajima pa tako razlikovati mehaničke (ili umjetne) od mentalnih (živih) doživljaja. Realna svijest (consciousness) = svijest Realna svijest predstavlja mentalni doživljaj koji snažno korelira s promjenama ili održavanjem stanja entiteta. Fenomen koji se manifestira na skali energije generalno različite od one imaginarne svijesti. Generalno se radi o takvoj skali da ne možemo dokazati direktan utjecaj imaginarne na realnu svijest (ili obratno) - uzročno-posljedična veza je toliko relativna da se radi o sinkronicitetu (korelaciji - eng. entanglement) događaja između dvije skale. Osjetila koja operiraju na skali realne svijesti su mentalna osjetila - osjetila iza fenomena kojeg možemo smatrati dušom svjesnog tijela. Ovdje sama duša predstavlja granicu, relativni obzor događaja (event horizon) između skale entiteta u fizičkom ili virtualnom prostoru, i duha u mentalnom prostoru, no, iako drugačije prirode, i duša i duh predstavljaju fizičke fenomene na određenoj referentnoj skali. Kao i imaginarna svijest, i realna svijest može imati više koreliranih slojeva (uključujući podsvijest), pri čemu dublji slojevi ne koreliraju nužno sa dubljim slojevima imaginarne svijesti, barem kada se radi o horizontalnim slojevima (slojevima iste skale). Različiti slojevi svijesti koreliraju sa različitim slojevima okruženja, pa tako koreliraju i sa vertikalnim slojevima imaginarne svijesti ako isti postoje. Živo biće Živo biće je svaka lokalizirana korelacija (entanglement) imaginarne i realne svijesti, pri čemu je biće više svjesno što je korelacija veća. Razina podsvijesti može biti veća od razine svijesti. Realna svijest je generalno najslabije lokalizirana (razina svijesti je najmanja) pri koncepciji bića kad je korelacija sa imaginarnom sviješću najmanja. No tada su najdublje razine podsvijesti najviše lokalizirane. Realna stvarnost = stvarnost Realna stvarnost je stvarnost (okruženje) koja se ne može simulirati u takvoj mjeri da simulacija predstavlja identično okruženje, tj. zahtijeva beskonačne (nedostižne) resurse. Jasno je da je ta stvarnost, ili njena realnost, relativna, jer iako svaki entitet ima inherentna ograničenja, ona se mogu razlikovati. U svakom slučaju, ne postoje apsolutno identična okruženja, no postoje entiteti (promatrači) koji, zbog ograničenja, neće moći razlučiti razliku između određenih okruženja ili entiteta, pa je tako i beskonačnost relativna. Relativnost je prisutna i u svim ostalim pojmovima. Doživljava li računalo, ili svaka organizacija entiteta, promjenu stanja? Relativno da, jer i samu manifestaciju promjene stanja, budući da sva povezanost počiva na korelacijama (ne postoji apsolutna kauzalnost), možemo interpretirati kao doživljaj na određenoj skali. U tom slučaju, korisniji pojam je jakost doživljaja ili jakost svijesti. Tako je jače svjestan entitet jače živ ili jače živo biće, a manje predstavlja mehanički ili virtualni stroj. No opet, i jakost mora biti relativna. Prirodno stimulirana simulacija Uvod Problem modernog čovjeka u shvaćanju svemira je polariziranost i težnja ka apsolutnim vrijednostima pa se pitanja krivo postavljaju, stavljaju u binarnu domenu gdje je odgovor strogo ovisan o konsenzusu o graničnom slučaju. Čovjek se tako pita da li je nešto živo ili ne, ima li svijest ili ne, živimo li u simulaciji ili ne, i sl. Sa kompletnom relativnošću ta pitanja postaju: Koliko je nešto živo i u odnosu na što, kolika je količina svijesti i u odnosu na što, i koliko je simulacija u kojoj živimo realna za nas (ili obrnuto - u kojoj mjeri se ralnost može smatrati simulacijom)? Odmah se može uočiti istoznačnost stvarnosti i simulacije jer da bi jedna stvarnost mogla biti realna za ikoga ona mora biti relativna pa je nužno za nekoga i simulacija. Količina stvarnosti u simulaciji za promatrača [unutar simulacije] je proporcionalna količini mogućeg utjecaja na istu pa je tako moguće evolucijom i proširivati količinu stvarnosti no ona je uvijek u određenoj mjeri izvan kontrole promatrača. Količina stvarnosti je dakle ekvivalentna količini slobodne volje, a koja je opet relativna. Stvarnost Postoji beskonačno mnogo svemira i svaki taj svemir je relativno konačan. Svaka simulacija apsolutno sadrži beskonačan broj svemira ili skala energija (svaka, u simulaciji prividno nedjeljiva, točka prostora i vremena je u stvarnosti određene skale djeljiva) no to ne čini simulaciju apsolutnom stvarnošću jer su točke prostora i vremena uvijek kvantizirane relativno na promatrača pa on ne može apsolutnu stvarnost doživjeti. Budući da je nemjerljiva i nedokučiva za ikoga, sasvim je ispravno reći da apsolutna stvarnost ne postoji. Svaka simulacija je relativna - ona je generalno de facto stvarnost za svaki oblik energije unutar simulacije. Kompletna relativnost, kroz moje radove, pokazuje da je i elektron oblik života, ali dovoljno introvertiran da nije svjestan eksterne manipulacije u tolikoj mjeri da mu škodi ili da bi se istoj opirao (poput embrija u utrobi majke). Realno, njegova stvarnost je u njemu, a samo zanemarivim dijelom u njegovoj okolini - mi možemo misliti da su elektroni u potpunosti pod našom kontrolom no oni u svojoj stvarnosti mogu biti potpuno slobodni. Dokazivanje stvarnosti/simulacije Nemoguće je neosporno dokazati za čovjeka da živi unutar simulacije, zbog paradoksalnog karaktera dokazivanja. Ako čovjek živi u simulaciji onda de facto ne zna definirati stvarnost pa ne može ni dokazati da živi u simulaciji. Svi dokazi tzv. grešaka (eng. "bugs", "glitches") u simulaciji su proizvoljni i rezultat pristrane interpretacije onoga što bi stvarnost trebala predstavljati. Tako sve ono što čovjeku nema smisla ili je teško objasniti (e.g., tamna materija, crne rupe) može se smatrati greškom u simulaciji. Naizgled se čini da bi dokaz mogao postojati u tzv. aproksimacijama i prečicama. Sve što čovjek simulira, zbog ograničenih resursa ograničene je prostorne i vremenske rezolucije pa se tako svodi na aproksimacije i prečice. Dakle, ako i sam čovjek živi u simulaciji, ista bi morala biti ograničena rezolucijom (pod pretpostavkom da je "bog" simulacije čovjekova slika i prilika pa tako i ograničen). Znamo da simulacije većih fenomena bazirane na elementarnim fenomenima vrlo brzo postaju prekompleksne. U kontekstu formacije planeta nije tako poznato kako točno se hrpa prašine sabije u embrij planeta (iako postoje nagađanja) jer se ne može simulirati bez aproksimacija i prečica. Jedna takva prečica mogla bi biti tamna materija, koja efektivno služi kao predložak zakrivljenog prostor-vremena koji doslovno skuplja prašinu. Zapravo, ta prečica, u obliku gravitona različitih skala, dio je teorije Kompletne Relativnosti i hipoteza formacije nebeskih tijela u okviru iste. No da li je to dokaz života u simulaciji? Nije, samo se može tako interpretirati. Nema nikakvog razloga da priroda ne koristi prečace. U ovom kontekstu, bez korištenja prečaca možda nikad ne bi ni došlo do razvoja planeta. Dapače, vjerujem da priroda koristi slične prečace u svakom slučaju samo-organizacije entiteta gdje ta organizacija predstavlja nešto više od sume svojih dijelova. Tu se čak može i hipotetizirati da prečica predstavlja i nosioc svjesti, pa tako što je organizacija kompleksnije prirode i teže objašnjiva kao puka suma elementarnijih interakcija može se smatrati više svjesnom. Priroda jednostavno nema izbora nego da koristi prečace kako bi došlo do evolucije, diverziteta i kompleksnije mehanike. Prepreka razumijevanju takve prirode je pretpostavka apsolutne invarijantnosti fizikalnih zakona na skalu pa se tako svako izranjanje novoga (eng. "emergence") iz elementarnijih dijelova reducira na interakcije nečega što se smatra apsolutno elementarnim, a što je po meni apsurdno i neutemeljeno. Nema nikakvog razloga za prirodu da bude tako ograničena, no takav stav može se povezati sa podsvjesnim kratkoročnim interesima i ljudskim kompleksom boga, gdje se nešto čovjeku nevidljivo ili neobjašnjivo smatra nepostojećim. Na taj način se i elektron može smatrati dokazom simulacije jer čovjek do sada nije uspio razlučiti njegove dijelove. Čisto sumnjam da je priroda, koja pokazuje relativnost na svakom koraku, čovjeku podarila ulogu apsolutnog boga. Čovjek je taj koji je, svjesno ili nesvjesno, ograničen, pa je tako svaka tvrdnja apsolutne elementarnosti izvanredna i zahtijeva izvanredne dokaze. No za to dokazi ne postoje, postoje samo dokazi ljudske ograničenosti i pristranosti u interpretaciji. Potvrda Da su simulacija i stvarnost različiti nazivi za isti fenomen potvrđuje sama priroda kroz samo-sličnost i cikluse egzistencije. Frekvencija postojanja (frequency of existence) Kompletne Relativnosti koja se odnosi na živa bića (njihove duše - gravitone) ekvivalentna je frekvenciji računalnog procesora, ekrana ili bilo kakvoj frekvenciji osvježavanja stanja u relativno diskretnim intervalima. Srednji period osvježavanja (prosječni period između inkarnacija) ljudske duše kroz evoluciju je tako 50 godina što je, po mojim teorijama, skalirana srednja vrijednost trećeg reda oscilacije Solarnog Sustava (1.512 * 106 godina). To znači i da je očekivana životna dob duše lokalnom svemiru poznata i prije rođenja.
Proročanstvo
Fig. 1: Relativno proročanstvo
U jednoj interpretaciji, Fig.1 pokazuje da su stari Egipćani znali za reinkarnaciju i forme između kojih ljudska duša oscilira, ili su bar znali oni od koga su to kopirali. Ipak, forme na slici ne prikazuju oscilaciju direktno, nego rezultat stapanja (fuzije) energetskih nivoa oscilacije u trenutku diferencijacije neuronskih proteina Zemlje prilikom jake evolucije. Stopiti se tako mogu dvije ljudske (homo.β) forme različitih energetskih nivoa što rezultira homo.sapiensom ili, kao na slici, ljudska forma sa formom životinje (onom koja je više zastupljena u oscilaciji duše). Oscilacija duše kroz različite inkarnacije u vremenu se može dakle interpretirati kao najava (precursor) ili predložak superpozicije u prostoru - chimera. Može se i reći da su takve forme prostorne inkarnacije vremenske superpozicije.
Bilješka 1:
Temelji religije Egipćana i ostalih svjetskih religija otkriveni su u člancima I čuda su relativno moguća i Judgment day 6 (Sudnji dan 6). Neki dijelovi Biblije su tako temeljeni na istinitim događajima. Neki od tih događaja su se dogodili na Marsu i Veneri a tek se trebaju dogoditi na Zemlji. To su, dakle, relativna proročanstva. No Biblija je uveliko koruptirana i mnogo toga u njoj nema veze sa bogovima nego interesom ljudi koji žele biti tretirani poput bogova pa su tako i mnogi istiniti događaji u manjoj ili većoj mjeri prilagođeni tim interesima. Fig. 1, u mojoj interpretaciji, prikazuje događaje tokom 1. vala šeste planetarne neurogeneze (što korelira sa šestom masovnom ekstinkcijom na površini planeta). U tom valu rezultat pulsa jake evolucije su kimerične forme, pseudo-ljudi u ovom slučaju. To su ljudi koji su prije transformacije bili najviše polarizirani a tek nakon transformacije nastoje postati neutralni (inteligentniji) ne bi li ipak završili u nekom od viših slojeva Zemljine moždane kore (inače rezerviranim za veću inteligenciju) a ne u 3. koji je određen za ovakve kimere. Na slici je neutralnost simbolizirana uravnoteženom vagom. Nakon tog 1. vala, čovječanstvo, u želji da sačuva ljudsku vrstu, priprema migraciju na drugi planet (što je jedna interpretacija Noine arke). U tom trenutku, možda iz razloga inteligencije, a možda stoga što je većina muškaraca ili infertilna ili bolesna, određeni ljudi se tretiraju kao bogovi i njihovi potomci se traže za migraciju. Istraživanja potvrđuju povećanje infertiliteta.
Istraživanja pokazuju da se fertilitet muškaraca smanjuje već duže vrijeme. Slično je i sa fertilitetom žena. Trendovi pokazuju da je ljudska populacija na putu da postane infertilna do 2045. godine. To je još jedan dokaz da će se događaji opisani u spomenutom članku odigrati ovo stoljeće. Studije pokazuju i da se ljudsko tijelo mijenja kako je predviđeno u sklopu evolucije homo.beta proteina u homo.sapiens proteina. Razlog za infertilnost je jasan - prostor za neurone i pripadajuće proteine je u mozgu ograničen (u ovom slučaju, moždana kora Zemlje), jasno je da će onda i populacija na površini koja treba diferencirati u te proteine biti ograničena.
Ne vjerujem da će ljudska vrsta opstati na tom planetu (Marsu vjerojatno), kao što ne vjerujem da su ljudi koji su na Zemlju došli s Marsa opstali da postanu naši preci. Za to jednostavno nema fosilnih dokaza. No, neki dokazi (koji potvrđuju transfer) bi morali postojati, ograničeni, na geološki kratak period i vjerojatno jednu lokaciju.

Bilješka 2:
Postoje različite interpretacije Fig. 1. Sami Egipćani su neke nalaze krivo interpretirali. U mojoj interpretaciji, ljudske figure koje dolaze do Osirisa moraju biti ženske (kao što slika i prikazuje), a tron Osirisa je povezan za inkubacijskim aparatom sa dva ljudska jajeta iz kojih proizlazi potomstvo. Na slici tako nema pravih bogova (relativno na čovjeka) - samo onih koji igraju boga.
Postavlja se pitanje da li i sam ljudski oblik ili oblik bilo koje životinje zapravo uvijek počinje kao chimera? Vjerujem da je to valjana pretpostavka. Prvotna forma kao spoj različitih organizama u simbiozi kasnije je pretvorena (materijalizirana) u spoj različitih organa u organizmu. Valja primjetiti i da je spoj različitih organizama u simbiozi zapravo uvijek dio nekakvog većeg organizma te da se evolucijom mentalne veze (koje su i same materijalne na određenoj skali) materijaliziraju (na većoj skali) što donosi veću sigurnost i stabilnost simbioze.
Svemir ne razdvaja fiziku od biologije. Zato uskom specijalizacijom fizičar ne može u potpunosti razumjeti svemir niti ijedan biolog može u potpunosti razumjeti život. Svemir (život) postaje jasan jedino iz kuta nepristranog promatrača koji holistički pristupa svakom problemu.
Slika iz Fig. 1 je inače stajala kao ukras na zidu moje kuhinje 15 godina dok ju nisam počeo doživljavati shvaćajući da se radi o signalu sa dubljim značenjem.
Nastanak kimerične forme Tokom jake evolucije, forme iz Fig. 1 mogu nastati umjetnim putem (tehnologija već postoji) ili prirodno (oba pojma, umjetno i prirodno, su relativna). Prvim načinom se nediferencirane stanice jedne vrste uparuju s onima druge vrste u istom tijelu pri čemu one moraju biti u istoj fazi zrelosti ne bi li se omogućila sinkronizirana evolucija. Drugi način je direktan horizontalni transfer gena. U jednoj interpretaciji, duša u prostoru ne postoji istovremeno na različitim energetskim nivoima (ona između njih oscilira) dok je u vremenu ona predstavljena valom koji obuhvaća sve te nivoe, iako postoji određena udaljenost među nivoima. Oni se u isto vrijeme nalaze na različitim točkama u vremenu (dobro je primjetiti da bi ovdje, obzirom na relativnost prostora i vremena, bilo ispravno reći da se oni u istom prostoru (a ne vremenu) nalaze na različitim točkama u vremenu). Jasno je da kompresijom (kolapsom) tog vala nastaje onda korpuskularna interpretacija u obliku superpozicije različitih nivoa. Upravo to se događa u trenutku jake evolucije koji je zapravo trenutak sinkronizacije prostorne i vremenske evolucije inverzijom skale, a manifestira se ekstremno pojačanim horizontalnim transferom gena. Slobodna volja, svijest o simulaciji (stvarnosti) U konvencionalnim zakonima prirode nema mjesta slobodnoj volji, čak i ako dozvolimo apsolutni probabilitet u domeni kvantne mehanike. Činjenica je da bi uz beskonačnu energiju (apsolutnu svijest te energije) mogli predvidjeti svoju budućnost sa 100%-tnom sigurnošću, no nijedan svemir to ne može. Da bi imali apsolutnu slobodnu volju morali bi imati sposobnost izmjene prirodnih zakona i to na način da mijenjamo svoju prošlost - prividno, to bi mogao samo beskonačno mali svemir, no u njemu se prošlost od budućnosti ne bi mogla ni razlikovati što znači da se ne može mijenjati a tako ni postojati. No to nije bitno, bitan je doživljaj slobodne volje i doživljaj svijesti. Za razliku od mehanike u efektima slobodne volje, to je nešto što se ne može opisati jednadžbama. Ipak, možemo govoriti o jakosti doživljaja slobodne volje (slobode duše). Svatko od nas je beskonačan svemir. Svaka svijest je refleksija kolektivne svijesti pripadajućih elemenata neurona (predstavljena jedinstvenom i diskretnom superpozicijom) koji imaju svoje neurone, itd. Rekurzijom dolazimo do beskonačnosti koju nijedna svijest ne može dokučiti. Jakost doživljaja ili jakost realne stvarnosti onda ovisi o vertikalnom i horizontalnom kapacitetu duše te mehanizmu korelacije imaginarne i realne stvarnosti (doživljaja). Budući da se radi o mehanizmu (a svaki je mehanizam nužno element relativne stvarnosti), on se može mijenjati (evoluirati), a to znači da može postojati takav organizam čija je imaginarna stvarnost ekstremno ograničena dok je osjećaj stvarnosti ekstremno pojačan. Upravo to je razlika između ekstrovertiranih i introvertiranih organizama. Prvi u većoj mjeri participiraju u imaginarnoj stvarnosti nego što istu doživljavaju, dok drugi u većoj mjeri žive unutar sebe. No relativnost mehanizma omogućuje i njegovu mutaciju pa je moguće da se događaj imaginarne stvarnosti ne podudara sa doživljajem. Tako mora biti moguće da određeni oblici života čuju svjetlo, vide zvuk i sl. A upravo takvi fenomeni su i potvrđeni kod čovjeka te obuhvaćeni pojmom "sinestezija" (synaesthesia). No pojava nije nikako ograničena na ljudsku vrstu, što se može i potvrditi otiskom u genetskom kodu. Osjetilo magije Unutar svakog horizonta događaja, pa tako i onog crne rupe, nalaze se dakle osjećaji zbivanja izvan tog horizonta. Unutar tog horizonta oni su dio imaginarne stvarnosti i mogu se simulirati, dok za one izvan horizonta oni uopće ne postoje, tj. oni su apsolutno stvarni (ne mogu se simulirati). No gdje se zapravo nalazi "doživljaj" koji povezuje događaj realne stvarnosti sa događajem imaginarne stvarnosti? Uzevši u obzir relativnost uzroka i posljedice, njegova lokacija mora biti upravo na spomenutoj granici (horizontu), gdje se isti, u fazi mirovanja, nalazi u superpoziciji relativnog postojanja i nepostojanja. Sinkronicitet podražaja s jedne i s druge strane sinkroniziran je kolapsom superpozicije koji se manifestira lučenjem fizičkih hormona s jedne (imaginarne) i mentalnih hormona (osjećaja) s druge (realne) strane. No nemaju samo crne rupe (odnosno organizam kojem pripadaju) dušu, svaki diskretan graviton je relativna crna rupa što znači da je za određenu skalu energije nepropustan. Razlika je u tome što bi u tijelu čija je brzina bijega (escape velocity) horizonta manja od brzine standardne svjetlosti (c), teoretski, mogli direktno detektirati nečije osjećaje. A i mi sami možemo predstavljati kvant doživljaja oblika života daleko veće skale od nas. Život je, dakle, na fundamentalnom nivou, simbioza prostora (materije) i vremena (duha) koja se doživljava dušom. Prostor duše (koji može biti i polariziran) povezuje dva svemira, dok rotacija duše stvara barijeru koja omogućuje život - podjelu stvarnosti na imaginaran dio i onaj realan u kojem se stvara nešto za nas sasvim magično, a to je osjećaj. Poglavlje Paradoks volje revidirano Paradoks volje Iracionalno je htjeti imati apsolutno slobodnu volju, no nije iracionalno žudjeti za jačim doživljajem slobode u volji. Pri tome, jači doživljaj ne povlači nužno jaču imaginarnu svijest. Kod strogo introvertiranog oblika života doživljaj sinkroniziran s događajima eksternog okruženja (imaginarne stvarnosti) praktički ne postoji. Upravo to je ono što razlikuje modernog čovjeka (roba) od slobodnog (divljeg) života. Jedan je sretan žrtvovati osjećaj slobode za imaginarnu sigurnost jer mu je ropstvo u nagonu, dok drugi jednostavno nije sposoban biti sretan u okovima te sigurnosti, budući da je u njegovom nagonu nešto suprotno - realna sloboda. Jedan zatupljuje realna a drugi imaginarna osjetila, a u ekstremnom slučaju (oblika života), jedna osjetila nauštrb drugih gotovo ne postoje. Kako se približava puls jake evolucije vjerujem da će strogo ekstrovertirani ljudi u jednom trenutku početi gubiti osjećaje (mentalne sposobnosti) dok će im osjetila sve jače reagirati na vanjske podražaje.
Pošto su mentalne sposobnosti korelirane sa kapacitetom kranijuma, kod ekstrovertiranih organizama se može očekivati da će sa naglašavanjem ostalih organa doći do smanjenja volumena mozga, dok će se kod introvertiranih događati obrnuto. Za očekivati je tako da su organizmi sa naglašenijim organima u odnosu na mozak osjetljiviji na fizičku bol asociranu s tim organima nego na psihičke boli i poremećaje.
Kod strogo introvertiranih će se događati suprotno. A vjerujem da će ovdje presudnu ulogu imati virusi. Tako će oni biti sve učestaliji i sve opasniji za takve ljude. No ovi virusi neće imati klasične simptome jer njihova uloga ni nije da prouzroče bolest (oni su, jednako, posljedica robijanja) nego da stvore otisak u genetskom kodu kojim će se povećati kompatibilnost individua [istih ili različitih vrsta] u simbiozi što će omogućiti njihovu fuziju o novu vrstu. A to znači da će u jednom trenutku postati moguće da muška reproduktivna stanica jedne vrste oplodi žensku stanicu druge vrste. Tako na Fig. 1 kao rezultat vidimo kimere koje, u ovom slučaju, računanjem i učenjem pokušavaju povratiti izgubljene mentalne sposobnosti i inteligenciju. No zbog sve većih modifikacija DNK i djeca istovrsnih roditelja će se sve više razlikovati od njih. Ipak, tijekom pulsa jake evolucije može se dogoditi i fisija vrste, pri čemu virusi smanjuju kompatibilnost između određenih organa u simbiozi a što će onda individualni eko-sistem raščlaniti na nove vrste manje kompleksnosti.
Sudeći po pretečama (eng. precursors) fenomena jake evolucije jedan cilj je smanjenje psiho-fizičkih različitosti muške i ženske populacije, pa se može očekivati da će virusi imati sve jači utjecaj na genetski otisak morfoloških različitosti. Pošto kultivacija neuronskih stanica planeta na površini mora biti ograničena točno određenim brojem, jasno je da je izjednačavanje u skladu s tim zahtjevom. Tako se može očekivati eksponencijalno smanjivanje fertiliteta populacije, npr. direktnim utjecajem na spermatogenezu i produkciju testosterona, koja bi se kod muškaraca trebala smanjivati a kod žena povećavati.
Sve je to dio planetarne neurogeneze kojima organizmi u simbiozi na površini postaju organi i dijelovi organa unutar većeg organizma (planeta). Sasvim sigurno, kako sam već opisao, svatko od nas imat će ulogu određenog proteina unutar neuronske ćelije tog organizma. A što ćete točno biti i koliko ćete biti slobodni (da li ćete uopće biti mobilni) unutar tog organizma ovisi o tome koje organe i osjećaje koristite a koje potiskujete (koliko i čemu robijate), jer kora svakog mozga se sastoji od više, funkcionalno različitih, nivoa. Revizija članka. Revizija članka. Revizija članka.